Omladinska sekcija zagrebačkog Centra za kazalište potlačenih - POKAZ nastavlja s radom u novoj sezoni - upisi su otvoreni za djecu i mlade okvirnog uzrasta od 12 do 16 godina. Riječ je o višejezičnoj i interkulturnoj grupi u kojoj kroz različite igre, vježbe i zadatke polaznici i polaznice upoznaju jedni druge, razgovaraju o zajedničkim temama te uče prevoditi svoja iskustva, ideje i razmišljanja u razne scenske oblike.

Radni jezici grupe trenutno su hrvatski, engleski, ukrajinski i ruski, no grupa je otvorena za polaznike iz svih zemalja i govornike i drugih jezika. Ove radionice su besplatne, a održavat će se nedjeljom, od 15 do 17 sati, u prostorijama Mjesnog odbora Samoborček, Nova cesta 37. Prijaviti se možete na e-mail adresu ckp.pokaz@pokaz.hr.

Radionice su besplatne, samo se treba prijaviti (FOTO: POKAZ)

Razgovarali smo s članicom POKAZ-a Nastjom Kljaić, koja u tandemu s Ljiljom Ostrižnajom već treću godinu zaredom vodi radionice omladinske sekcije. Nastja u razgovoru odmah ističe da POKAZ za nju predstavlja zajedništvo i međusobno povezivanje te da je najvažnije da se i mladi s kojima radi, koji dolaze iz raznih kutaka svijeta, osjećaju ugodno i dobrodošlo.

„S mladima pokušavamo razgovarati o stvarima koje primjećuju oko sebe i koje ih se tiču. Važno je da polazimo od njihovog iskustva i da imaju prostor izraziti ono što ih brine. To ne mora nužno biti nešto što se događa njima osobno – može biti i iskustvo njihovih prijatelja. Već dvije godine primjećujemo da dosta rade i razgovaraju o pritiscima u školi: potrebi da sve moraju postići, školskim aktivnostima, odnosu prema školi i nastavnicima te pritiscima kod kuće. Čini mi se da su se u posljednje dvije godine posebno pronašli u tim temama. Zato s njima radimo različite vježbe kroz koje mogu sami nešto osjetiti i procijeniti, umjesto da im mi govorimo što bi trebali misliti“, objašnjava nam Nastja.

Posebno će istaknuti kako im je važno da mladima ne nameću ideju da su oni „u opresiji“ ili „potlačeni“. 

„Ne želimo ih stavljati ni u kakve kutije, nego im dati prostor da sami prepoznaju ono što osjećaju i otvaraju teme ako osjete da ih se tiču“, kaže.

Mladima ne nameću ideju da su oni „u opresiji“ ili „potlačeni“ (FOTO: POKAZ)

Saznajemo kako na radionicama mladi kroz različite kazališne vježbe istražuju vlastito tijelo, način na koji doživljavaju prostor te mogućnosti improvizacije. Primjerice, u vježbama sa stolicama promišljaju o odnosima moći. Nastja opisuje kako kroz različite vježbe postupno dolaze do rada na scenama, što obično vodi i do predstave, gdje bi se uključila i publika. Međutim, napominje, predstava nije cilj sama po sebi.

Mladima se ostavlja prostor za eksperimentiranje i potiče ih se da sami sudjeluju u kreiranju radionica. Ljilji i Nastji važno je da nisu one te koje određuju što treba raditi, već da se o scenama i načinu rada dogovaraju zajedno s mladima, iako je to ponekad izazovno jer su, kako primjećuje Nastja, „mladi navikli na drugačiji odnos prema autoritetu“. 

„I meni osobno taj proces predstavlja svojevrsno preispitivanje vlastitih obrazaca. I ja puno učim od njih. U određenom trenutku ta je dinamika, naravno, takva da Ljilja i ja vodimo radionicu, ali pokušavamo taj odnos što više razbiti i omogućiti mladima da znaju da je to njihov prostor. Važno nam je da znaju da nema forsiranja i da ih ne tjeramo ni na što“, objašnjava naša sugovornica.

Novinsko kazalište koje polazi od medijskih sadržaja - izbor je velik (FOTO: POKAZ)

Ovakav način rada oslanja se na metode kazališta potlačenih, odnosno pristup koji je šezdesetih godina u Brazilu razvio dramski teoretičar i aktivist Augusto Boal. Kazalište potlačenih, naime, oblik je interaktivnog političkog teatra koji se temelji na demokratskom dijalogu, osnaživanju potlačenih skupina i radu s iskustvima društvene opresije. Kroz različite kazališne tehnike sudionici vježbaju kako prepoznati nepravdu, propitati odnose moći i tražiti mogućnosti djelovanja i promjene u vlastitoj zajednici. 

Zagrebački Centar za kazalište potlačenih - POKAZ ove metode koristi u radu s djecom, mladima, migrantima, Romima, osobama iz pomažućih profesija i drugim skupinama, pri čemu se kroz radionice razvijaju kreativnost, empatija, suradnja i kritička svijest. Jedna od važnih aktivnosti je program „Kazališni jezik“, u kojem osobe migrantskog iskustva uče hrvatski kroz kazališne igre, vježbe i dijalog, umjesto kroz klasičan model poučavanja u kojemu učitelj prenosi znanje učenicima. Takav participativni pristup oslanja se na kritičku pedagogiju Paula Freirea i potiče učenike da sukreiraju sam proces učenja, prepoznaju znanje koje već posjeduju, te određuju smjer i teme učenja. Kazališne vježbe i metode pritom postaju prostor za stvaranje scena o konkretnim iskustvima i društvenim problemima, poput rasizma, patrijarhata, nacionalizma i ekonomskih nejednakosti.

Metoda forum-kazališta temelji se na prikazu društveno relevantne teme – sukoba ili nepravde, nakon čega publika aktivno sudjeluje – ulazi u uloge i istražuje moguće alternative. Novinsko kazalište polazi od medijskih sadržaja, poput novinskih tekstova, reklama ili pjesama, koje se kazališnim postupcima analizira kako bi se otkrile poruke i značenja skrivena „između redaka“. Legislativno kazalište ima za cilj direktnu promjenu sustava kroz rasprave u publici nakon predstave o promjenama zakona, pravilnika i društvenih praksi. Metoda „policajci u glavi“ usmjerena je na prepoznavanje unutarnjih glasova i uvjerenja koja smo usvojili od okoline, a koja nas ograničavaju ili održavaju postojeće odnose moći, propitujući kako se možemo oduprijeti „tlačiteljima u nama samima“. Zajedničko svim ovim metodama je rušenje barijera između glumaca i publike, kao i poticanje sudionika na kritičko promišljanje, kreativni rad i inspiriranje društvenog angažmana.

POKAZ na djelu (FOTO: POKAZ)

Iz prakticiranja ovih metoda iznikle su i POKAZ-ove predstave poput „I'm not racist, but…“ koja progovara o problemima s kojima se susreću tražitelji azila i migrantski radnici u Zagrebu, dok se predstava „Lakši put“, primjerice, bavi problemom pristupa obrazovanju za djecu romske narodnosti.

I inače, POKAZ je uključen u razne projekte usmjerene na borbu za prava migranata i Roma, a unutar njega djeluje i feministički kolektiv „Magdalena Herucina“ kojemu je fokus istraživanje rodno uvjetovane opresije.

Kazalište potlačenih tako nije samo skup kazališnih tehnika, već i metoda za propitivanje sistemskih nepravdi i zamišljanje društvene promjene, kao i način otvaranja prostora u kojem se vlastita iskustva mogu izgovoriti, preispitati i podijeliti s drugima. Upravo je to ono što POKAZ nastoji ponuditi mladima – prostor u kojem ne moraju unaprijed znati što bi trebali misliti, niti se uklapati u unaprijed zadane uloge. Kroz igru, razgovor i scenu mogu sami prepoznati teme koje ih se tiču, istraživati odnose s drugima i iskušavati drugačije načine reagiranja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: POKAZ

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.