„ALBERT“ i „PELIKAN“: Bez znanja jednog o drugome dvojica autora grade fikcijske svjetove

Vanja Kulaš

31. prosinca 2023.

„ALBERT“ i „PELIKAN“: Bez znanja jednog o drugome dvojica autora grade fikcijske svjetove

„Albert“, peti roman riječkog pjesnika i prozaika sa zagrebačkom adresom, Ivice Prtenjače, opremljen je novom postavom autonomnih protagonista i kao takav – emancipiran od svojih prethodnika – predstavlja samosvojan literarni svijet. Očito je ipak da lik mladog Alberta pripada koherentnom opusu koji autor dosljedno oblikuje od svog debija. I ovdje nalazimo uobičajene Prtenjačine preokupacije, filozofično zdvajanje nad nestankom humanističkih vrijednosti, inzistiranje na dubinskom poštovanju za drugoga, ali i glad za ljepotom. U „Albertu“ ćemo naći i otprije prepoznatljiv vremensko prostorni okvir, a to je sadašnjost postavljena u kontrapunktu, ili radije u pretapanju urbanog i inzularnog. Prtenjačina gradskost i u „Albertu“ je zagrebačka, melankolična i meka. Fini je to i skoro pa iščezli Zagreb, s diskretnim, a karizmatičnim stanovnicima koji se, svatko u svom pomaku, spontano i zauvijek utiskuju u čitateljevu osjećajnost.

Osebujnim karakterima nastanjen, u realnom vremenu fabularno sveden, ali u analepsama dinamičan i čak do nekih bjelosvjetskih koordinata razveden „Albert“ se začinje kao nesvakidašnja literarna ruminacija. Roman je to poetskog tkanja, utočišni prostor meditacije, prisjećanja i autorefleksije. Zbivanja, kretanja i djelovanja odmotavaju se u flešbekovima, dok je ono sada i ovdje statično, u sebe zagledano, no ne i tjeskobno. Uostalom, ima li išta ljekovitije od slušanja radija u zagrijanom autu, pod udarima bure, u iščekivanju trajekta koji izvjesno neće doći? 

Na rubu Zemlje, gotovo u samom moru, između svega što će možda biti i onoga za što se Albert u toj noći pita je li uopće bilo, zabavljen svojom ulogom privremenog zatočenika, između užitka samovanja i užasa osamljenosti, u nekom pristaništu, na otoku bez imena. Nakon romana „Dobro je, lijepo je“ i „Tiho rušenje“ dobili smo još jednu zagrebačku priču, nakon „Brda“ i „Plivača“, izmaštao je autor još jednu otočku pripovijest, a nakon Andreja Šetke, usamljenika i idealista, upoznajemo Alberta utopista, još i prije, Alberta feminista. Čini se zato, ako su dosadašnje proze Ivice Prtenjače naginjale bajkovitosti, ova to do srži jest.

Albert - Ivica Prtenjača
Naslovnica Prtenjačinog "Alberta" (ILUSTRACIJA: VBZ)

Zanimljivo je da su mi dvije neobične i zaista autentične, a umnogome srodne priče ušle u fokus praktički u vremenskom preklapanju, s razmakom od kojeg tjedna; uz „Alberta“, u književnoj, ali izrazito filmičnoj formi, zaokupio me, na istom fonu, „Pelikan“, dugometražni prvijenac Filipa Herakovića. Oba ostvarenja pripadaju kategoriji „male“ proze, tj. „malog“ filma pod čime tehnički podrazumijevamo kratkoću (87 minuta, odnosno 171 stranica), ali iznad svega posvećenost tzv. malim temama, kako ih se promašeno naziva, a zapravo kompleksnoj tematici introspekcije i transformacije. Oba narativa odlikuje komornost, jedan središnji i nekoliko sporednih likova, intimizam tj. usredotočenost na unutarnji život protagonista. Što reći nego da su čudesni i dragocjeni ovakvi sinkroniciteti; bez znanja jednog o drugome dvojica autora, prvi već književni klasik, drugi, redatelj mlađe generacije, vođeni zasigurno sasvim različitim životnim iskustvima i umjetničkim motivacijama, grade svoje fikcijske svjetove, iz kojih izrastaju dva pamtljiva, a nespojiva karaktera, ali koji se nakratko, u točci životnog loma, jedan u drugom ogledaju. 

Herakovićev pelikan ustvari je kondor, barem se takvim glavni lik Josip (Edi Ćelić) kao uspješan golman osjećao, no zbog skijaške ozljede sveo se na tromu, nespretnu pticu. Tijekom rehabilitacije u Istarskim toplicama podsjetnik na inozemna postignuća tek je golema tetovaža raširenih krila koja mu prekriva leđa. Prtenjačin je Albert pak perspektivni znanstvenik na početku karijere, asistent na fakultetu gdje radi na doktoratu iz filozofije. U toplicama, negdje u kontinentalnoj provinciji, završit će nakon teške prometne nesreće. Kad Josipa u lječilištu neki starčić prepozna i obrati mu se sportskim nadimkom Kondor, pravi se da ga nije razumio jer u tom se trenu očito ne može povezati sa prijašnjim sobom. S ovom scenom rezonira situacija u Prtenjačinom romanu; kad u Albertovoj stvarnosti blokada Filozofskog fakulteta propadne i crkva preuzme faks, on se trenutačno povlači iz akademskog svijeta. Albert je svjestan da time odbacuje šansu za moguću blistavu karijeru i ni časa zbog toga ne žali. 

Kad Josipa posjeti djevojka (Tena Nemet Brankov), potom i najbolji prijatelj iz kluba (Marko Petrić), on je distanciran i odsutan. Jasno je da mu nijedno od njih neće doći ponovo, kao što se, pretpostavljamo, ni on neće vratiti njima; u procesu je otpuštanja nosivih elemenata iz bivšeg života. Albertu od prijatelja i kolega ne dolazi nitko, fakultet je usred revolucije i on, jedva pokretan, a i dislociran, nije im koristan ni važan. Stiže mu mama iz Zagreba, dolijeću i njegove glamurozne sestre iz Francuske, sve tri predane svojim poslovima, sve tri posvećene slabijima i nesretnijima, i kao takve bez pretjerivanja superjunakinje. Zahvaljujući njima, svakoj epizodnoj ženskoj figuri, naposljetku i Albertu, ovim tekstom otkucava nenametljiva, ali jasna feministička ideja. Izvan užeg obiteljskog kruga u kontaktu je Albert tek s dugogodišnjom djevojkom Anjom, zaposlenom na istom odsjeku, s kojom ubrzo prekida, naizgled bezrazložno, a ustvari jer ne podnosi njezinu neosviještenu, a potencijalno zloćudnu prilagodljivost, nju naime bizarne okolnosti na fakultetu ne uznemiruju. 

Tijekom liječenja Josip škrtu komunikaciju održava jedino sa svojim fizioterapeutom (Ivan Glowatzky), u Albertovom je slučaju slično. Prijatelj je odlučan da mu instalira igrice, no Josipu više znači kad ga terapeut na motoru odveze do mjesta kako bi u jedinom dućanu kupio kolu. Albertu njegov terapeut nudi kojekakve sumnjive usluge, no on poželi Camusovog „Stranca“. Iz knjižnice će dobiti nešto bolje, „Prvog čovjeka“, pa tako dok Josip pasivno preslušava kanale s ready made afirmacijskim porukama, Albert uživljeno iščitava nedovršenu autobiografiju svog imenjaka. 

U usputnoj, ali simbolički značajnoj minijaturi Albert čuje nekoga kako se u susjednoj sobi, uz starački uzdah, sprema za san iz kojeg se možda neće probuditi. Josip pak u nešto raspisanijoj epizodi razgovara sa sobaricom o tornjevima ispeglanih plahta koje se njenom odlukom više ne koriste, jer na svakoj je netko umro. Dva mlada čovjeka, zatječu se, dakle, u svojevrsnom rezervatu koji im je neprirodan, gdje se svojim godinama i vitalitetom nikako ne uklapaju. Toplice, po definiciji mjesto odmora i ozdravljenja, ali evidentno i smrti, za oba su mladića poprište bolne regresije koja najavljuje novi, autentičniji početak. Dotad u neku ruku žrtve vlastitih postignuća, loša ih sreća obojicu oslobađa prisile nezaustavljivog progresa, pa kad se nađu zaleđeni u skoku, jedan na skijama, drugi prelazeći zebru na Novoj vesi, prioriteti se mijenjaju, važno je odjednom samo da kosti zacijele, da se i unutrašnjost donekle slijepi. Iz apatije Josipa će protresti komedija zabune, pridružit će se, umjesto odsutnog polaznika, seminaru za prodavače usisavača. Kad sjedne u stolac namijenjen svatkoviću Branimiru, oduševi ga što može biti anoniman među ljudima kojima je prosječnost dozvoljena.

A Albert, on mimo svake konformističke logike poduzima korake koji su prema mjerilima „izvrsnosti“ pa i puke ispravnosti nerazumni, no tek takav konačno se osjeća dobro i svoje, prvenstveno jer je novi sustav vrijednosti koji za sebe uspostavlja lišen dihotomije uspjeh/neuspjeh. Na čitatelju je da procijeni je li u pitanju defetizam ili odvažnost, egzistencijalni ćorsokak ili ultimativno oslobođenje. Albert će odustati od vertikalnosti akademskog miljea, njegove rigidne hijerarhije i imperativa napredovanja i okružiti se gospođama u dobi svoje majke, s misijom da pomaže, rješava, spašava, i to ne s pozicije bogolikog autoriteta, nego u low key maniri tihog, bezinteresnog davanja. Ne smijemo zaboraviti da je ovakvu priču – koja ugrubo skicirana u pojedinim segmentima nalikuje scenariju feel good blagdanskog filma – ispisao Ivica Prtenjača, a znamo da je sklon balansirati po rubu kad su tople ljudske storije u pitanju. Zaokupljati se neprestano i bez ostatka odnosima i emocijama, a ne utopiti sebe i čitatelja u patetici i kičeraju, smatram to respektabilnim književnim majstorstvom, jer razumljivo da za one koji cinično drže distancu, opasnosti od proklizavanja nema.

Ako se tko čitajući prethodne Prtenjačine romane pitao kako to da mega obrazovani kroatist vedro bira raditi kao soboslikar, kako, pobogu, netko nekome koga tek zakratko poznaje pokloni kuću ili kako yuppie na vrhuncu karijere trijumfalno daje otkaz i odlazi čuvati otok od požara, sada se nimalo ne čudimo zašto se odlikaš sa sigurnom perspektivom fakultetskog komfora svojevoljno promeće u nezaposlenog filantropa volontera. Navukao nas je ovaj autor na čudnovate fabule i magične rasplete, a takvi su nužni čak i cinicima iz prethodnog odlomka. Što nam je realnost brutalnija, to smo ovisniji o bajkama; ova o Albertu nježna je, pomalo šašava i puna duha – vjerujmo u nju, dajmo joj da nas spasi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pelikan