Redateljica Selma Spahić za Lupigu govori o predstavi „Kraj svijeta u tri čina“, omnibusu na temu nasilja nad ženama, koju je postavila na scenu prema tekstovima Kristine Kegljen, Katje Gorečan i Tijane Grumić. Predstava je nastala kao koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih, Beogradskog dramskog pozorišta i mariborskog festivala „Borštnikova srečanja”, uz podršku Kreativne Evrope u okviru programa „Shadow Pandemic“. Predstava je imala svoje premijerno izvođenje na sceni Beogradskog dramskog pozorišta 6. aprila, a zagrebačka premijera je zakazana za 17. maj na sceni ZeKaeM-a.

Projekt „Shadow Pandemic“ bavi se problemom nasilja nad ženama tokom lockdowna za vrijeme pandemije Covid-19. O tom, umnogome prešućenom problemu, koji je i sam po sebi imao pandemijske obilježja, projekt, kako je saopšteno, progovara s tri razine: razine dramskog teksta, kazališne predstave te dramskih radionica za mlade na temu nasilja. U predstavi igraju Anđela Ramljak, Špela Setničar, Mirjana Karanović, Katarina Bistrović Darvaš, Petja Golenc Horvat, Nina Kuclar Stiković, Rina Pleteršek, Barbara Polajnar, Milena Pučnik, Gaja Višnar, Iva Ilinčić, Bojana Stojković i Milica Stefanović. Scenografiju je kreirala Urša Vidik, kostime Belinda Radulović, kompozitor je Draško Adžić, scenski pokret uradila je Ana Dubljević, scenski govor Ljiljana Mrkić Popović, a dizajn svetla Aleksandar Čavlek.

"Bilo je zahtjevno, ali i lijepo, naročito kada su se sve tri predstave počele spajati u jednu" (FOTO: Dragana Udovičić)

Nedavno je premijerno izvedena vaša predstava „Kraj svijeta u tri čina“, kakva su vam iskustva u radu na ovom omnibusu?

- Nikada nisam radila na ovakvom projektu i bilo mi je sasvim novo iskustvo. Radilo se o procesima sa tri potpuno različita dramska teksta, sa tri odvojena ansambla u tri grada, Zagrebu, Mariboru i Beogradu. Ranije sam učestvovala u omnibusima gdje sam radila jedan dio, a ovaj put sam sa autorskim timom radila sve tri. Proces je bio kao neki pozorišni maraton. Radionice, odabir tekstova i pripreme su trajale preko godinu dana, a onda probe mjesecima. Trebalo nam je da razvijemo drugu vrstu kondicije, da budemo spremne za sve učesnice i da one ne osjete naš umor, da svakoj predstavi damo jednaku pažnju. Bilo je zahtjevno, ali i lijepo, naročito kada su se sve tri predstave počele spajati u jednu.

Šta je ono što povezuje ova tri teksta, te čime ste se vodili prilikom njihovog postavljanja na scenu?

- Povezuje ih u najširem smislu žensko iskustvo nasilja tokom pandemije. To je bila tema poziva „Shadow Pandemic“ za dramske autorice i na našu sreću one su ponudile različite poglede na tu temu. Jedan od tekstova se bavi nasiljem u porodici, drugi nasiljem u radu i to na polju kulture, a treći nasiljem nad majčinstvom u neoliberalnom kapitalizmu. Kada to ovako pobrojim, ne predstavljam ih kako zaslužuju, jer su Kristina Kegljen, Katja Gorečan i Tijana Grumić napisale izrazito uzbudljive i tematski kompleksne tekstove, maštovite, duhovite i vrlo potresne. Konceptualno smo se opredijelile da svjetove uvežemo i prepletemo, predstave dijele scenografiju i brojne scene, iako su u potpuno različitim pozorišnim jezicima. To su tri svijeta u jednom i nadam se da je to publici zanimljivo putovanje.

Predstava se, kako ste kazali, fokusira na vrijeme pandemije i enorman porast nasilja nad ženama u tom razdoblju, šta je ono što je po vašem mišljenju u toj izolacijskoj situaciji doprinijelo tako drastičnom porastu nasilja, te kako se spram toga odnosi ova predstava?

- Prema podacima UN Women, progres ženskog učešća na tržištu rada se vratio dekadama unazad tokom pandemije, povećan je broj žena koje žive u ekstremnom siromaštvu, neplaćeni kućni rad je izrazito porastao. To su sve faktori koji omogućavaju porast nasilja. Sedam od deset ispitanih žena je reklo da je verbalno ili fizičko nasilje od partnera učestalo tokom pandemije. Naravno, ekstremne okolnosti ekstremizirale su i ponašanja, a zatvorenost u stambene prostore i povećanje ekonomske ovisnosti žena pojačale su sve i onako prisutne okidače za nasilje. S druge strane, u "Aktivistkinjama" Katja piše: "Kao da je nasilje počelo sa pandemijom, ma da. Počelo je kad smo se rodile". I mislim da je to važno, ne vezivati nasilje za doba pandemije, nego osvijestiti da je to samo pojačalo ono što se svakodnevno dešava ženama širom svijeta. Ne smijemo se tješiti da je prošla kriza, pa je nasilje manje. Ne smije ga biti nikako.

"Društvo se plaši da će nakon hiljada godina tlačenja doći do ženske osvete" (FOTO: Dragana Udovičić)

Kao što ste istakli, svjedoci smo da je prisutan porast femicida u cijelom regionu, koliko smo kao društva senzibilizirani na prevenciju i sprječavanje nasilja nad ženama, i koji su ključni aspekti te borbe?

- Nažalost, nismo. Ja nisam stručnjakinja, ali mogu govoriti iz onoga što su preporuke stručnjaka/inja. Djelovanje treba biti paralelno, od uvođenja zakona za femicid kao zasebno krivično djelo i povećanja zatvorskih kazni, preko mjera prevencije koje će društveno i fizički izolirati nasilnika, a ne žrtvu, i uporedo onemogućiti ga da nasilje ponovi. Ženama osigurati sigurnost pri prijavljivanju nasilja i povećati svijet o važnosti prijave nasilja u cijelom društvu. Pozabaviti se obrazovanjem i baznim društvenim vrijednostima, prema analizama do femicida najčešće dolazi upravo zbog striktne podjele rodnih uloga i momenta u kojem muškarac gubi moć nad ženom, kada ona odluči da ga napusti ili se pobuni. Nasilje je jezik svakodnevnice u našem društvu. Nečiji život skoro pa da je ništavan, kratkotrajna senzacionalistička vijest u medijima, nekoliko godina zatvorske kazne za počinitelja koji će takvo ili slično djelo ponoviti po odsluženju kazne. Rekli ste dvije ključne riječi: prevencija i sprječavanje, za početak nam treba da shvatimo da se nasilje može zaustaviti prije nego što eskalira, da se može intervenisati na vrijeme i spasiti živote žena, ali da se to sistemski mora sprovoditi.

Pitanja otpora i ženske osvete jedno su od središta predstave, kako ih vidite u okvirima ovdašnjih patrijarhalnih matrica?

- Cijela predstava je jedan vid otpora. Bez da smo o tome mnogo pričale, s obzirom da smo sve bile žene u procesu, osim kompozitora, odlučile smo da ništa ne objašnjavamo, da se ne povinujemo ni na koji način muškom pogledu, da gradimo njihove svjetove onako kako bi ih one gradile da ih niko ne gleda, i da na to dodamo pogled glumica i izvođačica u publiku koji je ključna stvar za čitanje predstava. I to nam je neobično kao publici, jer smo toliko navikli na žene pisane, predstavljene, čitane, objašnjavane iz ugla muškaraca, iako ih se srećom danas sve više drugačije interpretira. U "Svijetu" na sceni žene imaju uznemirujuću moć, samim tim što uzimaju narativ u potpunosti u svoje ruke i što nemaju potrebu nikome da se svide. I toga se društvo plaši, da će nakon hiljada godina tlačenja doći do ženske osvete. Zato je dovoljno da Katarina Bistrović-Darvaš kaže: "Bu!" na sceni dok nas gleda da se to čini kao poziv na osvetu. Ali predstava nije poziv na nasilje, daleko od toga, ona je krik da nasilje mora stati. Ako se usput zlostavljači uplaše osvete, koja se dešava na sceni samo u brojnim fantazijama, utoliko bolje. 

"Svinja kaže da je, kada gledate kako vam ubijaju djecu, svijet zaista zaslužio kraj svijeta" (FOTO: Dragana Udovičić)

Središnja priča bavi se pitanjem radnica u kulturi, budući da ste niz godina prisutni u postjugoslovenskom teatru, kakva je pozicija žena u našoj kulturu, te koliko smo se pomjerili sa one tačke dominacije falocentričnog narativa u sferama umjetnosti i kulture?

- Katja Gorečan otvara niz tema koje se tiču nasilja na polju rada u kulturi, od seksualnog zlostavljanja, preko fizičkog kolapsa od iscrpljivanja radom, do toga da nadređeni kradu intelektualni rad ženama, pogotovo onim koje su na počecima karijera. Istovremeno je autoironična, problematizira i nedostatak ženske solidarnosti i floskularno korištenje feminizma, a sve to u britkoj poetskoj formi. Ja bih rekla da postoje pozitivni pomaci, jer su brojne stvari isplivale na površinu sa Me too pokretom, inicijativama poput Nisam tražila, sa međugeneracijskom solidarnošću među radnicama u kulturi, sa sve više žena na pozicijama moći. Naravno da je put dug, zapravo to nije ni put, nego svakodnevna konstantna borba, koja ima svoje nuspojave, često je jako neprijatna, nije pravolinijska i važno je reći, nije samo ženska. Identitarne politike su nam donijele i isključivanje jednih od drugih, često osjetim da govorim samo o ženama i to stvara otpor. Zaista je pitanje suštinske ravnopravnosti svih osoba i osjećaja da ste sigurni/e i slobodni/e da radite svoj posao, mislim da nam je to svima u cilju. 

Završna priča „Svijet zaslužuje kraj“ donosi jednu radikalnu scenu u svom kraju, gdje se kaže da će zapravo svinje pojesti ljude, odnosno da je, kako je zapisao Boris Postnikov, život jedne žene, u svijetu kako on danas funkcionira, sličan životu jedne krmače. Kako objašnjavate tu sliku našeg svijeta?

- Ovo je najviše pitanje za Tijanu Grumić, koja nam je svima usmjerila pogled na jednu majku koju ne uzimamo u obzir, na rasplodnu svinju i njen životni put. Svinja kaže da je, kada gledate kako vam ubijaju djecu, svijet zaista zaslužio kraj svijeta. Bilo mi je otrežnjujuće i važno da smo se izmakli iz antropocentrizma, jer očigledno da nam ljudski pogled nije dostatan da shvatimo do čega smo doveli život na planeti, u najširem smislu. Tijanin pokušaj izmještanja iz ljudske vizure nas natjera da zamislimo kako bi bilo da zaista čujemo glas prirode, u ovom slučaju jedne svinje, koji nam kaže ono što smo kao vrsta zaslužili da čujemo. Upravo da svijetu ne bi došao kraj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dragan Mujan

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.