Tko je, dakle, kriv što cijene energenata padaju, a ne padaju cijene hrane? Tko je, dakle, kriv što je danas dizel, recimo, daleko jeftiniji nego prije godinu dana, a uz plavi dizel i benzin bio je glavni krivac za divljanje cijena, dok cijene hrane to ne prate pa se ne korigiraju na niže? Svaki dan je sve gore i gore, trešnje na pazaru koštaju otprilike milijun eura po kilogramu, a energenti, uključujući i plin svakog dana su sve jeftiniji? Tko je, dakle, kriv? 

Dobavljači krive proizvođače zbog rasta cijena kojima je razlog „divljanje energenata“, proizvođači krive dobavljače kojima su visoke marže radi „divljanja energenata“, a mi, dakle, obične ovce za šišanje i dalje se čudimo kako nam je kruh ponovo poskupio, a litra goriva jeftinija skoro kao litra vode? I poštovani premijer se čudi tom fenomenu, pa poziva dobavljače, trgovce, prekupce i proizvođače da se ponašaju korektno. Korektno ponašanje, a izračunao sam u svojoj lokalnoj trgovini, koštalo me samo ovih dana 39 posto skuplje nego na početku energetske krize. Tražimo akcije na kojima nam trgovci nude muda pod bubrege, robu pred istekom roka ili proizvode na akcijskoj cijeni koja je dvostruko viša nego redovna cijena istog proizvoda prije dvije godine. Tražimo uzaludno po trgovinama prodavače kojih je vidno, kao uostalom i u svakom sektoru sve manje pa ti jedna cura i naplaćuje na kasi i reže salamu, tražimo odgovore tko je kriv, trgovci, prekupci, dobavljači ili sami proizvođači. I kako vidimo na kraju – krivo je more.

„Imamo puno, puno arsenala u svojim rukama i zato preporučam svima da vrate cijene“, grozio se premijer Andrej Plenković u siječnju, a od velikog arsenala kao i u engleskom Premiershipu dobili smo, da prostite, kurac od ovce. Šišaju nas doslovno kao ovce, paket toaletnog papira danas košta 40 kuna, a odgovora kao što vidimo za suvisli razlog nema, pa se ni premijeru više ne mili trabunjati o arsenalu i sličnim nebulozama. Anegdotalni dokazi za tvrdnju da je krivo more pred našim su očima svakodnevno na policama trgovina. U siječnju tekuće godine, ako me pamćenje ne vara, podizanje cijena opravdavalo se troškovima transporta. Današnja cijena transporta, ako sve bacite na papir, iznosi otprilike 13,5 posto manje nego u siječnju. Ako uđete u lokalnu trgovinu, ulje, brašno, maslac ili mlijeko nisu sniženi za taj ekvivalent, nego iz dana u dan koštaju još i više. Pad cijena goriva trebao bi utjecati na snižavanje cijena hrane, no to se ne događa. Upravo suprotno.

A što kad cijene goriva ne "divljaju" (FOTO: Lupiga.Com)

Trgovci stisnuti u škripac logike ovih dana opravdavaju svoju pohlepu europskim i svjetskim tržištima. No, ako imate internet, a pitati možete i umjetnu inteligenciju da vam izračuna, veleprodajne cijene hrane na svjetskom tržištu u znatnom su padu. Indeks, po kojem se to računa, na sličnoj je razini kao 2021. godine, dakle isti je kao i indeks prije ukrajinskog rata, divljanja cijena energenata i po svim parametrima, po umjetnoj inteligenciji i onoj upitnoj našeg premijera, nema nikakvog razloga da cijene hrane u trgovinama rastu. Već da padaju.

Zašto dakle ne padaju? Tko je krivac? Pohlepni dobavljači koji krive proizvođače, ili pohlepni proizvođači koji krive dobavljače? Krivo je, rekosmo – more. Da je krivo more pokazuju nam i podaci hrvatskog Državnog zavoda za statistiku (DZS) koji prati ukupan sezonski i kalendarski prilagođen promet koji ostvaruju poslovni subjekti kojima je trgovina pretežna djelatnost. Promet trgovaca u odnosu na prošlo tromjesečje porastao je za 5,4 posto po Državnom zavodu tako da i s te strane isti nemaju izlika za konstantno podizanje cijena. Trend se, kao što vidimo, mijenja, transport i gorivo jeftiniji, ali reakcija pohlepnih korporacija očekivano – nema. Traži se krivac, upire se prstom, nominalne plaće nas običnih ovaca odavno više takvu pohlepu pratiti ne mogu, a famozni arsenal premijera Plenkovića ispraznio se do te mjere da rast cijena više nije tema. Čudna situacija nastavlja se iz dana u dan, čudimo se jalovosti naše Vlade, nemoći uglavnom, čude se svi osim nas ovaca koje svu tu pohlepu koja je sada potpuno jasna, argumentirana i čista – plaćamo. Krivo je, dakle, more, a na more Hrvati ne mogu. Jedva spajamo kraj s krajem, i u situaciji kada vam treba manji kredit da biste napunili košaru za mjesečnu ishranu, pitamo se do kuda ide ta pohlepa? Ima li joj kraja?

Adam Smith, guru današnjih neoliberala, objavio je još 1776. godine pet tomova knjiga pod nazivom „Bogatstvo naroda“. Taj svojevrsni manifest modernog kapitalizma u prve dvije knjige bavi se teorijskim postavkama, a u preostale tri povijesnim materijalom. Na nizu svakodnevnih primjera Smith objašnjava fenomene napretka kapitala i korporativnog bogatstva, te učincima koje isti imaju kod različitih naroda. Smithovo djelo ima dva jasna cilja. Prvi je pojasniti filozofiju pohlepe današnjeg buržoaskog društva, a drugi je opisati budućnost neoliberalnog kapitalizma. Smith, otprilike sažeto, smatra kako nas u konačnici neoliberalni kapitalizam vodi u društvo koje će rasteretiti kapital od socijalnih davanja, te rad kao takav Smith vidi u budućnosti isključivo kao ropski. Ako uzmemo u obzir da su djela napisana u 18. stoljeću, a danas nam kristalno opisuju Wolt, Glovo i Bolt, dakle kapital potpuno rasterećen socijalnih davanja, tada vam je jasno zašto mi je taj škotski ekonomist i etičar ovih dana u lokalnoj trgovini pao na um.

 Svijet koji sa plavim, žutim i zelenim torbama vozi svoje bicikle pored nas (FOTO: Pixabay)

Između ostalog, sažmimo opet, Smith definira budućnost u kojoj mi danas živimo kao vladavinu bogatih nad siromašnom i neobrazovanom masom. Smith nadalje objašnjava svoju teoriju konkretnim razlogom. Radi napada na nacionalne ekonomije drugih zemalja kojima vladaju korumpirane i pohlepne elite. Tu preciznu definiciju današnjice možete danas tako bolno i tako jasno vidjeti u svom lokalnom supermarketu. Tu esencijalnu pohlepu koja nema uporište u nikakvoj definiciji niti ima ikakvo logično opravdanje. Uvaženi premijer baci se danas prekrajanjem izbornih jedinica, potpuno svjestan da mu pola milijuna Hrvata fali u izračunima. Pola milijuna Hrvata koji su valjda u mladosti čitali Smitha, pa im se nije dalo da do smrti žive u korumpiranoj državi u kojoj vlada oligarhija koja svake četiri godine namješta izbore, oligarhiji koja nema odgovor zašto je krivo more, oligarhiji koja nam je vodu, zemlju i zrak odavno, po Smithovoj teoriji, prodala stranim konzorcijima kojima nikada na pamet neće pasti da smanje cijenu bilo čega, zbog bilo kakve logike. Jer su dobrodošli u zemlji čuda.

U zemlji u kojoj je normalno da bogati budu još bogatiji, i da vladaju nad neobrazovanom sirotinjom koja nema tendenciju da se u bilo čemu usprotivi. Za svaki slučaj da ta ista sirotinja iz čiste gladi i posegne za kakvim otporom, vladajuća oligarhija domislila se jednostavnoj metodi. Što se više sirotinje iseli iz takve zemlje, to je veća mogućnost da se u istu useli još više gore sirotinje. Sirotinje koja nikada neće imati pravo glasa, a punit će državnu blagajnu. Sirotinje koja će imati radne vize i bogatima dostavljati hranu na kućni prag. Tu ideju razradio je Adam Smith, kazavši kako neoliberalni kapitalizam teži da sa sebe rastereti svaku socijalnu komponentu. Zdravstveno, mirovinsko, socijalno.

Sirotinja uvezena umjesto naše domicilne sirotinje danas egzistira po točno tom modelu. Modelu kapitala koji na njih nema nikakve izdatke. Takav nas svijet, dakle, čeka. Svijet koji sa plavim, žutim i zelenim torbama vozi svoje bicikle pored nas. Tko je za to kriv?

Pa krivo je more.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"