TIŠINA I SUZE: Moj Split nikad nije bio ovako tih

Ivo Anić

28. veljače 2024.

TIŠINA I SUZE: Moj Split nikad nije bio ovako tih

Nikada koliko pamtim u Splitu nije bilo ovoliko tišine. Posebno u mom kvartu. Nitko, naravno, nije proglasio dan žalosti, ali Splitu ionako nitko ni ne treba. Ljudi, posebno moji susjedi, ovih dana su tihi. Kao da su se uvukli u sebe. Kao da je taj nesretni nož proparao sve nas zajedno. Tuga. Ne postoje riječi kojima mogu opisati ovakvu tugu. Bilo je rata, bilo je krvi i smrti, bilo je užasa za tri života u ovom jednom mojem, ali ovo mi baš teško pada. Duša me boli, a duša kad boli osjećaš to pod rebrima. 

Kada god se ugasi jedan mladi život stisne ti se oko srca. Toliko mladosti je stradalo u prometu u zadnje vrijeme, toliko je obitelji zavijeno u crno zbog divljaka koji su mahnitali našim cestama, toliko je bilo ucviljenih roditelja s kojima smo suosjećali, ali nikada ovako. Nikada ljudi koje znam ili ne znam nisu prolazili pored mene stisnuti u sebe kao da se ispričavaju što su izašli van. Tuga je najbolja riječ, iako nije ni to. Ovaj osjećaj je puno dublji. Puno gori od tuge same. Dišeš, a kao da nemaš zraka.

Kada znaš ljude koji ostanu bez najmilijih teže je svakako. Ta blizina je zastrašujuća. Blizina zbog koje ne znaš što ćeš. Što kazati? Kako i na koji način izraziti neopisivo? Suosjećanje je slaba riječ kada boli toliko da nemaš hrabrosti kazati bilo što. Kada si bez riječi pa samo šutiš. 

Tako je ovih dana u mom kvartu. Ljudi zamišljeno šute i kao da su ptice shvatile da nešto nije u redu pa su zanijemile i one. Tišina. Tišina je jedino što čuješ. Tišina i suze. Takav je bio i sprovod. Nije se mušica čula. Stajali smo nijemi pred bijelim ružama i njegovim vršnjacima u bijelim košuljama. Tuge je vazda bilo u tom našem nesretnom kvartu, ali nikada ovakve. Nikada ovakve jer ne možeš vjerovati da djeteta našeg kvarta, momka sa naših tribina više nema, jer nije imao sitnog za jednog manijaka.

Takve stvari se ne događaju. Takve stvari se nigdje ne bi smjele događati. Ali se tada sjetiš one djece prije par dana koje je napao sličan jedan manijak i zabijao se svojim automobilom u njihov. Spasili su se bijegom. Da ih je uspio izvući iz auta što bi se dogodilo?

Noć u Splitu nikada nije bila tiša. Nema mladosti pred Preradom gdje je ubijen Luka, ako tko i dođe uđe tiho i izađe prije nego li je ušao. Čitav život osjećam svoj grad. Što bi rekao Mladen čujem mu disanje. Moj grad već nekoliko dana ne diše. Ako i diše, diše da ga nitko ne čuje. 

Moj grad se srami disati. Jer se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i sada se sramimo svi skupa. Sram i tuga. To je ta kombinacija, uz sve misli o užasu koji se dogodio, a izgleda da se mogao dogoditi bilo kome. Vašem ili mom djetetu jer je naišao na manijaka.

Sram.

Sram me je što su manijaci na slobodi. Sram me je što šetaju našim ulicama i sram me je što napadaju našu djecu. No, najviše me sram onih koji su plaćeni da rade posao koji se zove naša sigurnost i povjerenje. Sigurnost i povjerenje da ti dijete neće sresti manijaka ispred Prerade. 

Zbog tih i takvih tuga je još veća jer ti nije jasno zašto? Zašto manijaci lutaju našim ulicama, a trebali bi biti pod nadzorom? Zašto manijaci napadaju našu djecu, a trebali bi biti gdje je manijacima i mjesto?

Pa te stisne oko srca i pomisliš na sve tebi drage ljude koji su ostali da žive iza ovog užasa, kao i svi mi. Tebi drage ljude kojima je manijak život prekinuo te kobne noći, kao i našem Luki. I stisne te toliko da udariš šakom o zid od nemoćnog bijesa jer će manijaka ovo redikulozno pravosuđe, ovaj smiješni državni sistem, pustiti već za koju godinu. Jer nije teško ubojstvo ako odeš u stan po nož, nije predumišljaj, već je obično ubojstvo.

Kakva su to obična ubojstva? Evo ovakva, i to smo saznali svi mi. Obično ubojstvo je kada te samo ubiju. Ubiju sve u tebi pa šutiš. Zanijemiš. Takva su u Hrvatskoj obična ubojstva. Ubiju čitav jedan grad koji je jučer nijemo ispratio Luku i njegovu obitelj. Bez da se mušica čula. 

Kada tuga utiša čitav jedan grad treba se zapitati. zašto ni policija, ni socijalne službe nisu prepoznale manijake? Zašto su bili na ulici? Zašto? Pitam se dok gledam tu djecu u bijelim košuljama u suzama kako bacaju bijele ruže na Lukin lijes. 

Zašto?

I ne nalazim odgovora. Kao ni snage da kažem bilo što suvislo njegovoj obitelji, svojim susjedima. Zašto? To ćemo se pitati svi mi koji smo danas bili u tišini sa svojim mislima. 

Zašto?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"


Srodne novice

broj komentara: 51

Komentari

  1. zlatan prije 9 mjeseci

    Poštovani komentatore SVAŠTA, odličan naziv, baš svašta. Na tragediji mladog momka i njegovih roditelja, kojima je život ugašen smrću njihovog sina prije njihovog fizičkog kraja, ovdje se piše o toj mračnoj i isto tako tragičnoj prošlosti. Mogu samo napisati da je krajnje degutantno pisati o tome i tu uvlačiti smrt ovoga pokojnog momka.
    Mogu samo napisati: H..ebale te te SAO ili SRAO Krajine, H...bao te Domovinski rat, H...bale te sve ove nove i stare ex-yu pripizdine, itd., da ne nabrajam.

  2. zlatan prije 9 mjeseci

    Poštovani ARKAJ, poznajete li uopće grad Split? To mjesto, ulicu u kojoj se dogodilo tragično ubojstvo? To je samo srce grada, osvjetljeno, čisto, uredno, puno cvijeća i urednih ulica. Samo oko 230 ili 240 metara po ravnoj crti udaljeno od "stupova" pravde i sigurnosti. Od veličanstvene zgrade Županijskog suda i glavne zgrade policije Splitsko-dalmatinske županije.
    Ono šta je u osvrtima čitatelja posebno glupo jest to, razbacivanje sa žrtvama Domovinskog rata, sa ustašama (i četnicima također) i partizanima, a kakve to veze ima sa ovim zločinom? Jesmo li toliko prolupali, da u sve moramo uplesti politiku, nacionalizam ili ne znam šta još? Pravi problem leži u toj obitelji, u kojoj su dva roditelja koliko se za sada zna, duševni bolesnici i teški alkoholičari (otac je pokojni, majka je živa), stvorili tri sina. Tri problema društvu. Narkomani, očito i duševno bolesni, neradnici, skloni tučama, neredima, bez dana radnog staža. Mjesecima na toj vrlo prometnoj ulici dosađuju prolaznicima, daj euro ili dva, ispred jedne male pekare koja radi 24 sata. Navečer se tu zaustavlja omladina i kupi ponešto nakon večernjeg ili noćnog izlaska. Priča se, da je promet u toj prodavaonici zadnjih mjeseci opao, baš zbog tih kretena koji su maltretirali ljude. A čulo se, u zadnje su vrijeme poneke momke i mlatili, tukli, uvukli bi ih u zgradu u kojoj su živjeli (stara kuća sa početka 20-tog stoljeća, sa velikim stanovima od oko 110-120 m kvadratnih), i onda bi ih mlatili ako ne bi dali euro, dva ili tri.
    A ta žrtva, mladi momak, rođen je 2002 godine. Sin jedinac u roditelja koji su ga jedva dobili. Dečko je bio visok, snažan, sportaš, zgodan, radišan, uredan, radio je. Bio je sa društvom i vraćao se kući i očito navratio u tu pekaru. Priča se da su ta braća navalili na njega da im da euro ili dva, nije imao ili nije želio dati. A zašto bi im dao on ili bilo tko drugi? I priča se, počeli su ga tući, ali on mlad snažan i visok, obranio se i svu trojicu pobijedio u tuči. Krenuo je kući, udaljenoj oko 20 ili 25 minuta bržeg hoda, a ovaj ubojica otrčao je u stan, uzeo kuhinjski nož, dotrčao do momka i zario mu nož u leđa. Očito na mjesto u tijelu, ako se tako ozlijedi dođe do smrti.
    U cijeloj toj tragediji ostaje pitanje: a šta su ta tri brata, makar je samo jedan ubojica, tako problematični uopće radili na slobodi? Zašto nisu u zatvoru ili zašto nisu u ustanovi za psihički oboljele? Zašto takvi bolesnici kao njihovi roditelji, uopće imaju djecu? Šta po tim pitanjima radi društvo?
    Taj ubojica je pretučen u splitskom zatvoru i prebacili su ga u šibenski zatvor. Šteta da nije pretučen do smrti. I šta sada? Kako ga osuditi? Za ovakva zlodjela ja sam za smrtnu kaznu, ali ako smo se dogovorili da smo humano društvo i da nema mjesta smrtnoj kazni, u redu, onda neka dobije kaznu doživotnog zatvora, bez mogućnosti pomilovanja i da ne izađe na slobodu do kraja života. Drugi brat suučesnik, neka dobije minimum 20 ili 30 godina zatvora, bez mogućnosti da ranije izađe na slobodu.
    Šta radi društvo da takvi kao roditelji od te trojice nitkova, uopće mogu imati djecu? Zašto im društvo na vrijeme ne oduzme djecu, zašto ne kastrirati takve ljude, da se ne množe? A roditelji ubijenog momka samo njega su imali. To su prava pitanja, na koja ja nemam pravi odgovor. A koliko je Split ili koliko su ulice naših gradova sigurni, i uspoređivati ih sa zemljama Latinske Amerike, potpuno je neozbiljno. Unatoč svemu broj ubojstava kod nas je nizak, ako gledamo stopu ubojstava na 100.000 stanovnika. Taj momak je bio na lošem mjestu, u lošem trenutku, za njega nažalost ta statistika ne važi. Ako poznajete Split, onda me uputite u koje točno dijelove grada nije pametno noću izlaziti? I Split više nije samo Split, to je duga urbana traka od Trogira do Omiša, sa preko 40 km po ravnoj crti.
    P.S.
    Evo baš jučer sin shizofreničar u Zagrebu ubio oca, a u Novom Sadu, mladi roditelji ubili svoja dva sinčića od tri i jedne godine, a oni onda skočili sa nebodera u smrt. Izgleda da su pripadali nekom kultu.
    I govorili li se o onome masovnom ubojstvu u crnogorskoj emotivnoj prijestolnici, Cetinju?

  3. Verena prije 9 mjeseci

    link

  4. Arkaj prije 9 mjeseci

    Split je ogledna slika današnje hrvatske. Izvanka djelomično ušminkan a iznutra šupalj. I ovo ubojstvo jednog mladog čovjeka siptomatično je kao potvrda našeg sve većeg uklapanja u "svjetske tokove". Širom svijeta kao posljedicu raslojavanja stanovništva na ekstremno siromašne i ekstremno bogate te nedovoljnog financiranja socijalnih službi, slabe perspektive mladih, stvaraju se oaze bezakonja, kriminala i nesigurnosti za obične građane. Koji mogu biti napadnuti, opljačkani, silovani ili ubijeni a da državne službe to nisu u stanju spriječiti, često ni otkriti i osuditi počinioce. Bilo da živite u Johanesburgu, Carakasu, New Yorku, Stockholmu ili Parizu, postoje djelovi grada u koje noću ne ulazite sami jer možete bit žrtva napada kriminalaca, psihičkih bolesnika s drogom sprženog mozga ili uličnih bandi željnih zabave. Izgleda da i Split ubrzano korača u tom pravcu.....

  5. svašta prije 9 mjeseci

    I šta s tim što je poluprazna?
    Bitno je da više nema tko praviti SAO Krajine.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija