Netflixova serija „Adolescence“ pojavila se kao grom iz vedra neba u svijetu za kojeg je moja generacija osamdesetih vjerovala da ga, istina, ne razumije, niti ga podržava, ali ga barem drži pod kontrolom. Kontrola. Taj divan pojam s kojim smo se zajebavali s našim starcima kad su nas pokušavali neprimjetno uhoditi na školskim tribinama ili parkovima, pa bi onda i mi postali predmetom zajebancije. Toliko me bilo sram što mi stari ko fol šeta oko škole, čisto da se uvjeri da se ne drogiram, da nikada, pa ni sada kada sam i sam otac, nisam shvatio razmjere njegova užasa. Njegova generacija nije razumjela zašto klinci eksperimentiraju, kao što nije razumjela ni naš jezik. Jezik koji je služio tome da ga starci ne dešifriraju, da nas ne skuže, da ih zbuni i da ostanu u svojoj divnoj, izgubljenoj utopiji o nama, da je njihova mezimica ili mali dječak još uvijek njihovo zlato koje marljivo uči i postat će doktor ili inženjer. 

Tih sam se uspomena sjetio nakon te mini serije koja je savršeno razotkrila novi, vrli svijet u čudesima tehnologije i telekomunikacija u kojem egzistiraju trinaestogodišnjaci. Pokušao sam se sjetiti kog sam vraga radio sa trinaest? Ako se ne varam kupovao sam Bravo, buljio do iznemoglosti u ITD-ovu posebnu stranicu (upućeni će znati koja je), do zla boga bio zaljubljen u jednu Elinor i, naravno, ustravljen čekao roditeljski sastanak koji bi mogao rezultirati batinama kad stari skuži da imam tri jedinice.

I tu dolazimo do problema ove serije. Problema koji je toliko uzburkao duhove diljem svijeta, a našu društveno-mrežnu tarabu izbacio iz cipela. Kako dovraga trinaestogodišnjaci imaju svoj jezik koji mi kurca ne kužimo, a što je najstrašnije, ne kuži ga ni policija, jer nitko u policiji nema trinaest pa ne zna da je znak graška zapravo vršnjačko maltretiranje iza kojeg uz objavu cijela škola zna kako je dotični, markiran graškom, nepoželjan u ženskom društvu. 

Ono što nas je sve šokiralo zapravo je bilo to da nitko od roditelja, policije ili društva ne razumije što to oni s trinaest rade, zašto se pod kriptiranim stranicama nude za pozamašan iznos da ih razdjeviče i kako je moguće da te čitava škola maltretira zbog jednog usranog znaka graška na Whatsappu. Šokirala nas je naravno i dobna granica. S trinaest zbilja ne biste trebali biti toliko agresivni da izbodete nožem nekoga tko vas maltretira, i to devet puta. S trinaest nikako ne biste smjeli biti toliko upućeni u mračne strane ljudskog seksualizma, kao ni u psihologiju, no preneražena psihologinja u slučaju opisanom u seriji ubrzo će shvatiti kako stvar prelazi granice njene sposobnosti da shvati današnji svijet, kao što će užasnuta spoznati da sve što zna, sve za što se školovala, pada u vodu pred tim dječakom od trinaest koji je vrti oko malog prsta.

Sve nas je šokirala scena u kojoj trinaestogodišnjak anđeoskog lica odjednom pred šokiranom psihologinjom poludi i izgubi kontrolu. U tom momentu svi smo vidjeli vrli novi svijet i, vjerujte mi, ušao sam u sobu i dobro promotrio svoja dva anđela. Poput mog oca nekada, s užasom sam shvatio kako ništa ne znam o njima, kako ne poznajem njihov jezik, ni znakove, kako mi obojica mogu prirediti nezamislive stvari, no opet sam se tješio svojim otkačenim načinom odgoja koji im je uvijek davao potpunu slobodu, ali i duboke moralne standarde koje su morali naučiti kod kuće. 

U seriji nas je sve užasnula činjenica da to dijete zapravo dolazi iz potpuno normalne, funkcionalne obitelji, koja ga je sasvim normalno odgajala, i u kojoj se kao jedini krimen odgoja dogodio moment, a koji je istaknuo režiser serije, kada su mu roditelji za Božić kupili računalo sa svim dodacima, slušalicama i kamerom. Čitava jedna epizoda usredotočila se na to da istakne kako je ovo dijete produkt naše generacije koja se zaljubila uz A-Ha, Paula Younga i Duran Duran. Generacije koja je odrasla u ljubavi, dobila djecu u ljubavi, odgojila ih najbolje kako je znala, pokazujući im koliko se njihovi starci vole i kakvu su divnu mladost imali. Režiser je cijelu epizodu posvetio roditeljima koji su sasvim normalni i koji se, naravno, šokiraju kada saznaju da je njihov anđeo, plod njihove ljubavi, zapravo neurotični monstrum i ubojica. Lice oca, koji je uvjeren kako njegov mezimac, ne da nije ubojica, već je samo krivo optuženo dijete, kada vidi snimak kamere šokira nas, u istoj mjeri u kojoj šokira i gluma tog dječaka koji se kune da nema ništa s tim. Ta epizoda, taj poraz tih šokiranih roditelja, zapravo je šamar mojoj generaciji.

Mi, djeca represije i roditelja koji su se panično bojali droge, svoju smo djecu, da ne budemo kao naši starci, zapravo prepustili užasima slobodnog interneta. I zato su mi potpuno razumljivi strah i panika koju je izazvala ova Netflixova serija. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Netflix

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.