ST-NEHENGE: Nepoznata istina o čarobnom megalitskom kompleksu u Splitu
„Ako su, kako tvrdite, vaši drevni preci bili tako primitivni kako objašnjavate ovaj čarobni megalitski kompleks?“
Turistički vodič se okrenuo prema uspravnom, divovskom kamenju poredanom u dva kruga kamenih blokova te promucao na tečnom korejskom: „Istina jest kako stijene ovog kamenog kompleksa skrivaju u sebi tajnu svog nastajanja i svrhu, kao što je istina da znanstvenici diljem svijeta nisu uspjeli dokučiti primarnu svrhu kamenog obruča širokog 105 metara koji je postavljen na ovom mjestu, ali tako primitivna civilizacija ipak nije mogla napraviti visoko sofisticiranu zvjezdarnicu iz prostog razloga što tadašnji stanovnici nisu posjedovali znanja iz pitagorejske matematike, tako da je sama teorija prilično nategnuta.“
Mladi Kojejac u dresu Hajduka iz Splita nije se dao smesti: „Dobro, ali kako objašnjavate sunčevu svjetlost koja precizno astronomski pada na stijene koje su matematički točno postavljene tako da se iz njih mogu izračunati kalendari, zar nije najvjerojatnija mogućnost kako su kružni megaliti zapravo precizan astronomski opservatorij, hram posvećen nebu, suncu i mjesecu?“
Vodič se na trenutak zamislio pa vidno nervozan nakašljao: „Problem te teorije su zapisi pronađeni u iskopinama drevne Banovine, dokazane sa velikom sigurnošću kao hrama u kojem je stolovala tadašnja vlast, i iz tih zapisa možemo zaključiti kako se ipak radilo o krajnje primitivnom društvu, iznimno konzervativnom i duboko praznovjernom, tako da je zbilja mala šansa da su tadašnji ljudi imali takva saznanja o nebu, suncu i mjesecu. Za boga miloga, pa ti ljudi su vjerovali kako je zemlja ravna ploča, te kako se sunce rotira oko nje, a pojedine religijske organizacije držale su žene nižim bićima, to su poznate stvari, imamo konkretne dokaze, zapise. Osim toga od izvornih 30 kamenih blokova danas stoje svega njih 17, tako da čitav kameni obruč zapravo liči na potkovu, a ne na kružni hram kako tvrde pseudoznansveni YouTube kanali koje vi očito pratite i držite da su u pravu.“
Zar nije najvjerojatnija mogućnost kako su kružni megaliti zapravo precizan astronomski opservatorij, hram posvećen nebu, suncu i mjesecu? (SCREENSHOT: GoogleMaps)
„Znači milijun posjetitelja, koji dolaze svake godine kako bi se divili izlasku sunca na ovom drevnom mjestu za prvog dana ljetnog solsticija, su debili?“, inzistirao je mladić.
„Nisam to rekao, to ste izvukli iz konteksta“, oštro će vodič.
„Svake godine vaš grad posjeti oko milijun turista, štovatelja sunca, hipija, kako bi proslavili ljetni solsticij, najduži dan u godini. Svake godine. Šamani, druidi, znanstvenici, religijske vođe svijeta dolaze svirajući bubnjeve, pjevajući i plešući u čast sunca, a vi tvrdite kako je to samo slučajnost? Kako je slučajnost da baš taj dan u godini, to jutro, sunce točno izađe između dva kamena bloka okrenuta Marjanu?", upitao je mladić u dresu.
Vodič se opet nakašljao svjestan da gubi bitku: „Istina je da mnogi drže kako je St-nehenge sagrađen od strane štovatelja boga Sunca. Istina je da ni dan danas nije poznato kako su graditelji St-nehengea dovukli nekoliko tona teške kamene blokove do ovog mjesta i istina je kako ne znamo točno zbog čega su napravili tako impresivan hram te ga nazvali Banovinom. Istina je da je otvor u kamenu isklesan kako bi bio okrenut ljetnom izlasku sunca, te kako je moguće da je zapravo zvjezdarnica i kalendar poprilično iznenađujuće složenosti, ali morate znati da naši stari nisu vjerovali u boga zvanog Sunce, niti su držali da su zvijezde, svemir, planeti nešto jako bitno. Nebo, po starim vjerovanjima, bilo je samo plašt kojim je bog pokrio zemlju. Astronomske pojave u tom društvu bile su kao i matematika, fizika, društvene znanosti - iznimno nebitne. To društvo, a potvrdit će vam arheolozi, štovalo je isključivo kastu faraona koja je vladala zemljom i gradom, a oni su bili podložni vjerskom kultu, koji je bio iznimno moćan i iznimno okrenut patrijarhatu.“
„Patrijarhatu? Zar povjesničari ne tvrde kako je tim primitivnim društvom vladala zapravo žena?“, ubacio se ponovno mladi Korejac.
Pa mislite li da sam ja potegao čak iz Koreje kako bi vidio neki drevni semafor? (SCREENSHOT: GoogleMaps)
„Imamo saznanja, istina, kako je vladarica bila na čelu te zemlje prije zadnjeg faraona A.P., ali isto tako imamo i čvrste dokaze kako su tom vladaricom upravljali upravo druidi koje ste spomenuli a koji su vjerovali kako su žene niža bića, te im moraju služiti. Upravo ti druidi odgovorni su za neukost, nepismenost naroda jer su zagovarali vjeru umjesto znanosti, koja je u tadašnjem svijetu doživjela nevjerojatnu tehnološku ekspanziju. Čovječanstvo se, po današnjim saznanjima otisnulo u svemir, no na ovim prostorima još se ratovalo između susjednih naroda, tako da je iznimno teško zaključiti kako je St-nehenge znanstveni opservatorij. Nategnuta je i teorija o drevnim megalitima koji su bili znanstveni centri, jer se pouzdano zna kako je tadašnje društvo živjelo pod strahovitom represijom kaste faraona koja nije dopuštala bilo kakav oblik napretka civilizacije. To je ipak bilo primitivno ratarsko društvo, oslonjeno isključivo na turizam. Ne, naravno, turizam kakvog danas imamo u dvadeset i drugom stoljeću, već na divlji turizam koji je pustošio tadašnje civilizacije. Migracije, glad i neimaština na koncu su doveli do propasti te civilizacije na Mediteranu, kada se u tadašnjim plemenskim ratovima koje su inicirali druidi, potpuno izgubila grana od koje su praktički živjeli, turizam. Ratovi, koje danas nazivamo 'Balkanskim stoljetnim ratovima' na koncu su ugasili turizam, doveli do masovnog egzodusa i na kraju do propasti civilizacije. Primitivna shvaćanja svijeta, religija koja je gušila znanost, zatiranje temeljnih ljudskih prava, feudalizam i kasta bogatih faraona na koncu su proizveli zaostalost, glad i migracije. Ja sam izravni potomak ljudi koji su živjeli na ovim prostorima, moja se obitelj, moj čukundjed vratio iz Irske i, na zgarištu te civilizacije koja je uništila samu sebe, ponovo pokrenuo turizam. Nakon desetljeća istraživanja mogu vam sa sigurnošću kazati kako je izgradnja St-nhengea zapravo bila namijenjena turizmu, iako joj još ne nalazimo konkretni smisao. Pred dva hrama, jedan u tadašnjoj Bračkoj četvrti, i ovaj pred hramom Banovina, bili su zapravo 'zeleni otok', svojevrstan rotor sastavljen od montažnih kamenih blokova ispunjenih mediteranskim biljem. Možda su služili kao terapeutski blokovi nad kojima bi se turisti osvježili, a možda su bili samo obična struktura koja regulira promet, to nikada nećemo saznati“, već pomalo nervozno će turistički radnik.
Mladić u Hajdukovu dresu ipak nije odustajao: „Struktura koja regulira promet? Pa mislite li da sam ja potegao čak iz Koreje kako bi vidio neki drevni semafor? I osim toga vaše su teorije iznimno konzervativne za stoljeće u kojem živimo. Šest stotina tisuća kuna koliko je stajala izgradnja megalita pred hramom Radisson, a boga pitaj koliko je stajao onaj pred Banovinom, dovlačenje nekoliko tona teških kamenih blokova, čitav tadašnji narod upregnut u posao oko megalita, samo da bi se napravio - semafor?“
Turistički vodič je uzdahnuo i sjeo na vrući kameni blok. Sunce je neumitno pržilo dok su turisti odlazili prema hladovini srušenog hrama Banovina.
„Jebem ti sve“, procijedio je sjedeći na bloku nazvanom „Oparin kamen“. Gusti zračni promet osobnih vozila u daljini priječio je pogled veličanstvenim ostacima katedrale Sv. Duje.
„Koji kurac djede nisi ostao u Irskoj“, šapnuo je sebi u bradu i zaželio dobrodošlicu novoj grupi turista.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: GoogleMaps
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Napokon možete vidjeti kako je izgledao kralj Tomislav, njegova kruna, plašt i mač!", stajalo je u bombastičnom naslovu, sad citiram, "povijesnog ekskluziva" Jutarnjeg lista, kojim je najavljena zagrebačka izložba "Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava", postavljena povodom tisuću stote obljetnice krunidbe prvog hrvatskog kralja.
– Fascinating. A što je ovo? – pitao je jedan iz Finske.
– To je Tomislavova kraljevska oprava – spremno je odgovorio kustos. – Dizajnirala ga je kostimografkinja Jasmina Pacek, a sastoji se od donje tunike Albe, dekorativne tunike Dalmatike i plašta. Sve je rađeno ručno, a na vez je potrošeno čak dvjesto radnih sati.
– Wow – otelo se jednoj Amerikanki. – A ovo?
– To su Tomislavova srebrna kruna i njegovo vladarsko žezlo – objasnio je kustos. – Kao i ovo prijestolje, osmislio ih je Ilija Skočibušić, akademski kipar iz Tomislavgrada.
– Tomislavgrad? – ponovila je Amerikanka. – To zaista postoji?
– Da, u Bosni i Hercegovini.
– Nazvali ste grad po Tomm…?!
– Tomislavu, da – objasnio je kustos. – Mada je Tomislavgrad zapravo dobio ime po sinu kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je ime dobio po kralju Tomislavu.
– A zmajevi? – javio se u to jedan nestrpljivi korejski turist. – Gdje su zmajevi?
– Zmajevi?
– Da, zmajevi – nastavio je Korejanac. – Iz četvrte sezone, u kojoj visoki septon na krunidbi u Crvenoj tvrđavi mladog Tomislava Baratheona službeno proglasi novim kraljem Sedam kraljevina Westerosa – podsjetio je Korejac kustosa. – U toj sezoni Khaneesi Daenerys Targaryen u prvoj epizodi obuzdava svoje zmajeve u lancima.
– Ah, da, zmajevi – sjetio se kustos. – Vidite, o povijesnoj osobi Khaneesi Daenerys i ulozi zmajeva u borbama za hrvatsko prijestolje povijesna znanost još nije suglasna. Dok se starija hrvatska historiografija od Ferde Šišića do Stjepana Antoljaka oslanja na Ljetopis popa Dukljanina, u kojoj se Daenerys navodi kao vladarica Zaljeva robova i krotiteljica zmajeva, novija istraživanja sklonija su interpretaciji po kojoj su Dukljaninovi “zmajevi” zapravo obični domaći hercegovački kodilji, iz roda autohtonog endemskog divovskog guštera iz Buškog, jezera latinskog naziva Chroatorum Codilus, u puku poznatijeg kao “krokodil”.
– Ha, aligator!
– Ne, aligator je srpski zmaj, moravska ala – ispravio je kustos mladog Korejca. – To je iz “Dušanovog zakonika”.
“Senzacionalna” zagrebačka izložba o kralju Tomislavu u zagrebačkom Etnografskom muzeju jednako je, eto, “povijesni ekskluziv” kao što je to, metnimo, postava Muzeja Game of Thrones u Bosanskoj ulici u Splitu, na kojoj turisti “napokon mogu vidjeti kako je izgledao kralj Tommen Baratheon, njegova kruna, plašt i mač”, s izloženom Tommenovom kraljevskom opravom, žezlom i prijestoljem.
I zmajevima.
Koje je, kako zna svatko sa završenih osam epizoda četvrte sezone, Khanesi Daenerys držala malo niže, u Dioklecijanovim podrumima. Jednoga otamo, uostalom, i danas drže u senzacionalnom postavu splitskog Muzeja, eno ga na ulazu, rad akademskog kipara Mislava Katalinića.
Osim što, jasno, izložba “Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava” ima mnogo manje smisla nego što bi imala izložba “Igre prijestolja: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tommena”.
O westeroskom kralju postoje, naime, iscrpna i pouzdana svjedočanstva njegovih suvremenika, ujaka Tyriona i majke, kraljice Cersei, sačuvana u pet svezaka ljetopisa Georgea R. R. Martina na ukupno četiri hiljade dvjesto četrdeset četiri stranice, te još šest strip-albuma Daniela Abrahama i HBO-ova televizijska kronika od osam sezona s ukupno sedamdeset tri epizode – postoji čak i pornić “This Ain’t Game of Thrones XXX” u Hustlerovoj produkciji – dok se hrvatski kralj Tomislav u svemu spominje samo u jednoj nemuštoj rečenici iz pisma pape Ivana X. o Prvom splitskom crkvenom saboru 925. godine. A i ona je tek slobodno dodana fantasy sagi Historia Salonitana maior iz šesnaestog stoljeća, anonimnom prijepisu prijepisa Historije Salonitane Tome Arhiđakona, nastale kao prijepis prijepisa punih tristo godina nakon toga, kako ste rekli, Tommena.
Da, Tomislava.
Nesretnog našeg Tomislava ne spominje, eto, nijedan izvor iz onog vremena, nema ga ni kod Konstantina Porfirogeneta ni kasnije kod popa Dukljanina, nema ga ni u venecijanskim ni u carigradskim ni u crkvenim arhivima, ne postoji ni jedna Tomislavova isprava, darovnica ili povelja, bilo što, župnikova potvrda o krštenju, ime oca, stoljeće rođenja, makar ulomak oltarnog ciborija sa slovom “T”, ništa.
Više znanstvenih dokaza, ukratko, ima da je postojao Gospodin Bog, nego što ih ima da je postojao hrvatski kralj Tomislav. Pa ipak, Hrvati su svog vladara upisali u službenu povijest, rodoslovna stabla, školske udžbenike i sveučilišne studije – i to, kad je bal nek’ je bal, kao najslavnijeg u cijeloj njihovoj tisućljetnoj povjesnici – nazivajući njegovim imenom trgove, ulice i srpske prestolonasljednike, dižući mu spomenike i organizirajući akademije, znanstvene skupove i “povijesno ekskluzivne” izložbe.
Dobro, ne kažem, jednako su Hrvati u svoje školske udžbenike i sveučilišne studije upisali i Isusa Krista, jednako mu posvećuju spomenike, hramove, akademije i znanstvene skupove. Osim što izložba “Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava” ima, shvatili ste, mnogo manje smisla nego što bi ga imala izložba “Brdo Golgota, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi Krista Kralja trnovom krunom”.
Prvi povijesni izvori o Kristu Kralju, naime – četiri kanonska evanđelja – nastali su već pedeset do stotinu godina nakon Isusova raspeća, dok su izvori o kralju Tomislavu, radovi hrvatskih povjesničara Franje Račkog i Ivana Kukuljevića Sakcinskog, napisani više od devetsto godina nakon njegove navodne smrti! Devet stotina godina! Što je potpuno isto kao kad bih ja sad ovako iz glave, bez ijednog valjanog arhivskog dokumenta ili makar komada grnčarije, napisao cijeli doktorat o slavnom hrvatskom kralju Ivanu Viliboru, koji je onomad potkraj jedanaestog stoljeća osvetio Petra Svačića i u bitci kod Ličkog Lešća pobijedio mađarskog kralja Kolomana.
Koji sad Ivan Vilibor? O tome vam pričam.
To, eto, kad Hrvati u devetnaestom stoljeću pišu službeno obrazloženje za krunidbu kralja iz desetog, to je, ne znam kako bih vam plastičnije objasnio, kao kad bi kredibilan povijesni izvor o krunidbi i životu kralja Tommena Baratheona iz “Igara prijestolja” bio, metnimo, zapis Johna Travolte kao Terla, šefa sigurnosti Zemlje u filmu “Bojno polje Zemlja” – snimljenom po sci-fi romanu Rona Hubbarda, utemeljitelja Scijentološke crkve – čija se radnja događa 3000. godine, više od devetsto godina nakon HBO-ove serije.
I da je John Travolta onim divovskim vanzemaljskim demonima umjesto Jonnieja Goodboy Tylera prijavio “Tomislava Trpimirovića, kralja Hrvata”, već bi Jutarnji list kao povijesni ekskluziv najavljivao u Etnografskom muzeju senzacionalnu izložbu “Duvno polje Zemlja: Interpretacija predaje o pobjedi kralja Tomislava nad demonima Psychlosa”.
– Wow – otelo bi se onoj Amerikanki. – A što je ovo?
– Molim vas ne dirajte – pažljivo bi je upozorio kustos. – To je pismo kojim je papa Ivan Goodboy pozvao na sazivanje Prvog splitskog sabora Scijentološke crkve 3025. godine, jedini sačuvani originalni spomen kralja Tomislava.
– A demoni?
Boris Dezulovic, N1