Ako je obitelj, kao institucija, bila jedini glavni segment u sovjetskoj Ukrajini prije pedeset do šezdeset godina – što je preostalo onda ženama kojima brak, djeca, niti bilo kakav intiman i romantičan odnos s muškarcima nije bio privlačan u to vrijeme? Jesu li se ideje o obitelji, pomoću kojih se rješavalo i stambeno pitanje u kasnom sovjetskom razdoblju, toliko razlikovale od sadašnjih "obiteljskih vrijednosti" u Ukrajini? Kakav je bio život za žene izvan patrijarhalnog i heteronormativnog scenarija u sovjetsko doba? Kako su upoznavale jedna drugu? Sa čime su se sve nosile?

Ovim pitanjima bavi se dokumentarac „Sjajne godine“ („Щасливі роки“) ukrajinskih autorica Galine Jarmanove (Галинe Ярманова) i Svitlane Šimko (Світланe Шимко), a nedavno ga je mogla pogledati riječka publika u lounge prostoru nedavno otvorenog i dobro poznatog kluba Palach, a organizatorice ovog događaja bile su cure iz lezbijske organizacije LORI.

Nakon projekcije filma o pitanju queer žena za vrijeme komunizma u Ukrajini, Marta Baradić, riječka feministica i pokretačica feminističkog Kina Katarina, vodila je razgovor sa Jarmanovom, jednom od režiserki.

"Sjajne godine" može se gledati kao na istraživački film o životu tri queer žene u Ukrajini za vrijeme Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR-a). S temama različitih vrsta obitelji i queer osoba Jarmanova i Šimko počele su se baviti još 2011. i 2012. godine tijekom istraživanja "LGBT obitelji u Ukrajini: društvene prakse i zakonska regulativa". Dokumentarac je napravljen pomoću materijala iz njihovog istraživanja i arhiva Centra za urbanu povijest srednje i istočne Europe u ukrajinskom Lavovu te fragmenata intervjua koji su napravljeni za istraživačke projekte "Seksualnost u uvjetima globalizacije" (2005. - 2006.) i "Biti lezbijka u Ukrajini: jačanje" (2007.). Krajnji produkt, odnosno film, ugledao je svjetlo dana tek u 2018. godini. Zanimljiva činjenica, napomenula je Jarmanova za vrijeme diskusije, jeste to da su svi ti kućni snimci i dokumentarni materijali zapravo snimani u Rusiji. 

Scene iz filma prikazuju život žene (bez spominjanja imena i prezimena) kako je bila primorana udati se za muškarca, jer je tako bilo ugovoreno. Protagonistica iako nevoljko pristaje na to, ona ne odbija obiteljski život i rađanje djeteta, a čak joj je i taj partner bio drag i mio. Djeluje sretna. „Ipak, nešto je nedostajalo…“, reći će u jednoj od scena. No, vrlo brzo upoznat će ženu koja će joj život promijeniti i na kraju ipak zaista biva sretna … 

O tome kako su se upoznavale queer osobe za vrijeme komunizma, svjedoči jedna scena iz filma. Tada, naravno, nisu postojale dating aplikacije, a svaki izlazak uživo na mjesto gdje bi se ljudi iz te zajednice upoznali, predstavljao je opasnost. Jedini siguran način koji je preostao bile su – novine. Tisak je jedino mjesto gdje su žene i muškarci tada mogli objaviti oglas i upoznavati osobe istog spola. 

Nešto romantičniji oblik upoznavanja i nalik na stvarnu filmsku priču podijelila je Jarmanova s riječkom publikom, a ta scena je, također, dio istraživanja kojeg su ona i Šimko iskoristile za produkciju filma. 

Razgovor nakon projekcije (FOTO: Lupiga.Com/Matija Krivošić)

„U knjižnici, dok je jedna žena tražila knjigu, u susret joj je došla druga djevojka koja je u naručju imala nekoliko knjiga. U tom momentu sve su joj knjige, slučajno, pale na pod. Prva žena je priskočila u pomoć, a njihovi pogledi ostali su zamrznuti. Nakon što joj se zahvalila, upitala ju je: 'Želiš li sa mnom ići na čaj?'. Druga joj je odgovarila: 'Nažalost, ne stignem, moram ići nazad doma'. S obzirom na to da je ona živjela u drugom gradu, rekla joj je da se nađu na istom mjestu za mjesec dana. Prva žena je s uzbuđenjem križala dane u kalendaru i nestrpljivo čekala datum susreta. Ponovno su se našle u istoj knjižnici i ostale su skupa do kraja života“, ispričala je Jarmanova. 

Još jedan primjer iz istraživanja za film, koji se tiče dva gay muškarca u sovjetskoj Ukrajini, pronašla je Svitlana Šimko, koju je Jarmanova podijelila na sesiji iza projekcije.

„Priča kaže kako su u jednom ukrajinskom gradiću za vrijeme sovjeta, dva muškarca živjela skupa u jednom stanu, išli zajedno i na ljetovanja, pa su tako i sve ostalo dijelili skupa. Iako su roditelji od oba partnera to znali i bili su svjesni te činjenice, oni su ipak odbijali da se suoče s realnošću, pa tako nikada nisu htjeli sebi priznati da su im sinovi gay. Iako su ih oni doma posjećivali redovno, jedno pitanje se uvijek ponavljalo. Majka od jednog partnera bi uvijek pitala: Znam da spavate u istom krevetu i koristite samo jednu spavaću sobu, ali svatko ima svoj jorgan, je li tako?“, kroz smijeh će autorica filma. 

Samo "cimerice", scena iz filma (SCREENSHOT: Sjajne godine)

No, nisu sve queer osobe imale tu sreću. Brojni su prošli kroz terapije i konverzije, jer su mnogi vjerovali tada (a neki i dan-danas iako je Svjetska zdravstvena organizacija homoseksualnost skinula sa popisa bolesti devedesetih godina prošlog stoljeća), kako je homoseksualna orijentacija psihološki poremećaj koji se može izliječiti. Tako su mnoge žene prošle te sesije „preobraćenja“, što je podrazumijevalo farmaceutske proizvode i razgovor s psihijatrima, nasilno ugovaranje brakova s muškarcima, klasično uvjeravanje da je „to samo faza“, a nekad je to nerijetko završavalo tragičnim (samo)ubojstvima u Ukrajini. No, kako kaže Jarmanova, autorica filma, jako je malo zabilježeno o ovome i nema puno dokaza koji bi to potvrdili.

Jedini razlog zbog kojeg su queer žene pristajale na brak i udavale se za muškarce – osim što je pritisak od društva, okoline i roditelja bio prisutan – kaže Jarmanova, jeste činjenica da su žene na taj način jedino imale siguran krov nad glavom. 

„Ne znam je li to postojalo i u bivšoj Jugoslaviji, ali u Sovjetskom savezu, točnije u tadašnjoj Ukrajini, to je bilo specifično. Tržište rada diktiralo je koji će posao tko raditi i kakav stan si može netko priuštiti, a to je sve ovisilo o angažmanu na fakultetu – zato su se mnogi ljudi vjenčali prije završetka fakulteta. Zašto? Zato što bi oni koji tek završe fakultet dobili sobu u studentskom domu, a ukoliko ste završili fakultet, oženili se i uz to dobili dijete, veća je vjerojatnost da ćete dobiti veliki stan. Ovo je bio slučaj i mojih roditelja i mnogih prijatelja koje poznajem“, reći će autorica dokumentarca.

Publika u Palachu (FOTO: Lupiga.Com/Matija Krivošić)

Na pitanje o trenutnom stanju u Ukrajini za queer osobe, te koji aspekti ove teme su se popravili i unaprijedili, a koji zahtijevaju još mnogo poboljšanja, Jarmanova kaže kako za Ukrajinu ne voli reći da postoji linearan napredak za prava LGBT osoba.

„Što se tiče promjena, nije da je prije bilo toliko loše zbog represivnog sistema, a danas je kao odjednom bolje u Ukrajini – skoro jednako dobro kao i u zapadnim europskim državama. Ne … Međunarodni pritisak, odnosno utjecaj Europske unije na ukrajinsku politiku danas ima veliki udio u tome. Ne smijemo zaboraviti da je Ukrajina i dalje pod opsadom, što dodatno otežava pitanje queer osoba, jer je sve muškarce u dobi od 18 do 60 moguće regrutirati. A to znači da trans ženama to predstavlja veliki problem kada prolaze kroz proces tranzicije, kada žele promijeniti spol. Osim toga, taj proces traje dvije godine, cijena te operacije je visoka, a čak je bilo slučajeva gdje im novi spol nisu htjela priznati i upisati u dokumente. Mnogi procesi promjene spola su odbijeni jer bi im rekli da je to samo način da eskiviraju služenje u ratu. A razgovarati o svemu ovome kao aktivist – jako je teško“, objašnjava Jarmanova.

Inače, Galina Jarmanova neovisna je istraživačica, diplomantica međunarodnog magistarskog programa rodnih studija Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti. Predaje kolegije o rodu, seksualnosti i feminizmu na Odsjeku za sociologiju Akademije Kyiv-Mohyla, dok je Svitlana Šimko, diplomantica međunarodnog magistarskog programa režije dokumentarnog filma DocNomads. Njezini su filmovi – „Leninofall“ (2017), „Lost“ (2016) i „Medic goes last“ (2014) prikazani i nagrađivani na nizu međunarodnih festivala. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"