Šankconijer
"Skitnica", "Ča je život vengo fantažija", "Oprosti mi pape", "Tonka", "Da mi je biti morski pas", "Svoju zvizdu slidin", "Momo zašto plačeš", "Ključ je ispod otirača", "Najlipše te jubi onaj što te gubi", "Pomorska večer", "Reci mi tiho tiho", "Adio kumpanji", "Čuješ li me jel' ti drago", "Ne budi me mati", "Marča funebra", "Na dnu dobrog mora", "Košulja plava"
Vjerovali ili ne, sve gore nabrojane, jako nam dobro poznate i drage pjesme, koje su između ostalih proslavile Olivera, Fosile, Jasnu Zlokić i grupu Metak, napisao je jedan te isti pjesnik, bard dalmatinske šansone Momčilo Popadić Pop.
Povod ovoj novici upravo je objavljena zbirka Popadićevih pjesama Šankconijer (izdavač Slobodna Dalmacija) uz koju, za istresenu šaku kunića dobivate i CD na kojima se nalazi 19 njegovih najpoznatijih uglazbljenih pjesama (odnosno, sve gore navedene plus još nekolicina).
A kako Zlatko Gall u uvodnom slovu knjige veli "tekstovi koji su pred vama uglazbljeni su i nastavili su živjeti svoj život u simbiozi s glazbom. No, ma kako dobre te pjesme bile, tek u svome sirovome stanju, očišćene od primjerenih ili promašenih aranžmana, kilavih ili genijalnih izvedbi te vraćene natrag u prostor pisanja, najbolje ocrtavaju profil svog autora".
Upravo vas stoga ne namjeravam više daviti već vam donosim tri manje poznate i jednu legendarnu Popovu pjesmu, koje najbolje dokazuju kako, "za razliku od većine šlagerskih tekstopisaca, Popadić ne spada u grupu pjesnika upotrebljivih stihova ili najamničkih poeta opće prakse, nego je on uvijek pisao iz sebe i za sebe".
Stari ljubavnici
Ne zbiva se ništa, život je bez mane,
mi trajemo isti sve te duge dane,
ljubimo se katkad, šutljivi smo vrlo,
od ljubavi guste suho nam je grlo.
Donose nam mora oseke i plime;
prolaze nam ljeta, prolaze nam zime,
bijele lađe plove, duge kiše pljušte
oči nam se mute, suha lišća šušte.
I vrlo smo sretni i ne znamo čemu
počinjemo naglo rugati se svemu.
I ne znamo sada zašto i zbog čega
dosadno je meni, njemu dosta svega.
I ne znamo više zbog čega je sjeta
urezala bore poput oštrog dlijeta.
A život se zbiva i dalje bez mane
sad brojimo jutra, sad brojimo dane;
nevremena rijetka primamo bez straha
već smo posve stari i već smo bez daha.
A ljubav se ona pretvara u tugu,
vrtimo se kratko po istome krugu,
gledamo za brodom što daleko plovi,
ne čekamo život drugačiji, novi.
Ne zbiva se ništa, život je bez mane,
mi trajemo isti sve te duge dane.
-----------------------------------------------------------
Naš stari
Nije bilo lako plivati uz rijeku
protiv struje vazda ostaješ bez daha,
tebe više nema, rijeke dalje teku
baš je rijeku briga za malo tvog praha.
Nije bilo lako živjeti i znati
da će sve to naglo biti šaka mulja
i nikad se ono djetinjstvo ne vrati
u kojem te neka cipelica žulja.
Stari, naš stari.
Nije bilo lako, sad je još i teže
vjerovati dalje, nastojati biti,
posiplju se kiše i snjegovi sniježe
od sudbine svoje 'ko se može kriti.
Nije bilo lako znati kao ptica
letjeti visoko i letjeti niže,
pokazati svijetu različita lica,
da bi bio bolji, da bi bio bliže.
-----------------------------------------------------
Balada o glumcu
Ja za sobom vučem vaša sva godišta
vama je to smišno, ne ćutite ništa
i dok trošim svoja nudim vaša lica
guštate vi skladno kao mala dica.
Uvek ista trema, ladna garderoba
svaku večer druga naftalinska roba
slažu mi piture, stavljaju mi maske
poslin tega triba izaći na daske.
Koji put se smijat, koji put zaplakat
jednima se klanjat, drugom udrit lakat
jerbo čovik glumac uloge ne bira
plesat mora tako kako drugi svira.
Ja za sobom vučem nesriće i sriće
kada dođem doma još malo pa sviće
nisu mi baš dobro ni skinuli šminku
i šminkeri rade, zna se - po učinku.
Kada dođem doma gladan i jidan
koji put pomislim jel' iko baš vridan
da umisto njega činin ja monade
kada znan koliko i šta drugi rade
pa se proban sitit ko san sinoć bija
i za koga san plaka, za koga se smija
i kako se zove junak iz te drame
kad su sve te drame u svakome same.
Ja za sobom vučem uloge ka vriću
vučen straj i suze, nesriću i sriću
pa kad dođen doma u jutarnje doba
volija bi samo da je topla soba
ali di ćeš ono bacit u škovace
onu vriću riči, naravi i face
vaja blizu sebe pod kušinom čuvat
i nemirno spavat, privrćat se, kuvat.
Pomislit na sutra, mislit na jude
što će opet doći da glumcu se čude
pa ti tako prođu godine i dani
isto ka i sutra, isto ka i lani
jerbo ja za sobon vučen otu vriću
pomalo sriću, pomalo nesriću
i zato ne želin puno od vas tražit
probajte bar dikod pinkicu uvažit.
-------------------------------------------------------
Ča je život vengo fantažija
To je bilo ka u priči:
Roko nije jema ništa,
Cicibela još i manje,
ali ljubav sve izliči.
On je bija anarkišta,
jemali su i kumpanje.
To je bilo ka u priči
punoj lustri i friškina
ma je isto priča prava.
Čulo se i grubi riči,
bumbilo se puno vina,
bolila je dikod glava.
Trči vrime, cvili maška
traje jubav pusta, siromaška.
Šaka suza, vrića smija -
ČA JE ŽIVOT VENGO FANTAŽIJA...
To je bilo ka u priči:
živili su ka golubi
i nosili svoje brime
s puno srca, s malo riči,
goli, bosi, gladni, grubi
volili se cilo vrime.
To je bilo ka u priči :
kad su bili puni jidni,
bombe, rašpe, livorvere
i još druge strašne riči
vikali su oni bidni
ma su prošle te nevere.
To je bilo ka u priči :
malo sriće, puno jada,
puno zime i propuva,
ali jubav sve izliči
boje vengo sto balada,
boje vengo štruca kruva.
To je bilo ka u priči:
ma ih više ovod nima,
na dnu mora su gajete,
sve beštimje, grube riči,
sve je prošlo poput dima
vrime metlon sve pomete.
Momčilo Popadić Pop (ariva 25.03.1947. , partija 20.11.1990.)
Povod ovoj novici upravo je objavljena zbirka Popadićevih pjesama Šankconijer (izdavač Slobodna Dalmacija) uz koju, za istresenu šaku kunića dobivate i CD na kojima se nalazi 19 njegovih najpoznatijih uglazbljenih pjesama (odnosno, sve gore navedene plus još nekolicina).
A kako Zlatko Gall u uvodnom slovu knjige veli "tekstovi koji su pred vama uglazbljeni su i nastavili su živjeti svoj život u simbiozi s glazbom. No, ma kako dobre te pjesme bile, tek u svome sirovome stanju, očišćene od primjerenih ili promašenih aranžmana, kilavih ili genijalnih izvedbi te vraćene natrag u prostor pisanja, najbolje ocrtavaju profil svog autora".
Upravo vas stoga ne namjeravam više daviti već vam donosim tri manje poznate i jednu legendarnu Popovu pjesmu, koje najbolje dokazuju kako, "za razliku od većine šlagerskih tekstopisaca, Popadić ne spada u grupu pjesnika upotrebljivih stihova ili najamničkih poeta opće prakse, nego je on uvijek pisao iz sebe i za sebe".
Stari ljubavnici
Ne zbiva se ništa, život je bez mane,
mi trajemo isti sve te duge dane,
ljubimo se katkad, šutljivi smo vrlo,
od ljubavi guste suho nam je grlo.
Donose nam mora oseke i plime;
prolaze nam ljeta, prolaze nam zime,
bijele lađe plove, duge kiše pljušte
oči nam se mute, suha lišća šušte.
I vrlo smo sretni i ne znamo čemu
počinjemo naglo rugati se svemu.
I ne znamo sada zašto i zbog čega
dosadno je meni, njemu dosta svega.
I ne znamo više zbog čega je sjeta
urezala bore poput oštrog dlijeta.
A život se zbiva i dalje bez mane
sad brojimo jutra, sad brojimo dane;
nevremena rijetka primamo bez straha
već smo posve stari i već smo bez daha.
A ljubav se ona pretvara u tugu,
vrtimo se kratko po istome krugu,
gledamo za brodom što daleko plovi,
ne čekamo život drugačiji, novi.
Ne zbiva se ništa, život je bez mane,
mi trajemo isti sve te duge dane.
-----------------------------------------------------------
Naš stari
Nije bilo lako plivati uz rijeku
protiv struje vazda ostaješ bez daha,
tebe više nema, rijeke dalje teku
baš je rijeku briga za malo tvog praha.
Nije bilo lako živjeti i znati
da će sve to naglo biti šaka mulja
i nikad se ono djetinjstvo ne vrati
u kojem te neka cipelica žulja.
Stari, naš stari.
Nije bilo lako, sad je još i teže
vjerovati dalje, nastojati biti,
posiplju se kiše i snjegovi sniježe
od sudbine svoje 'ko se može kriti.
Nije bilo lako znati kao ptica
letjeti visoko i letjeti niže,
pokazati svijetu različita lica,
da bi bio bolji, da bi bio bliže.
-----------------------------------------------------
Balada o glumcu
Ja za sobom vučem vaša sva godišta
vama je to smišno, ne ćutite ništa
i dok trošim svoja nudim vaša lica
guštate vi skladno kao mala dica.
Uvek ista trema, ladna garderoba
svaku večer druga naftalinska roba
slažu mi piture, stavljaju mi maske
poslin tega triba izaći na daske.
Koji put se smijat, koji put zaplakat
jednima se klanjat, drugom udrit lakat
jerbo čovik glumac uloge ne bira
plesat mora tako kako drugi svira.
Ja za sobom vučem nesriće i sriće
kada dođem doma još malo pa sviće
nisu mi baš dobro ni skinuli šminku
i šminkeri rade, zna se - po učinku.
Kada dođem doma gladan i jidan
koji put pomislim jel' iko baš vridan
da umisto njega činin ja monade
kada znan koliko i šta drugi rade
pa se proban sitit ko san sinoć bija
i za koga san plaka, za koga se smija
i kako se zove junak iz te drame
kad su sve te drame u svakome same.
Ja za sobom vučem uloge ka vriću
vučen straj i suze, nesriću i sriću
pa kad dođen doma u jutarnje doba
volija bi samo da je topla soba
ali di ćeš ono bacit u škovace
onu vriću riči, naravi i face
vaja blizu sebe pod kušinom čuvat
i nemirno spavat, privrćat se, kuvat.
Pomislit na sutra, mislit na jude
što će opet doći da glumcu se čude
pa ti tako prođu godine i dani
isto ka i sutra, isto ka i lani
jerbo ja za sobon vučen otu vriću
pomalo sriću, pomalo nesriću
i zato ne želin puno od vas tražit
probajte bar dikod pinkicu uvažit.
-------------------------------------------------------
Ča je život vengo fantažija
To je bilo ka u priči:
Roko nije jema ništa,
Cicibela još i manje,
ali ljubav sve izliči.
On je bija anarkišta,
jemali su i kumpanje.
To je bilo ka u priči
punoj lustri i friškina
ma je isto priča prava.
Čulo se i grubi riči,
bumbilo se puno vina,
bolila je dikod glava.
Trči vrime, cvili maška
traje jubav pusta, siromaška.
Šaka suza, vrića smija -
ČA JE ŽIVOT VENGO FANTAŽIJA...
To je bilo ka u priči:
živili su ka golubi
i nosili svoje brime
s puno srca, s malo riči,
goli, bosi, gladni, grubi
volili se cilo vrime.
To je bilo ka u priči :
kad su bili puni jidni,
bombe, rašpe, livorvere
i još druge strašne riči
vikali su oni bidni
ma su prošle te nevere.
To je bilo ka u priči :
malo sriće, puno jada,
puno zime i propuva,
ali jubav sve izliči
boje vengo sto balada,
boje vengo štruca kruva.
To je bilo ka u priči:
ma ih više ovod nima,
na dnu mora su gajete,
sve beštimje, grube riči,
sve je prošlo poput dima
vrime metlon sve pomete.
Momčilo Popadić Pop (ariva 25.03.1947. , partija 20.11.1990.)
ma nema frke, ne moraš trošit vrijeme na taj mail