U cijeloj mučnoj priči o Horvatinčićevoj investiciji na Cvjetnom trgu najdegutantniji element bez ikakve je sumnje njegovo fanatično inzistiranje da nas uvjeri kako stanove i poslovne prostore ne gradi zato da bi zaradio novac, nego da bi učinio uslugu građanima Zagreba i manifestirao svoju ljubav prema gradu. Zašto mu je problem reći da ulaže kako bi zaradio još koji milijun?Zar je sramota raditi i zarađivati? On bi sad da na silu bude i dobročinitelj, te da se zlatnim slovima upiše u povijest Zagreba

Velik je problem kad se nekoliko stotina ili nekoliko tisuća šovinista, nasilnika i kriminalaca organizira da napadne mirnu povorku homoseksualaca i da usput razori pola grada. To je velik problem, ali više iz policijske sfere. No, još je veći problem kad se umjetnici, i to svjetski relevantni umjetnici, upuste u kukavičko i bijedno opravdavanje divljanja koje se ničim ne može opravdati. Evo što je veliki ljevičar Emir Kusturica izjavio u povodu beogradskog kriminalno-fašističkog pohoda na gay paradu: »Sada je stanje da će doći do drastičnog povećanja homofoba i da bi najbolje bilo da se sve to izbjeglo i da toga uopće nije ni bilo. Čitava akcija neće pomoći homoseksualcima i bit će im teže.« 

Nisu, dakle, krivi razbijači puni mržnje i kriminalnih poriva, već su krivi oni koji su ih isprovocirali svojim nepotrebnim paradiranjem. Da nisu izazivali, sve bi bilo u redu. Da silovana nije nosila kratku suknju, silovatelj ne bi imao povod da na nju nasrne. Najbolje bi bilo, poručuje nam Kusturica, da pristanemo na strah, da šutimo i da neopaženi idemo ulicama. Najbolje bi bilo da pristanemo na desničarski teror i da ne provociramo njegove krvave manifestacije. Da se, ukratko, ponašamo kao Kusturica: da u svijetu izigravamo lijevo slobodarstvo, a da kod kuće dajemo legitimitet desnom nasilju. 

Fascinacija uniformama 

Nije sasvim rijetka pojava da se sofisticirani intelektualci i krhki umjetnici, za koje imate dojam da su u školi bili oslobođeni tjelesnog, daju fascinirati nositeljima generalskih čvaraka. Predsjednik Ivo Josipović, očito je, spada među takve. Da, čovjek je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i ne može baš prezirati generale i admirale, ali ne mora baš ni s lica emitirati sreću kad ga okruži namrgođena čeljad s prevelikim šapkama, niti se mora nekritički odnositi prema svemu što poduzmu ljudi zaštićeni činovima i tzv. ratnim zaslugama. Na prošlotjedni službeni pokušaj Glavnog stožera da definira smjernice uređivačke politike tjednika »Novosti«, još uvijek civilni šef države odgovorio je prijemom za generalsku satniju, prijemom na kojemu je sve prštalo od zdrave muške ljubavi. 

Zapovjednika Josipovića u tim trenucima sreće ne brine generalsko uplitanje u slobodu novinarstva, ne brine ga što načelnik Glavnog stožera nema ni dana vojnog školovanja, ne zanima ga neobrazovanost i nekompetentnost znatnog broja generala, baš ga briga što je dio njih bio duboko umočen u ratne svinjarije i poratni kriminal, ne zanima ga što je većina tih ljudi do činova i pozicija stigla zahvaljujući političkom zagovoru i služenju politici. Josipović misli da nije njegovo da u vojsku uvodi red, nego da se slika s generalima. Baš mu lijepo stoje.

Naše rosno cvieće

Prosvjednici su se trajnije povukli iz zagrebačke Varšavske ulice, pa je poduzetnik Tomo Horvatinčić prionuo sveobuhvatnoj propagandnoj akciji. Jedan kamenčić u tom marketinškom mozaiku jest i nešto što po vanjskom izgledu podsjeća na novine i zove se »Agramer Cvietni«. Upravo tako, korienski »Cvietni«. Nije bitno što je to ime potpuno stupidno, i što ne znači apsolutno ništa. Bitno je da je neimar Tomo posegnuo za slavnom lingvističkom baštinom i da je veličanje svojih poslovnih probitaka zaogrnuo u ruho patetičnog i malograđanskog izražavanja ljubavi prema Zagrebu, pardon, Agramu. 

U cijeloj mučnoj priči o Horvatinčićevoj investiciji na Cvjetnom trgu najdegutantniji element bez ikakve je sumnje njegovo fanatično inzistiranje da nas uvjeri kako stanove i poslovne prostore ne gradi zato da bi zaradio novac, nego da bi učinio uslugu građanima Zagreba i manifestirao svoju ljubav prema gradu. Zašto mu je problem reći da ulaže kako bi zaradio još koji milijun? Zar je sramota raditi i zarađivati? Horvatinčiću bogaćenje nije dovoljno. On bi sad da na silu bude i dobročinitelj, te da se zlatnim slovima upiše u povijest Zagreba. Koliko god možda bila genijalna građevina koja niče na Cvjetnom, Horvatinčićevo ime u povijesti grada funkcionirat će prije kao opomena nego kao uzor.

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista