Što su na proslavi »Lučkog« tražili Tomo Horvatinčić, Zdravko i Zoran Mamić, Ante Todorić? Tražili su još jednu potvrdu svog domoljublja među onima čije je žrtvovanje za domovinu proglašeno neupitnim. Tražili su zaštitu svojih poslovnih interesa koji su, u slučajevima nekih od nabrojanih, predmet policijskih istraživanja. Proslavi najelitnije policijske jedinice, u ulozi uglednih gostiju i prijatelja, bili su prisutni ljudi kojima se policija bavi ili bi se trebala baviti. I nikome to nije nenormalno

Austrijanac Franz Fischler više nije savjetnik za poljoprivredu u hrvatskim pregovorima s Evropskom Unijom. Ne bi to bila naročita vijest, jer za Fischlerovo postojanje i za njegove savjete uglavnom nismo ni znali, da nije razloga zbog kojeg mu je Ministarstvo vanjskih poslova otkazalo ugovor. A razlog je što se Fischler nedavno pojavio u društvu Ive Sanadera na tirolskom političkom forumu na kojem je bivši hrvatski premijer izlagao nešto o Bosni i Hercegovini. I ne samo da se pojavio u lošem društvu, nego je izigravao i Sanaderova tjelohranitelja, premda je bivši premijer u tom času još uvijek imao čuvara kojeg mu je dala velikodušna hrvatska policija. Nakon tirolskog ukazanja, Sanader je ostao bez zaštite, a Fischler je ostao bez ugovora.

Možda Austrijanac u proteklih pet godina, koliko savjetuje Hrvatsku, nije radio ništa, možda njegovi savjeti nisu bili ni od kakve koristi, možda su njegove usluge bile preskupe, možda je prestao biti potreban, ali njegovu ugovoru nije presudio nijedan od tih razloga koji bi bili opravdani, kad bi bili točni. Koštalo ga je desetak sekundi televizijske snimke na kojoj se vidi kako Sanaderu krči put kroz novinarske barijere. Radi se o obračunu s vlastitom nečistom savješću: Fischlera su po kratkom postupku odrezali oni koji su sve u životu postigli i stekli zahvaljujući guranju u Sanaderovo krilo.

Sklonište od prezira

Policijska antiteroristička jedinica »Lučko« proslavila je dvadeset godina postojanja, pa im se došao pokloniti čitav državni vrh. Na poklon su stigli i oni koji svoju javnu omraženost uporno pokušavaju ublažiti manifestiranjem propagandnog domoljublja ili svoju nepopularnost nastoje objasniti antihrvatskim aktivnostima kreatora javnog mnijenja. Što su na proslavi »Lučkog« tražili Tomo Horvatinčić, Zdravko i Zoran Mamić, Ante Todorić? Tražili su još jednu naknadnu potvrdu svog domoljublja među onima čije je žrtvovanje za domovinu proglašeno neupitnim. Tražili su zaštitu svojih poslovnih interesa koji su, u slučajevima nekih od nabrojanih, predmet policijskih istraživanja. Proslavi najelitnije policijske jedinice, u ulozi uglednih gostiju i prijatelja, bili su prisutni ljudi kojima se policija bavi ili bi se trebala baviti.

I nikome to nije nenormalno. Dok su pripadnici »Lučkog« ginuli u borbama i iz obijesti ubijali srpske starce po oslobođenoj Krajini, Horvatinčić, Mamići i Todorići zarađivali su i gradili poslovna carstva. Nije im padalo na pamet da se javno razmeću svojim hrvatstvom i da budu dični nacionalisti. Hrvatstva su se sjetili tek kad se počelo problematizirati njihovo bogatstvo i poslovi na kojima su se obogatili. Sjetili su ga se kao posljednjeg i najsigurnijeg skloništa od pravne države i prezira građana.

Nacionalizam i spektakl

Jedan od najvećih pisaca današnjice, Peruanac Mario Vargas Llosa, nikad nije čuo ni za »Lučko«, ni za one koji su se tamo pojavili i koji su govorili, ali je savršeno opisao mentalni sklop koji je tamo vladao. »Nacionalizam mi se čini najgorom čovjekovom umotovorinom«, rekao je Llosa u intervjuu »El Paisu«, u povodu objavljivanja novog romana. Intervju je preveden na portalu H-Alter. »U nekim narodima pritisnutim kolonizatorima, koji se žele osloboditi okupatora, nacionalizam ima pozitivnu vrijednost. Ali je opasno kad se pretvori u ideologiju. Nacionalizam znači nasilje, predrasude, izvrnute vrijednosti.« Upravo to dogodilo se Hrvatskoj, no to nije jedino zlo koje je pogodilo (i) ovu zemlju, a o kojem je progovorio Llosa.

Kazao je da trenutno piše esej »Civilizacija spektakla«. Piše o tome »kako suvremena kultura daje primat spektaklu«. »Ono što se ne odvija u spektaklu, nije kultura. Ne vjerujem da se to može popraviti. Spektakl se pretvorio u vrijednost našeg doba. Nema više vrijednosti, nitko ne zna koja je stvar dobra, koja je stvar loša, koja je stvar lijepa, koja je stvar ružna«, konstatira genijalni književnik koji se okušao u politici i priznao da je pogriješio. »Ako ne želiš da politika bude gora nego što jest, moraš djelovati. A to implicira, kako je govorio Max Weber, prodati dušu đavlu. Politika nije za one koji su nepatvoreni. Ona je ljudska u najgorem smislu te riječi.«

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista