Kako Lupiga upravo doznaje, Andrej Nikolaidis, poznati crnogorski književnik, ponovno je osuđen zbog klevete Emira Kusturice, kojeg je još 2004. godine "skicirao" u svome komentaru znakovito nazvanom "Dželatov šegrt". Poznati publicist tako bi Kusturici, koji se na sudu prikazivao kao mirotvorac što nikada nije pravdao srpske zločine, trebao platiti 5.000 eura ili otići iza rešetaka na vrlo kratki period, od samo pola godine

Da je još jednom kažnjen, potvrdio nam je danas i sam Nikolaidis koji je već iskusni okrivljenik jer ovo je već drugi put da je po istoj stvari osuđen na identičnu kaznu. Naime, prvu presudu Osnovnog suda u Podgorici, koju naziva "farsom", nakon uložene žalbe prije tri je godine ukinuo Viši sud i cijelu priču vratio istom sudu na ponovno suđenje. No, svoju prvotnu odluku ta je institucija i ovaj put ponovila.

Andrej Nikolaidis

Podsjetimo, Nikolaidisa je tužio sam Kusturica tvrdeći da je zbog njegovog teksta "Dželatov šegrt" objavljenom u podgoričkom "Monitoru" doživio svakojake nedaće. Ukratko govoreći (dulju verziju imat ćete prilike vidjeti kasnije) u tekstu je Nikolaidis pisao o nacionalnom i vjerskom izjašnavanju kontroverznog režisera, povezujući ga sa srbijanskom političkom vrhuškom koju je podupirao, a koja je počinila niz zločina u susjednim državama. No, na sudu je nekad popularni Kusta tvrdio sasvim suprotno. Ispričao je kako je od početka bio protiv rata u BiH te da nikada nije pravdao srpske zločine u toj zemlji.

- Nakon tog sam teksta dobio sijaset prijetećih poziva. Izvjesni Šajo, bliski suradnik Bakira Izetbegovića, sina Alije Izetbegovića, poslao mi je poruku da će me likvidirati, zavapio je Kusturica u sudnici, a ostalo je nejasno je li Šajo režiseru prijetio zbog njegovih javno deklariranih stavova ili zbog Nikolaidisovog teksta. Prisjetio se i kako je njegov, očito od svijeta izolirani kum, inače vlasnik kafane "Dom za vješanje", čim je pročitao Nikolaidisov komentar okrenuo Kustin broj i upitao ga "je li to što piše stvarno istina". Što mu je tada režiser odgovorio, nije nam poznato.

Emir Kusturica

Iako o Kusturičinim stavovima i podršci Miloševićevoj politici, najbolje govore njegove brojne novinske izjave, kao što je intervju francuskom "Figaru" u kojem je rekao da su "Srbi gađali Sarajevo kako bi malo uplašili Muslimane", sudeći prema odluci suda, režiser ipak nije podržavao Miloševića, za kojeg je jednom priznao da mu je jedina greška to što "nije imao dvije atomske bombe u džepu". Nikolaidis će se i nakon ove presude žaliti, a u nastavku pročitajte što je među ostalim napisao u kobnoj kolumni ...

Bilo je, kako se to danas kaže, vrijeme rata i sankcija. U okolnim državama gorjele su kuće, ovdje je na lomači patriotizma gorio zdrav razum. Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral.

Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni - takve je proizvodila propaganda Miloševićeve države.

Kakve su budale tada defilovale kroz televizijske studije! Kakve su budalaštine štampale novine! Gotovo svako ko je imao nešto glupo a patriotsko da kaže, dobio je priliku da to i učini na državnoj televiziji, u Politici ili Pobjedi. Jedna od najvećih medijskih zvijezda tog vremena bio je Emir Kusturica.

Pokušajte se prisjetiti: njegova zvijezda vrhunac dostiže u vrijeme najvećih zločina nad njegovim sunarodnicima, a blijedi sa završetkom rata u rodnoj mu Bosni. Kada je rat završen, kada su sa TV ekrana protjerani samozvani vojni analitičari, vračare i političari koji su presnažno povjerovali kako su "Krajina i Bosna naše", iz medija je nestao i Emir Kusturica. Budući da su mu od prvoga, Sidranovog Sjećaš li se Doli Bel, filmovi bili svaki lošiji od prethodnog, te budući da više nikome nije trebao Bošnjak koji tvrdi kako su Srbi u pravu što zatiru islam u Bosni, Kusturica je bio manje atraktivan za medije.

Novi srpski nacionalizam, njegova renesansa zapravo, nedavno ga ponovo poteže kao moćno sredstvo za podizanje nacionalnog ponosa. I Kusturica je u Srbiji ponovo ono što je i bio - nešto poput patriotske vijagre. On je snimio film Život je čudo, koji govori o dobroti i plemenitosti Srba za vrijeme rata u Bosni, i sa njim otišao u Kan, da braći u Beograd donese "Zlatnu palmu". Željko Joksimović otišao je u Tursku, da na Pjesmi Evrovizije sa plagijatom arapske pjesme zastupa vaskoliko srpstvo. Divac i Stojaković igrali su još jedan NBA plej of - nacija je bila u iščekivanju prve srpske titule u profesionalnoj košarci. Svi su prošli kao na Kosovu - junački su izgubili. "Srbija ponovo osvaja Evropu", bio je naslov u Blicu kada su Kusturica i Joksimović ispraćeni i za njima prolivena voda. Po završetku svega, ista novina je na naslovnoj strani najavila razgovor sa Ukrajinkom koja je pobijedila u Turskoj. Ona je Željka, koji je pošao osvajati Evropu u Turskoj, pozvala da je posjeti u - Ukrajini.

Novi Kusturičin propagandni film bio je temeljno ispljuvan i otposlan kući. Bez nagrade, naravno. Rat u Bosni više ne zanima zadrigli evropski džet-set. Oni su sada zabrinuti zbog Iraka. I imaju novog ljubimca - Majkl Mora, koji tako slatko pljuje po Americi koju oni tako otmjeno preziru.

Kusturica je u međuvremenu dao intervju za Le Figaro, u kojem je izložio svoj pogled na svijet. Intervju je dirljiv, jer otkriva čovjeka koji brani stavove u koje više ne vjeruje ni Slobodan Milošević, ukoliko je ikada i vjerovao.

"Ja sam pravoslavni hrišćanin", kaže Emir. Ne precizira koje mu je kršteno ime - Panta, Miloje, Dobrilo... Njegova porodica je, tvrdi, izvorno pravoslavna. Što će reći da su mu se preci, kada su klanjali, Allahu molili kao pravoslavci. "Moj otac je rođen kao musliman, ali je prije svega bio Srbin", kaže Emir. Ali Emir neće da bude musliman. Jer mu je porodica, negdje u dubini prošlosti, bila pravoslavna. Ako bi zakopao dublje, otkrio bi da je, još ranije, bio paganin. Na dnu iskopine porijekla otkrio bi, tvrdio je Darvin, majmuna.

Budući da je mrtvoga oca proglasio Srbinom koji je klanjao, a sebe, Emira, "pravoslavnim hrišćaninom", bilo mu je lako da odabere "svoje" u ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Karadžiću i Mladiću. Nije bio tu da sa njima ispaljuje topovske salve po Crnom vrhu, Bjelavama i Baščaršiji, ali im je svojim umjetničkim i medijskim pregalaštvom kad god je mogao pružao alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije želio da prizna da je porijeklom "pravoslavni hrišćanin".

Sada je snimio film o ratu u Bosni. Zašto? "Da bih prekinuo predrasudu da se Srbi i muslimani mrze", kaže Emir. Što je još želio? Njegovim riječima: "Da se ogradim od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, naciju koja to nije, napadača i napadnutog." Film je, hoće nam reći Emir, revizionistički. Što će reći da relativizuje krivicu i zločine. Jer Emiru se ne dopada podjela na one koji su napali i ubijali i one koji su se branili i ginuli. "U ovo naše vrijeme, moral je relativna stvar", poentira Emir. Kad se tako shvati moral, sve je moguće, pa i braniti ljude koji su bombardovali grad u kojem je rođen, moguće je i stati na stranu dželata u Srebrenici. Jer po Emiru, nema onih koji su u pravu. Nema pravednih - to je najstarija odbrana onih koji su debelo zgriješili.

Emir rat u Bosni tumači sa pjesničkom slobodom. Jer on je, tvrdi, "pjesnik, buntovnik...". Potom buntovnik u fraku, sa kubanskom cigaretom u ustima kaže da to ima i cijenu: "Sve sam više razočaran čovječanstvom." Pa ipak, veli da je dovoljno glup da ostane idealista. Za idealistu, prilično je imućan. Družeći se sa idealistima iz vrha crnogorske vlasti, stekao je i nešto idealnih nekretnina u Crnoj Gori.

Voli životinje, posebno magarce. Za njega, magarac je "anđeo čuvar". On zna da mnogo od onoga što je stekao duguje upravo magarcima. U anđele ne vjeruje - "zna da postoje". Smatra da nam je potrebna utopija, zato je protiv svijeta velikih korporacija. Antiglobalistička i antiamerička priča je nešto što Emir u intervjuu za francuske novine ne želi da preskoči. Doduše, tako nije mislio nekada. Otišao je u Holivud, u maticu korporacijskog svijeta, tražeći uspjeh. Snimio je grozan film. Propao je. Onda je shvatio da je antiglobalista. Kao i svaki pravi antiglobalista i borac protiv velikih korporacija, puši skupocjene kubanske cigare koje proizvode djeca čija je mjesečna plata manja od cijene nekoliko kapljica losiona za brijanje kojim Emir ujutro umije lice.

Emir Kusturica se dosljedno drži Andre Žida, koji je tvrdio da je naša dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Kada je tako, dželati vas drže za svoga, žrtve za dželata. Zavrijediti poštovanje dželata a prezir žrtve - eto definicije onoga što za života sebi ne bi smio dozvoliti niti jedan pravoslavni hrišćanin.