Kaotični ratovi u Siriji i Iraku – pored svih ostalih posljedica koje su izazvali u toj zemlji, u regiji Bliskog istoka i u globalnim geopolitičkim odnosima – u proteklih su četiri-pet godina povećali snagu i utjecaj Islamske Republike Iran u najtrusnijim zemljama tog predugo uzbibanog prostora. Iranski utjecaj toliko je narastao da relevantni izvjestitelji i analitičari procjenjuju da Teheran trenutno ima veću stvarnu moć u Iraku nego što je ondje imaju Sjedinjene Američke Države i irački premijer Haider al-Abadi zajedno, a da se sirijski šef države Bashar al-Assad o svakoj bitnijoj odluci mora konzultirati s Iranom. 

Glavni arhitekt i operativac tog vrtoglavog uspona iranske političke, ekonomske i vojne moći na Bliskom istoku jest šezdesetogodišnji general-major Qasem Soleimani, komandant Quds snaga Iranske revolucionarne garde, uvjerljivo najpopularniji čovjek u Iranu i ime s američkog i europskog popisa ljudi izravno uključenih u međunarodni terorizam i ratne zločine. 

Zapovjednik Quds snaga osigurao je sebi i svojoj zemlji nezaobilaznu a možda i presudnu ulogu u svakom budućem razvoju događaja na Bliskom istoku (FOTO: Wikimedia)

Da bi se predočio položaj generala Soleimanija unutar iranskog teokratskog i vrlo represivnog režima i da bi bila jasnija njegova uloga u turbulentnim regionalnim gibanjima, treba nekoliko uvodnih podataka. Iran ima između 75 i 80 milijuna stanovnika, a oružane snage te zemlje broje oko milijun pripadnika, mimo policajaca i šireg sastava Basija, volonterske paravojne organizacije koja je pod kontrolom Iranske revolucionarne garde. Iranska vojska pritom ima dvije paralelne strukture – regularnu armiju i spomenutu Revolucionarnu gardu – pri čemu svaka od njih ima svoje kopnene trupe, mornaricu i zrakoplovstvo. Revolucionarna garda, koja broji između 130.000 i 150.000 pripadnika, pod sobom ima i raketne sustave, uključujući i balističke projektile, te Quds trupe kojima već dvadesetak godina zapovijeda general Soleimani. Quds (perzijsko ime za Jeruzalem) najelitnija je i najtajnija krupna formacija iranskih oružanih snaga zadužena za vojnoobavještajne operacije izvan teritorija Islamske Republike Iran. Prema procjenama, broji između 10.000 i 15.000 vojnika, obavještajaca i usko specijaliziranih stručnjaka i na različite načine djeluje širom Bliskog istoka, ali i na teritoriju nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, Pakistana, Indije, Afganistana, Turske, sjevera Afrike ...

General Soleimani i Quds odigrali su vrlo važnu ulogu u porazu Islamske države u Iraku i u nedavnom iračkom preuzimanju kontrole nad Kirkukom, naftonosnim područjem na sjeveru te zemlje. Kirkukom su, poslije protjerivanja ISIS-a, opet bili zagospodarili irački Kurdi: čini se da je komandant Qudsa uspio nagovoriti veći dio kurdskih vojnika, uglavnom one pod utjecajem klana Talabani s kojima otprije njeguje suradnju, da bez borbe predaju Kirkuk Iračanima, jer u oružanom sukobu ne bi imali šanse za pobjedu, čime je lukavi iranski general dodatno zadužio iračkog premijera Abadija. Prije toga, Soleimani je bio jedan od ključnih ljudi za slamanje ISIS-a i opstanak Assadove vlasti u Siriji: em je skovao vojni plan pobjede, em je doveo Quds i brojne šijitske oružane skupine, em je osigurao financijsku i materijalnu pomoć Assadu, em je osobno sudjelovao u vođenju operacija na ratištima. Optužuje ga se da je zapovijedao oslobađanjem Alepa, operacijom upamćenom po masakru nad civilnim stanovništvom i po jezivoj humanitarnoj katastrofi: objavljene su dvije fotografije umornog i prašnjavog Soleimanija u Alepu ili blizu Alepa nakon što je okončana bitka. 

Ne daje intervjue, nitko ne zna gdje se nalazi, mnogo je puta objavljivano da je poginuo te da je teže ili lakše ranjen - Qasem Soleimani (FOTO: farsi.khamenei.ir)

Činjenica je da Assad i Soleimani u Siriji ne bi postigli ratni uspjeh da nije bilo aktivnog američkog učešća i, još važnije, snažnog ruskog angažmana na strani sirijskog režima, no Soleimani je bio među glavnim ljudima za uvjeravanje Moskve da se uključi u njegov ratni plan. Činjenica je, također, da iračka vlast nije izvojevala pobjedu protiv ISIS-a i sad protiv Kurda u Kirkuku zahvaljujući samo iranskoj uključenosti, premda je Soleimani odigrao najveću ulogu u okupljanju i podčinjavanju brojnih dotad nepovezanih šijitskih milicija bagdadskoj vladi te u rečenom uvjeravanju iračkih Kurda da ne brane Kirkuk: ogromne zasluge za te iračke vojne uspjehe imaju i Sjedinjene Države i Turska, svaka sa svojim razlozima i motivima. Ali unatoč tim činjenicama, nitko danas u Siriji i Iraku nema veću neformalnu moć od Islamske Republike Iran.

Premda se i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, zbog odnosa s Izraelom koji jedini kontinuirano upozorava na opasnost metastaziranja iranskog političkog i ekonomskog utjecaja u regiji, sve manje sviđa Soleimanijeva uloga na terenu i općenito narastanje Irana u dominantnu silu Bliskog istoka, zapovjednik Quds snaga osigurao je sebi i svojoj zemlji nezaobilaznu a možda i presudnu ulogu u svakom budućem razvoju događaja na tom području. Iran odavno ili, vjerojatnije, nikad u suvremenoj povijesti nije raspolagao takvom i tolikom snagom izvan svojih granica – iako već godinama sponzorira i navodi Hezbollah u Libanonu i palestinski Hamas te održava dobre veze i s jednom moćnom kurdskom vojno-političkom frakcijom i s nizom milicija i grupa u čitavoj regiji – a jedan čovjek odavno nije u svojim rukama držao tolike poluge bliskoistočne političke i vojne situacije, rata i mira, kao što ih danas drži Qasem Soleimani. 

Soleimani snimljen u istočnom Alepu prilikom operacije upamćene po masakru nad civilnim stanovništvom (FOTO: Twitter)

Tko je čovjek kojeg već godinama istovremeno tituliraju najvećim vojnim genijem 21. stoljeća, masovnim ubojicom, ratnim zločincem i velikim strategom islamističkog protuzapadnog, to jest protuameričkog terorizma? Tko je čovjek kojeg se u zapadnim medijima znalo opisivati kao iransku kombinaciju generala Rommela, Jamesa Bonda, Keysera Sözea i Lady Gage, i koji je uvršten na „Timeovu listu“ stotinu najmoćnijih ljudi svijeta? Koje su ambicije i politički dometi tog karizmatičnog, inteligentnog i odlučnog vojskovođe, koji se ne usteže od plača na pogrebu jednog visokog časnika Qudsa, koji obilazi rovove u Siriji i Iraku s kalašnjikovom u ruci, drži javne govore na otvorenom koje prate desetine tisuća hipnotiziranih Iranaca i strpljivo pregovara kako s poglavicama šijitskih milicija tako sa šefovima tajnih službi i načelnicima generalštaba najvećih svjetskih sila? 

Osim toga da je vojnik već četrdesetak godina, a od toga u vojnom vrhu posljednjih dvadeset, pritom u militariziranoj zemlji koja je cijelo to vrijeme u stvarnom ili latentnom ratnom stanju, nije poznato mnogo više iz Soleimanijeve biografije. Ne mora biti da je mnogo toga skriveno i zatajeno, možda se jednostavno radi o tome da u njegovom životu nije bilo ničeg dramatičnog, osim što je vojnički život u stalnom ratu dramatičan sam po sebi. Sudjelovao je u iransko-iračkom ratu (1980. - 1988.) kao pripadnik Revolucionarne garde kojoj je pristupio 1979. godine, nakon islamske revolucije predvođene ajatolahom Homeinijem. Tokom osamdesetih služio je i na sjeverozapadu zemlje i sukobljavao se s kurdskim formacijama, a poslije krvavog iransko-iračkog rata bio je komandant Garde u pokrajini Kerman, blizu granice s Afganistanom i istaknuo se u borbi protiv krijumčarenja opijuma iz Afganistana prema Turskoj. Zapovjednik Qudsa postao je 1997. ili 1998. godine, nema preciznog podatka o tome. Ima dvije kćeri i dva sina. Ne daje intervjue, nitko ne zna gdje se nalazi, mnogo je puta objavljivano da je poginuo te da je teže ili lakše ranjen u borbama. Zna se još i to da je veoma blizak i iskreno odan vrhovnom vođi Aliju Khameneiju te da oštro opovrgava svaki spomen o bilo kakvom svom angažmanu osim vojničkog, premda bi, vjerojatno, s lakoćom pobijedio bilo kojeg protukandidata na predsjedničkim izborima. Čini se da ga ne zanima ništa izuzev oružanog služenja interesima Irana i šijitske varijante islama. 

General Soleimani stoji pored ajatolaha Sayyida Alija Hosseinija Khameneija, a njegov je status daleko veći od statusa političara, drugih generala i admirala (FOTO: farsi.khamenei.ir)

Njegova dugogodišnja nepotamnjena slava u domovini teško je opisiva iz perspektive zapadnih demokracija te azijsko-latinoameričkih diktatura i autokracija, kao i svih nijansi između toga, jer je Iran u pogledu društvenog uređenja i unutrašnjih odnosa svijet za sebe: sirotinjsko seljačko dijete koje je isključivo svojim trudom, hrabrošću i pameću doguralo do autentičnog nacionalnog heroja i najuspješnijeg ratnika unatrag mnogo decenija, u zemlji u kojoj je vojska, skupa s vjerom, temelj poretka. General Soleimani već je sad u kategoriji s vjerskim vođama, iznad političara, drugih generala i admirala, i svih ostalih javnih ličnosti, samo korak do toga da još za života sasvim preseli u mit, narodnu predaju i amatersko umjetničko stvaralaštvo. 

Taj status unutar vlastitog naroda Soleimani više ne može izgubiti što god da se dogodi, kao što nikad neće isprati zasluženu terorističko-zločinačku reputaciju u najvećem dijelu ostatka svijeta, ali generala tek čekaju velike bitke: teže će biti obraniti i sačuvati pozicije koje su dostignute u proteklih četiri-pet godina nego što je bilo doći na te pozicije, ali on se ne kani povući na neku višu i lagodniju funkciju i prepustiti drugima da brane ono što je on osvojio vještinom, ustrajnošću i bezdušnošću. Kako je jednom rekao, on će nastaviti po planinama i dolinama „tragati za svojom mučeničkom smrću“. Koliko god drugih ljudi pritom pronašlo smrt mimo svoje volje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: farsi.khamenei.ir/tasminnews.com