U zagrebačkoj Kinoteci početkom ovog tjedna otvoreno je 17. izdanje Subversive Festivala. Godinu pred punoljetnost potencijalno najvažnija manifestacija hrvatske ljevice toplo je dočekana od publike. Uz gromoglasni aplauz na pozornici su se zaredali direktori festivala Nikola Devčić i Dina Pokrajac te zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet. Aplauz je više nego zaslužen neumornim naporima organizacije koja je osigurala da i ove godine Subversive bude vrijedan praćenja. U sljedećih tri tjedna u Kinoteci, KiC-u, Galeriji SKD, Galeriji Forum i na još nekim lokacijama, zainteresirani će moći vidjeti i čuti, da citiramo organizatore: “brojne panele, predavanja i promocije knjige, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista”. Festival je započeo filmskim dijelom – Subversive Film Festivalom – u obliku četrdeset filmskih naslova autora “koji kritički promišljaju svijet oko nas i opiru se tržišnoj logici i pasivnoj konzumaciji slika”. Sve u svrhu progovaranja o vječno aktualnoj temi - “Živjeti bez kapitalizma”. 

Najavni materijali elaboriraju da je tema izabrana u jeku sve jačih apokaliptičnih slutnji uslijed nesmetanog operiranja autodestruktivnog sistema te da je cilj ovogodišnje edicije festivala razračunati se s tim slutnjama te ponukati nas da razmišljamo konstruktivnije. 

“Ono što je nužno, mora biti afirmirano kao moguće kako bi se uvažilo i vodilo u djelovanje”, navodi se u brošuri festivala, gdje se dodaje i da ako želimo “sačuvati svijet u kojemu će život i dalje biti moguć, naši načini življenja moraju nadići kapitalizam”. 

Na tom tragu Pokrajac u svom uvodnom govoru napominje kako se može steći dojam da smo svi ostali bez antikapitalističke imaginacije, a da se kroz ovaj festival može raditi na njenoj obnovi. Prešutno se kroz motivaciju za odabir teme priziva pokojni Mark Fisher, napose njegovo kapitalno djelo “Kapitalistički realizam” u kojem on postulira da 21. stoljeće prožima sveobuhvatno shvaćanje kako nam se kapitalizam nametnuo kao kraj povijesti. Utjelovljen u slavnoj izjavi Margaret Thatcher da “nema alternative”, kapitalistički realizam Fisher locira u generalnoj populaciji koliko i lijevo- intelektualnom sloju za koji tvrdi da je ponukan sve većim porazima razvio cinizam. Fisher nas poziva da raskrstimo s cinizmom jer takav stav ide u prilog isključivo sustavu, a 17. Subversive upravo nam preko foruma, panela i filmskih vizija drugačijeg svijeta pokušava predočiti da je takvo što moguće. Korlaet ovu tezu apostrofira vedro tvrdeći da, iako je svjestan svoje pozicije u sustavu, vjeruje kako postoje pokušaji da se “hakira sistem da funkcionira brže, bolje, pravednije ...”.

S otvorenja Subversivea (FOTO: Zoe Šarlija)

I koliko god je točno sve što su subverzivci prateći Fishera rekli, koliko god su kapitalistički realizam, klimatski defetizam i kataklizmički cinizam uistinu najštetniji po nas, toliko se teško oteti dojmu da je u takvim izjavama posrijedi drugačija vrsta cinizma. Ovo posebice vrijedi kad se u kontekstu poput Kinoteke nakon izjava poput Korlaetovih prikazuje film kao što je „Kritična zona“ iranskog redatelja Ali Ahmadzadeha. Dobitnik pet nagrada filmskih festivala, od kojih je najistaknutiji Zlatni Leopard na Locarnu, „Kritična zona“ snimana je u tajnosti kako bi se izbjegla čelična cenzura islamističke diktature. Nominalno je riječ o filmu ceste koji prati posao teheranskog dilera marihuane, Amira, kroz jednu večer. No, u centru je pažnje ipak više sam grad na koji se naslov referira - Teheran. 

Kako sam se prije dvije godine i sam smucao prašnjavim ulicama ove metropole, film sam doživio na osobnoj razini. On vrlo vješto u prvi plan gura patnju perzijske svakodnevice koja je na mene ostavila neizmjerni utisak. Ono što vidim kao cinično u tome da „Kritična zona“ otvara festival s toliko optimističnim predznakom upravo je pesimizam s kojim ovaj film zrcali takvu svakodnevicu i manjak mogućnosti pružanja otpora. Surova borba za preživljavanjem koja definira njegove stanovnike od neuspjeha revolucije 1979. godine daleko je od vizija optimizma.

Naizgled nadrealni i snoviti uradak pun dugih kadrova i eksperimentalnog dizajna zvuka, „Kritična zona“ dekonstruira život u Teheranu prikazujući njegovu esenciju. Time grad, paradoksalno, čini krajnje stvarnim i opipljivim. Teheran nema puno pješačkih zona ili parkova, on ne dopušta svojim stanovnicima mjesto za odmor. Oprečno europskom urbanizmu, iskustvo tog velegrada iskustvo je jedne te iste skučene ulice koja je na površini od 730 kvadratnih kilometara pomnožena ad infinitum. Prepun zvukova automobilskih truba i uzvika, treperenja hiperaktivnih svjetala i raznoraznih mirisa, Teheran ostvaruje neprekidni napad na sva osjetila. Ni mnogi se stanovnici ne doimaju zadovoljni time, žure metropolom s tugom na licima i paranoičnim pogledima. I kako ne bi? Većina ih je prinuđena raditi više poslova, a nekoliko mi se Iranaca, dok sam tamo boravio, požalilo da se u gužvi ulica nerijetko nalaze državni špijuni koji aktivno traže disidentne razgovore ili opaske. Dakle, Teheran je potpuna distopija, nadzorni pakao, a „Kritična zona“ taj osjećaj savršeno simulira. 

Krupni kadrovi i prekomjerni zvukovi disanja, stenjanja, zvonjave, jaukanja i zavijanja, često bez vidljivog izvora, teleportiraju nas u teheransku vrevu. Skrovitost koje se Amir mora držati želi li u tako represivnom sistemu opstati, audio-vizualno je predočena kroz neumoljivu klaustrofobiju, kao da se vječno izvan granice kadra nalazi opasnost. Dijelom je ovo bila i nužnost pri snimanju ilegalnog filma, no ta nužnost podcrtava autentičnost iskustva „Kritične zone“. Grad je u ovom filmu sveden na niz zabačenih tunela, polja, parkinga i stanova jer su protagonist filma, koliko i ljudi koji film potpisuju u istoj ulozi, bjegunci iz Kafkinih noćnih mora. U jednoj od rijetkih scena koja prikazuje javno mjesto, aerodrom, Amirova klijentica koja se namjerava preseliti u SAD šokirana je kad čuje da on nikada nije napustio Iran: “Oduvijek si unutra? Zar ti ne sprži mozak?”

Ono što bi film trebalo činiti djelomice optimističnim čin je perpetuiranog otpora koji Amir pruža živeći u pukotinama takvoga svijeta. U svom je uvodnom govoru Korlaet spomenuo da bi bolji prijevod festivala bio “Život onkraj kapitalizma”, a Amir ovu tezu potvrđuje svojim noćnim aktivnostima. Radnja je svedena na niz dostava koje on obavlja u spomenutim zabačenim kutcima, povezanih kadrovima anksioznih teheranskih ulica snimanih kroz vjetrobran. U izvjesnoj mjeri Amirova autonomna zona otpora, svijet u pukotinama Teherana koji je izrezbario, njegov je automobil s kojim poput taksista navigira beskonačnim avenijama. Ono što pozicija ovakvog filma na osnažujućem festivalu u pukotinama izostavlja jest da film na simboličkoj, ali i materijalnoj razini, takav otpor ocjenjuje jalovim, ili u najmanju ruku nedostatnim. Život onkraj kapitalističke diktature ne čini se puno sretnijim ili raznovrsnijim od života prosječne osobe u toj diktaturi.

Za početak Amir je usamljen, živi sa svojim psom. Žena ga je ostavila unatoč tome što od nje samo traži da spava u njegovom naručju. Ostavila ga je jer je gay, a čak i u teheranskom podzemlju šanse za zdravi istospolni odnos za protagonista su nepostojeće. Nadalje, fabula se mogla odvijati kroz period od jedne večeri ili nekoliko godina, naglašava se repeticija i besciljna kružnost takvog ophođenja sa sobom i svijetom. Ovo se postiže, osim kroz ponavljanje lokacija, s nekolicinom kružnih kadrova, kao i vječno prisutnim ženskim glasom GPS-a. “Skrenite lijevo”, “kamere ispred vas”, “stigli ste na lokaciju” nebrojeno se puta robotskim tonom izgovaraju tijekom filma sugerirajući da, iako je život prosječne osobe u sistemu unaprijed zacrtani tunel, život onkraj sistema ne pruža više izbora. Amir si je možda sam odabrao put, međutim taj je put jednako predodređen i sumoran koliko i život bilo kojeg običnog radnika. 

Napokon, na vrhuncu filma, Amir usred skrovitog polja, nakon još jedne obavljene transakcije, s prijateljicom uživa u pivu i kokainu koji mu je ona poklonila. Jedan od rijetkih donekle sretnih trenutaka kulminira time da žena nenadano postiže orgazam. Njen glas poprima životinjsku notu te ubrzo iz užitka prelazi u strah kad se na polju nađe još jedno vozilo. Automobil ih napada, a Amir i žena se bacaju u bijeg, no suptilno se ukazuje na to da su napadači, kao i njihov bijeg, potencijalno umišljeni, da je takva vrsta otpora eskapizam. Na kraju scene žena bez hidžaba kroz otvor u krovu auta izlazi i dere se “fuck you” katarzično. Eros i thanatos u iranskoj ekonomiji prikrivanja čine dvije strane iste kovanice, njihova materijalna dimenzija je iluzorna.

Ali Ahmadzadeh nakon projekcije filma (FOTO: Zoe Šarlija)

Redatelju sam postavio pitanje o značajnosti scene, a moje sumnje je potvrdio odgovarajući da je njihov otpor u sceni imaginaran. Drugačije rečeno, za „Kritičnu zonu“ otpor je onkraj sistema dobrim dijelom performativan, a oni koji ga vrše, vrše ga više radi sebe, nego radi rušenja sustava. Ahmadzadeh dodatno zakucava ovaj sentiment sa zadnjom scenom u kojoj Amir na nagovore majke dvadesetogodišnjeg ovisnika o narkoticima najednom ulazi u ulogu doktora. Mladiću daje pilule i hašiš kako bi ga izliječio od ovisnosti, no koliko je ovako što uistinu efektivni lijek ostavljeno je na interpretaciju gledalaca. Njegov nagli zaokret s dilera na šamana ipak može biti interpretiran kao mitologiziranje vlastitog sepstva što, ponovno, pokazuje iluzornost individualnog otpora onkraj kapitalizma.

U toj spoznaji leži cinizam grandioznih i motivirajućih govora otvorenja filmskih festivala. Ne želim ničime insinuirati da takve manifestacije nisu potrebne i hvalevrijedne, organizaciji festivala skidam kapu do poda na tome koliko su truda uložili da nam osiguraju festival s toliko kvalitetnim programom, još k tome besplatno. Nevjerojatno kvalitetno odrađen posao za jednu nevjerojatno bitnu komponentu klasne borbe. Ono što je cinično u cijeloj priči je da se otpor na zapadu svodi upravo na to, na jednu potrebnu, ali izoliranu komponentnu. Nakon filma svi se možemo potapšati po leđima i pljeskati, ali nemojmo se zavaravati da time “hakiramo sistem” ili “revitaliziramo antikapitalističku imaginaciju”. Možda bi takvi govori nosili neku težinu da se ovakvi filmovi prikazuju u školama, no prosječni posjetitelj lijevih festivala ima itekako vitalnu antikapitalističku imaginaciju. Ako Amir aktivnim izbjegavanjem sistema ne postiže solidni napredak u rušenju sistema, mi to zasigurno ne radimo u komforu Kinoteke.

Ono što je bio i ostao problem zapadne ljevice 21. stoljeća upravo je impotencija da se teorija s internetskih portala ili filmskih festivala sprovede u praksu protestnih bubnjeva ili sindikalističke organizacije. Na koncu, mi smo na otvorenju festivala pogledali film, ništa više. To što svaki antikapitalistički rad obavezno u zaključku ima posvećen paragraf tome “da ima nade” ili svaki ovakav festival u govorima spominje svoju ulogu u nadilaženju kapitalizma nije ništa produktivnije od cinizma koji kritiziraju. Predsjednik Irana je prije neki dan poginuo u helikopterskoj nesreći, a stanje u državi će ostati identično, zašto bi se zavaravali da gledanje filma može imati jači odjek? Koliko god potrebne bile pukotine poput Amirovog svijeta ili subverzivnih festivala, bez šire su materijalne infrastrukture osuđene na samodostatnu nišu. Život u Teheranu ostaje jednaka kritična zona kakva je i bila kad sam ga posjetio 2022. godine, neovisno o ovome filmu, a život u Hrvatskoj od kad je Subversive krenuo prije 17 godina? Pa ... čestitke koaliciji HDZ-a i DP-a.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kritična zona

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"