Hiljade Sirijaca ostalo je zatrpano u ruševinama širom sjeverozapadnog dijela zemlje nakon stravičnog zemljotresa koji je pogodio Tursku i Siriju 6. februara. Posebno teško pogođena je enklava Idlib, dio Sirije pod kontrolom raznih pobunjeničkih frakcija (među kojima je i HTS, iteracija nekadašnje islamističke formacije Al Nusra Front) koje se bore protiv režima Bashara al Assada, a u kojoj je kakvu-takvu sigurnost našlo preko četiri miliona Sirijaca izbjeglih pred terorom Assadovih snaga i ruske avijacije. Prenaseljenost i stambene zgrade već uveliko oštećene u bombardovanju i artiljerijskim napadima omogućili su razornom potresu da Idlib pretvori u džehennem na zemlji.

I dok su krici očajnika zarobljenih pod hrpama betona i željeza odzvanjali gradićima, selima i izbjegličkim kampovima ove enklave, preživjeli članovi porodica, volonteri i Bijeli šljemovi grozničavo su pokušavali da ih otkopaju, najčešće golim rukama. Istovremeno su molili za pomoć preko društvenih mreža, tražili da im se hitno pošalju teška mašinerija i alati kojima bi brže mogli doći do svojih najmilijih pod ruševinama. Očajnički su se borili sa vremenom i nemilosrdnom zimom, znajući da imaju 72 sata nade. Neka čuda su se desila. Spasioci su rukama iskopali nekolicinu preživjelih, među njima i nekoliko djece. Ali, pomoć nije stigla. Zapomaganja preživjelih su bila sve rjeđa i sve tiša.

U prva četiri dana, presudna za bilo kakve nade u spas preživjelih, preko 36 pošiljki hitne pomoći za spašavanje preživjelih stiglo je sirijskom režimu u Damasku. Nijedna nije došla do Idliba. U prva tri dana, jedina ekipa za spašavanje koja je došla u Idlib bila je šaka volontera iz Egipta. Mali tim iz Španije stigao je četvrtog dana. UN-ov konvoj od šest kamiona humanitarne pomoći, planiran dosta prije zemljotresa, stigao je nakon tri dana. Pomoć se uglavnom sastojala od dušeka i pelena. Očajničke molbe Bijelih šljemova da im se hitno pošalju bageri i druge mašine kojima bi mogli otkopati preživjele odzvanjale su društvenim mrežama i na vijestima vodećih medija. Niko ih nije uslišio.

Zašto? Kako je moguće da su žrtve potresa u Idlibu prepuštene svojoj strašnoj sudbini u trenutku kada se čitav svijet okupljao u solidarnosti da pomogne žrtvama potresa u Turskoj ili u dijelovima Sirije pod kontrolom Assadovog režima? U trenutku kada su ka Turskoj već putovale ekipe spasilaca i pošiljke opreme za spašavanje sa svih krajeva svijeta, od Izraela do Venecuele, od Bosne do Kanade, od Omana do Islanda. Kako je moguće da su molbe ovih stradalnika čija patnja i najcrnje traume traju već skoro 12 godina – njih preko četiri miliona primoranih na preživljavanje u uslovima nedostojnim čovjeka i prije zemljotresa – zavrijedile tek prazna obećanja pomoći koja nikada nije upućena?

Objašnjenje koje ćete vjerovatno čuti od vodećih ljudi Ujedinjenih nacija, od čijih se agencija najviše očekivalo da dostave prijeko potrebnu hitnu pomoć za spašavanje, govoriće o „logističkim problemima“ i šteti koju je u potresu pretrpio Bab al-Hawa, jedini granični prijelaz preko kojeg se u Idlib dostavlja humanitarna pomoć iz Turske. Svako normalan će se upitati kako je moguće da samo jedan granični prijelaz služi za opskrbu preko četiri miliona ljudi, sve i da je situacija normalna, mirnodopska. Službeni odgovor na ovo pitanje će reći da razlog leži u ucjenama Rusije, koja je pod prijetnjom vetom u Vijeću sigurnosti tokom godina ishodovala rezolucije kojima su ukinute dozvole za korišćenje drugih graničnih prijelaza za dostavu humanitarne pomoći u Idlib.

Kako je moguće da su molbe ovih stradalnika čija patnja i najcrnje traume traju već skoro 12 godina zavrijedile tek prazna obećanja (FOTO: HINA/EPA/Yahya Nemah)

Ovo se odnosi na najmanje osam takvih prijelaza između Turske i Sirije dostupnih UN-ovim agencijama, preko kojih je mogla biti dostavljena spasonosna teška mašinerija i oprema za spašavanje, uključujući Bab al-Salamu, Ain al-Arab i Jarablus. Preko ovih prijelaza su nešto pomoći dostavili Sirijci iz dijaspore. Preko ovih prijelaza je za ukop na lokalnim mezarjima prebačeno nekoliko stotina tijela Sirijaca poginulih u potresu na teritoriji Turske. Ali UN je odlučio da ne može da ih koristi.

Da li je odsustvo pravnog osnova zaista jedini razlog zbog kojeg UN nije dostavio pomoć? Naravno da nije. Sirijske organizacije su glasno i jasno utvrdile da postoji pravno tumačenje koje omogućuje UN-u da koristi druge granične prijelaze za dostavu humanitarne pomoći i bez odobrenja Vijeća sigurnosti. Ovo tumačenje se bazira na međunarodnom humanitarnom pravu i u međuvremenu ga je prihvatio i Human Rights Watch te niz eminentnih stručnjaka međunarodnog prava. Njemačka ministrica vanjskih poslova Ana Baerbock i bivši američki izaslanik za Siriju Joel Rayburn su, u skladu sa ovim tumačenjem, pozvali na hitno otvaranje granice i uspostavljanje mehanizma za hitnu dostavu pomoći SAD-a, EU i Turske, bez odobrenja Vijeća sigurnosti. Ipak, UN nije djelovao. Zašto?

Steve Heydemann, stručnjak za Bliski istok sa Brookings instituta, tvrdi da UN-ove agencije „preko kojih se distribuira 90 posto humanitarne pomoći upućene u Siriju, čine sve kako bi odobrovoljile sirijski režim i ispunile zahtjev da se sva humanitarna pomoć distribuira isključivo preko organa režima. Time se režimu omogućava da cinički natjera strane donatore humanitarne pomoći da priznaju suverenitet režima, dok se istovremeno ogromni humanitarni resursi predaju u ruke vjerovatno najkorumpiranijeg režima na svijetu, koji ih onda koristi kao oružje u ratu, odbijajući da pomoć dostavi dijelovima populacije koje smatra nelojalnim, poput onih u Idlibu.“

Informacije o sporazumu koji je postignut uz posredovanje UN-a, prema kojem su SAD pristale da ukinu sankcije Assadovim bankama kako bi režim pristao na otvaranje graničnih prijelaza za dostavu pomoći Idlibu, potvrđuje Heydemannovu tvrdnju: UN u Siriji omogućava režimu da koristi humanitarnu pomoć za svoje vojne i političke ciljeve, umjesto da djeluje u okviru mandata da štiti i pomaže sirijskim civilima.

SACD, Sirijski pokret koji se bori za prava protjeranih Sirijaca, jasno je ustvrdio zašto su Sirijci u Idlibu prepušteni sami sebi: „Postoji jasan pravni osnov da se pomoć dostavi u Idlib i bez odobrenja Vijeća sigurnosti. Inisistiranje na tom odobrenju je, i uvijek je bilo, djelovanje u korist sirijskog režima. To djelovanje je i u prošlosti, a naročito sada, koštalo nebrojene Sirijce njihovih života. Reagovali smo na ovo kod UN-a i ključnih država međunarodne zajednice još 2021. Ništa. Reagovali smo na ovo kod UN-a i ključnih država međunarodne zajednice prošle godine. Ništa. Danas vas samo molimo da ne koristite ovu laž kao izgovor što niste poslali pomoć za spašavanje u sjeverozapadnu Siriju. Znamo da je razlog tome što je naš narod dehumaniziran i zato je prepušten sam sebi. Razlog tome je što želite da normalizujete odnose sa brutalnim, zločinačkim režimom Bashara al-Assada. To nema veze sa pravnim osnovom."

I tu dolazimo do stvarnih razloga zbog kojih pomoć koja je mogla spasiti brojne živote u Idlibu nikada nije ni razmatrana. Dehumanizacija Sirijaca zarobljenih u toj enklavi. Normalizacija Assadovog zločinačkog režima. Zvuči poznato, zar ne?

Sjetimo se citata iz obraćanja Kofija Annana iz 2005. kada je, govoreći o Srebrenici, između ostalog rekao: „Možemo da kažemo – i to je istina – da velike sile nisu reagovale onako kako je trebalo. Ozbiljno smo pogriješili u našim procjenama koje su bile zasnovane na doktrini neutralnosti i nenasilja. Svi moramo naučiti lekcije iz Srebrenice i u budućnosti djelovati drugačije.“ Idlib svjedoči da nikakve lekcije nisu naučene.

Godinama lično svjedočim sve dubljoj dehumanizaciji sirijskih izbjeglica u Evropi, Libanu, Turskoj… Ali niko nije dublje i otrovnije dehumaniziran od Sirijaca zarobljenih u toj sjeverozapadnoj enklavi. Četiri miliona ljudi otpisanih od skoro svih u skladu sa Assadovim i ruskim narativom o „leglu islamskih fanatika i terorista“. Djecu Idliba koja svakodnevno ginu u napadima ruske avijacije i Assadove artiljerije ili se mrznu nasmrt u šatorima u kojima ih veliki broj živi nećete vidjeti u udarnim vijestima. Kakvim udarnim vijestima, nećete ih više naći ni u fusnotama vijesti.

Sara Cobb, profesorica sa Univerziteta George Mason, smatra da su „dehumanizirani ljudi isključeni iz prostora u kojem mi ostali imamo pravo da govorimo, to su ljudi čije priče jednostavno nisu bitne.“ To je razlog zbog kojeg djeca Idliba nisu bitna. To je razlog zbog kojeg Ujedinjene nacije i moćne države ignorišu upozorenja sirijskih organizacija i stručnjaka o pravnom osnovu za dostavu humanitarne pomoći bez odobrenja Vijeća sigurnosti. To je razlog zbog kojeg se svijet oglušio na molbe Bijelih šljemova da im se pošalje teška mašinerija i oprema za spašavanje zatrpanih. To je razlog zbog kojeg su utihnuli vapaji iz ruševina u Jenderesu, Idlibu, Azmareenu, Aleppu, Haremu, Malesu i drugim gradovima sjeverozapadne Sirije.

Lupiga.Com via Nomad.ba

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Yahya Nemah