PRISJEĆANJE IZ PRVE RUKE: Kako je izgledao tinejdžerski život u Zagrebu pedesetih godina?
Može li današnji tinejdžer zamisliti život u kojem nema televizije, kompjutora, mobitela i još koječega? Teško. A ipak tako je bilo pedesetih godina u Zagrebu, sjeća se poodmaklih godina autor ovih redaka.
Ipak, od elektronike je ipak nečega bilo. Radio! Doduše, nije bilo ultrakratkog vala, ali se na srednjem valu moglo čuti mnoštvo evropskih radio stanica. Najviše mojih prijatelja pratilo je Radio Luxembourg, stanicu koja je redovno objavljivala najnovije evropske hitove. Naravno, i ja sam volio Radio Luxembourg, ali svakog dana u 20 sati radije sam slušao Glas Amerike.
Moji roditelji su tu stanicu slušali za vrijeme (Drugog) svjetskog rata kada je to bilo zabranjeno, ali mene pedesetih nisu zanimale vijesti i kod nas popularni Grga Zlatoper kojega je rado slušala srednja klasa, takozvana “reakcija” u Jugoslaviji. U 20 sati se svakog dana emitirala kultna emisija o jazzu “Jazz Hour” koju je vodio legendarni Willis Conover. Sve što znam o jazzu naučio sam iz tih emisija, a kada sam osamdesetih godina bio u Washingtonu, upoznao sam i Conovera, tada penzionera.
Radio Philetta desetljećima je bio najpopularniji aparat (FOTO: Pixabay)
Na Radio Zagrebu, zamislite, najpopularnija emisija je bila ponedjeljkom navečer. Zvala se Emisija za pomorce. Većinu slušalaca nisu zanimale vijesti u kojima se govorilo o tome gdje je, na kojem oceanu ili u kojoj luci, koji naš brod, nego drugi dio emisije. U njemu su slušaoci mogli zatražiti pjesmu kojom su pozdravljali nekog svoga na nekom brodu koji je upravo u Južnom Pacifiku ili Sjevernom Atlantiku. Legendarni urednik Branko Knezoci jednom mi je priznao da je vrlo dobro znao da su mnogi “naručili” neku pjesmu, ali su izmislili pomorca kojemu je navodno namijenjena. To je bila prva i dugo vremena jedina emisija na Radio Zagrebu u kojoj su se izvodile pjesme po željama slušalaca.
Moji roditelji su uživali u jednoj drugoj glazbenoj emisiji. Svake nedjelje u 12 sati na rasporedu Radio Zagreba bila je emisija klasične glazbe “Muzičke pitalice”. Sat vremena od slušalaca se tražilo da pogode koja je klasična skladba upravo izvedena, nerijetko i tko je dirigent, orkestar ili pjevač. Mama je spremila nedjeljni ručak u 12 sati, pa smo tada pogađali što je na rasporedu: kao najmlađi ja sam bio prvi na redu, ali sam rijetko kada pogodio, druga je bila moja starija sestra, zatim mama, a na kraju i tata koji je gotovo uvijek znao odgovor.
Lake muzike je pedesetih bilo dosta na Radio Zagrebu, ali se nisu mogle čuti originalne izvedbe. Prijelomna godina je bila 1948. Do tada su u kinima igrali uglavnom ruski filmovi, a na radiju se izvodila ruska glazba. Tada je došlo do „prekida“ sa Sovjetskim Savezom, pa je na red došla neka druga muzika. Još ne američka, ali je zato postala popularna meksička, a također i talijanska ili francuska. Ipak, svaka pjesma je morala biti prevedena, pa ju je zatim izvodio neki od popularnih domaćih pjevača. Mnogi nisu ni znali da se pjesme nisu smjele emitirati u originalnoj izvedbi, a prijevodi su vrlo često bili nevjerojatni.
Klinci slušaju radio (FOTO: HRT/Vremeplov)
Popularna meksička pjesma “Te quiero mucho, mucho” („Volim te jako, jako“) prepjevana je malo drugačije. Mucho je postalo ime neke zgodne meksikanke, a Slavko Perović je za Jugoton pjevao “Mučo, mala Mučo”. Iz meksičkog filma “Jedan dan života” cijelu zemlju je osvojila tužna pjesma "Las Mañanitas" („Jutra“) koju su kod nas nazvali “Mama Juanita”, prema liku iz tog filma. Ta je pjesma bila toliko popularna da su je izvodili po desetak puta u istom danu, pa su je neki i zamrzili.
Čudni prijevodi su se nastavili. Popularna pjesma “Jambalaya”, koja govori o poznatom jelu s juga Sjedinjenih Američkih Država, prevedena je tako da govori o “Dragoj Đambalaji”, navodnoj djevojci. No, ni to nije bilo tako urnebesno, kao kada su “preveli” meksičku narodnu pjesmu “Cucaracha”. “Moja draga Kukarača” pjevali su na Radio Zagrebu, ali možda nisu znali da cucaracha na španjolskom znači – žohar.
I kad smo već kod Radio Zagreba, spomenimo još jednu činjenicu. Program je završavao u ponoć posljednjim vijestima. A poslije vijesti na Radio Zagrebu je pedesetih godina svakog dana emitirana hrvatska himna „Lijepa naša“.
Najpopularnija zabava pedesetih godina bila je odlazak u kino. Petnaestak kina u Zagrebu su uvijek bila puna, a za neke filmove je bilo vrlo teško kupiti ulaznice. Subotom i nedjeljom je pred kinima gužva počinjala u ranim jutarnjim satima. Blagajne su se otvarale u 10 sati, a golemi redovi su se stvarali već u 7 sati onda kada se radilo o posebno popularnim filmovima. Svatko je mogao kupiti samo četiri ulaznice, a tko se nije htio rano ustati i provoditi vrijeme u redu pored blagajnom mogao je nabaviti kartu pred početak predstave. Zloglasni “šverceri” su prodavali karte po cijeni koja je bila tri ili četiri puta viša od prave. Katkad je u dugim repovima pred blagajnama kina bilo i nereda, a mnogi su optuživali blagajnike da surađuju sa “švercerima” pa im ulaznice prodaju ranije.
Najbolji filmovi su obično igrali u kinu Balkan (danas Europa) ili Zagreb (kojeg više nema zahvaljujući poduzetniku Tomislavu Horvatinčiću), vesterni ili komedije u Tuškancu ili Kozari (pored Britanskog trga), a u Trnjanskoj ulici je bila kino dvorana u kojoj su se prikazivali filmovi puni nasilja.
Jedno kino je bilo posebno popularno među tinejdžerima. Bilo je to kino u Ilici na broju 42, kod Frankopanske ulice. Zvalo se “Non Stop” jer je bilo otvoreno od 8 ujutro pa sve do ponoći. Često je bilo prepuno “markiranata” koji su umjesto u školu, otišli gledati crtane ili dokumentarne filmove. Kada je kino bilo puno, slijedeći kupac ulaznice je mogao ući tek kada je netko izašao. A kada ste jednom ušli u “Non Stop”, mogli ste ostati sve do kasno navečer kada se kino zatvaralo.
Ipak je jedno kino bilo nenadmašno u Zagrebu pedesetih godina - besplatno kino na tadašnjem “Trgu Republike” kojeg smo mi tinejdžeri zvali Jelac. Projektor je bio smješten u prvom katu zgrade na Jelačićevom trgu 15, a platno je bilo smješteno na sjevernoj strani Jelačić placa na zgradi na broju 6. Navečer, kada je počinjala projekcija, platno se spuštalo s trećeg kata, pa stanari nisu mogli gledati kroz prozore sve dok projekcije nisu završile. Zimi su projekcije počinjale oko 19 sati, a ljeti tek poslije 20 sati, ovisno od toga kada je padao mrak. Na početku se svakog dana prikazivao “Filmske novosti”, svojevrsni filmski tjednik koji je obično trajao desetak minuta, a zatim su slijedili dokumentarni i crtani filmovi. Kako je tada zagrebačka “špica” bila na južnoj strani Jelačićevog trga, gledalaca je uvijek bilo mnogo. Moja “klapa”, uglavnom đaci iz Četvrte gimnazije, redovno su se okupljali kod “Singera”, prodavaonice koja je nekad pripadala poznatom američkom proizvođaču šivaćih strojeva.
Kulturna ponuda ljeta 1957. godine, u pozadini se diže Ilički neboder na tadašnjem Trgu republike (FOTO: Facebook/Zagreb kakav je bio nekada)
Kazališta je u Zagrebu bilo malo. “Veliko” kazalište je, naravno, Hrvatsko narodno kazalište, a u Frankopanskoj je bilo “Malo” kazalište, danas kazalište Gavella. Ponekad su predstave igrali amateri iz Pionirskog kazališta, ali ono nije imalo dvoranu, nego su uvježbavali predstave za mlade u Preradovićevoj ulici, a ponekad su gostovali u nekim dvoranama širom grada. Zanimljivo je da je Hrvatsko narodno kazalište imalo pored sjedećih mjesta i stajanje. Stajanja su bila četiri: đačko stajanje je bilo straga, visoko iza balkona, a građansko stajanje je bilo sa strane, visoko iznad loža. Na lijevoj strani su bila “muška”, a na desnoj “ženska” stajanja. Ulaznice za stajanje su bile vrlo jeftine, daleko jeftinije od ulaznica za kino, pa sam ja većinu predstava pedesetih gledao sa đačkog stajanja.
Naravno, tinejdžeri su pedesetih godina, zapravo slično kao i danas, odlazili na plesnjake. Teško je reći koji je plesnjak u Zagrebu bio najpopularniji. Najviše je mladih odlazilo “kod Tucmana”, kako su zvali plesnjake u dvorani Kola na Mažuranićevom trgu. Popularni su bili plesnjaci u zgradi Devete gimnazije, u kojoj je danas učiteljski fakultet. Mnogi su odlazili u Radio klub, na trgu Žrtava fašizma, jer je u blizini bio tada najveći zagrebački studentski dom. Popularan je bio i Omladinski klub na trećem katu zgrade Gradske štedionica (danas Zagrebačke banke) na Jelačićevom trgu. Tamo sam ja odlazio srijedom, subotom i nedjeljom. U svim je plesnjacima svirala “živa” muzika. Još je jedno mjesto bilo kultno. Maturalne zabave su tada bile pravilo. Organizirali su ih svi završni razredi srednjih škola, pa je termin valjalo rezervirati vrlo rano. Novac od ulaznica korišten je za plaćanje dvorane i glazbe, a uvijek je ostalo i nešto novca za pokrivanje dijela troškova maturalnih putovanja. Ako ste htjeli uspješnu maturalnu zabavu, samo je jedno mjesto bilo moguće: Hrvatski glazbeni zavod u Gundulićevoj ulici.
Za ples se trebalo pripremiti. Nekoliko kulturno-umjetničkih društava je za mlade organiziralo plesne škole. No za pripadnike “srednje klase”, jedna je plesna škola bila zakon. Dvije vremešne sestre Coronelli su u svom stanu na Tomislavovom trgu svakog dana podučavale mlade plesu, ali i građanskom ophođenju. One su odabirale podjednak broj muških i ženskih polaznika u grupe koje su dolazile na obuku tri puta tjedno. Za razliku od “socijalističkih” kulturno umjetničkih društava one su podučavale bečki valcer, argentinski tango, foxtrot i neke druge klasične plesove i strogo pazile da lijepo ponašanje mladih polaznika.
Ljeti se kupalo na Savi, nedaleko od današnjeg studentskog doma Stjepan Radić (FOTO: Facebook/Zagreb kakav je bio nekada)
Naravno, plesovi, plesne škole, pa i ulaznice za kino su koštale, pa su mnogi tinejdžeri tražili poslove kojima bi mogli zaraditi džeparac. Najčešće su skupljali staro željezo, neki su kopali rupe za sadnju mladog drveća, a moji prijatelji i ja, koji smo stanovali kod Svačićevog trga, rado smo odlazili u malu ulicu Ante Kovačića, između Preradovićeve i Gajeve ulice. Tamo su se, naime, okupljali pilari, najčešće sa cirkularnim pilama, uz ponekog “samohodnog” pilara koji je imao i pogon poput automobila. Kasnog ljeta i rane jeseni ljudi su naručivali drva za zimu, a drva su kamioni poduzeća “Gora” dovozili pred kuću u metar dugim cjepanicama. Zato ih je pred kućom valjalo ispiliti pa ih zatim nositi u podrum gdje su obično bile drvarnice. Dežurni tinejdžer je stajao pored grupe pilara i kada je mušterija došla pozvati pilara, mi smo se nudili da ćemo unositi drva i poslagati ih u drvarnicu. Ponekad je bilo nesporazuma sa pilarima koji su imali i “svoje” pomagače, ali uz poneku flašu pive i to se moglo riješiti.
Slično je bilo i s drugim energentom: ugljenom. Kamioni s ugljenom su kružili gradom i kada bi stigli pred kuću u kojoj je bio kupac ugljena, na zemlju su spustili drveni okvir dug i širok jedan metar i visok pola metra kao količinska mjera za ugljen. Kada su iskrcali tonu, dvije, ugljena na pločnik, to je također trebalo odnijeti u podrum, a za starije ljude ili žene to je bio pretežak posao. Zato je za kamionima koji su vozili ugljen, uvijek bilo tražitelja posla koji je donosio lijepu zaradu.
Škole su bile dosta različite od današnjih. U prvom redu razredi su bili mnogo veći. Većina razreda u gimnazijama imala je 40 i više učenika. Osnovna škola nije trajala osam, nego sedam godina. Zvala se “sedmoljetka”, a na kraju sedmog razreda polagala se “mala matura”, ispit koji je bio sličan “velikoj maturi” na kraju srednje škole. Gimnazije su tada trajale pet, a ne četiri godine. Samo je Klasična gimnazija trajala punih osam godina jer se u nju upisivalo nakon četvrtog razreda osnovne škole. Ja sam imao “sreću” da budem u posljednjoj generaciji “sedmoljetke” i da budem među posljednjim “žrtvama” male mature. Naime, 1952. godine je “sedmoljetka” ukinuta, pa je uvedeno osmogodišnje osnovno obrazovanje, a “mala matura” je ukinuta.
Većina osnovnih i srednjih škola bile su spolno segregirane. Bilo je nekoliko “mješovitih” škola, ali ja sam najprije pohađao Treću mušku sedmoljetku, a zatim Četvrtu mušku gimnaziju. Kada je ukinuta “sedmoljetka”, ukinuta je i spolna segregacija, pa više nije bilo ženskih i muških škola.
I u običajima je pedesetih godina u Zagrebu bilo mnogo toga što je danas neobično ili čak šokantno. Na primjer: pozdravi. Poslije kraja rata uvedeni su neki novi običaji, koji su šokirali “prave” Zagrepčane, ljude koje se tada često nazivalo “reakcijom”. Pozdrav koji je bio uveden tada sastojao se od samo jedne riječi: “Zdravo!”. “Novokomponirani” Zagrepčani su jedan drugog nazivali “druže” ili “drugarice”, a pozdravljali su se sa “Zdravo”. Djeca iz krugova “reakcije” obraćali su se tada starijima sa “gospodin” ili “gospođa”, a ponekad i “milostiva”. Pozdravi su tada bili “neutralni” “Dobar dan” ili “reakcionarni” “Ljubim ruke”. Stariji su još uvijek koristili i starozagrebački (njemački) “kistihand”.
Početkom pedesetih veliki domaći hit bio je "Plavi 9" Kreše Golika (FOTO: Kino Tuškanac)
To se polako počelo gubiti, ali pedesetih su tinejdžeri još uvijek nepogrešivo znali koga da tituliraju “drugom”, a koga “gospodinom”. Koga valja pozdraviti sa “zdravo”, a koga sa “ljubim ruke” (ili skraćeno “mruke”). Tako su odgajani pravi mali licemjeri, pa nije čudo da poslije pedeset godina farizejštine i danas, osobito političari, ali i druge “javne” osobe pažljivo kriju svoje “grijehe” iz razdoblja “komunizma” i Jugoslavije.
Poslije 1945. godine Božić je potisnut u privatno, a godinama je promoviran “Djed Mraz” koji je odgođen sa 25. prosinca na 31. Prosinca. No, “reakcija” je i dalje tiho slavila Božić, makar je to postao obični “radni dan”. Poslije 1991. godine Djed Mraz je “smijenjen” i uveden je nekakvi “Djed Božićnjak”. No sve do uvođenja socijalizma nije postojao nikakav “Djed Božićnjak”, nego je na Badnjak darove djeci donosio “Mali Isus”. Što se tiče debeljuškastog bradatog gospodina koji je donosio darove, on se nije pojavljivao na Božić, već 6. prosinca i zvao se Sveti Nikola. On je “dobroj djeci” donosio darove, a redovno je bio u pratnji zlokobne crne spodobe koja se zvala Krampus, a simbolizirala ju je zlatno obojana šiba za zločestu djecu.
Kada smo pedesetih godina postali tinejdžeri, većina mojih vršnjaka nije na Božić dolazila u školu. Zato u svjedodžbama iz gimnazije redovno imam pet “neopravdanih sati” koje su nam znali udijeliti zbog nedolaska u školu. Masovno licemjerje je i dalje bilo na dnevnom redu, jer su mnogi odbijali priznati da su “slavili Božić” nego su izmišljali razloge za nedolazak u školu. Tada je bio popularan i vic o komunistima koji su najveće žrtve Božića. Naime, dok su nečlanovi partije kupovali samo jedan bor, komunisti su morali kupiti dva bora. Jedan da ga okite na Božić, a drugi da stoji na balkonu do Nove Godine.
Pedesetih godina još nije bilo toliko plastike, koja danas zagađuje cijeli svijet. I dok se mnogi muče da nađu zamjenu za plastične vrećice, pedesetih je moja majka na plac išla s mrežom. Praktična končana mreža mogla se rukom stisnuti da stane u džep, a bila je dovoljno čvrsta da u nju stane nekoliko kilograma robe kupljene na tržnici ili u dućanu. Meni je danas nejasno zašto se nitko ne sjeti da prodaje te praktične mreže koje mogu uspješno zamijeniti plastiku.
Pedesetih još nije bilo električnih hladnjaka u domaćinstvima, a starinski hladionici u koje se stavljala velika kocka leda iz Ledane u današnjoj Bauerovoj ulici mogli su hladiti namirnice tek dva dana, dok se led ne rastopi. Zato je često trebalo odlaziti u Ledanu i nositi tešku kocku, što je bilo nepraktično. Zato je svakog ljeta moja majka kupovala na placu maslac (koji su seljaci prodavali u kuglama koje su obično težile pola kilograma), pa ga je kod kuće rafinirala da postane maslo. Maslac bi se na visokim ljetnim temperaturama pokvario za dva do tri dana, postao bi “rancig” u Zagrebačkom govoru, a maslo se uopće nije kvarilo, i uspješno je zamjenjivalo maslac. Danas masla nema u prodaji, osim u specijalnim dućanima gdje se predstavlja, recimo, kao Ghee, egzotična indijska namirnica. Kupci nemaju pojma da Ghee, odnosno maslo, lako mogu napraviti sami kod kuće i da se ne radi o nikakvoj egzotičnoj indijskoj hrani, već je bio dobro poznat starijim generacijama u našoj zemlji.
U Ledanu u Bauerovu ulicu išlo se svaka dva-tri dana po goleme kocke leda (IZVOR: Ministarstvo kulture)
Brojevi telefona pedesetih su imali samo pet znamenki, jednu više nego četrdesetih. Dobiti telefon je bilo izuzetno teško i malo je ljudi imalo telefon u stanu. Javnih govornica je bilo malo, pa se nekad ispred govornica stvarao “rep”. Iako je malo ljudi imalo telefon, bilo je načina kako da iz Zagreba telefonski razgovarate sa nekim u, recimo, Splitu ili Dubrovniku. Ako niste imali telefon, a niti čovjek s kojim ste željeli razgovarati također nije imao telefon, otišli biste u poštu u Jurišićevoj ulici i tamo zatražili da jednom od idućih dana u neko vrijeme razgovarate sa svojim prijateljem u Splitu. Sa pošte su poslali brzojav vašem prijatelju da u zakazano vrijeme dođe u poštu u Splitu, pa ste tog dana mogli razgovarati s njim.
Velik broj ljudi se pedesetih godina hranilo u menzama. Menze su imala veća poduzeća, neke ustanove, a bilo je i menzi koje su pripremale hranu i za ljude koji su se željeli pretplatiti. Naravno, hrana u menzama nije bila osobito ukusna. Sjećam se da su najčešće nudili goveđu juhu, pire krumpir, tjesteninu te jela poput “Grenadir marša”, “Pašta fažola”, “Krpice sa zeljem” i slično. Posebno su zloglasne bile studentske menze u kojima je hrana često bila izuzetno loša. Oko podneva se na ulicama moglo vidjeti mnogo ljudi koji su hitali kući noseći ručak u popularnim “koščalama”. To su bila tri ili četiri lončića koji su bili naslagani jedan na drugome i povezani metalnim trakama, a naziv je došao iz iskrivljenog njemačkog “Koch Schale”.
U restoranima je na svakom stolu redovno stajala boca sode, takozvani “sifon”, a kiselu vodu je trebalo posebno naručiti. Naime, tada se u Zagrebu najčešće pio špricer, vino sa sodom, a vino sa “kiselom” mineralnom vodom, odnosno gemišt, je bio manje popularan. Danas je sodu teško naći u restoranima, a “sifona” više uopće nema. Ponegdje se soda prodaje u bočicama, a nepoznato je zašto je izgubila popularnost.
U nešto skupljim restoranima osim “špricera” i “gemišta” nudili su se i “kokteli”. Najpopularniji je bio “musolini“. No u Zagrebu to nije bio talijanski koktel sa crnim vinom, kamparijem, amaritom, limončelom i sokom od naranče, nego obični mješanac crnog vina, mineralne vode i malinova sirupa. Slično se pio i “bambus”, mješavina crnog vina i kokte, jer prave Coca Cole tada još nije bilo u zemlji, a početkom pedesetih je u Sloveniji stvoreno to novo bezalkoholno piće. Do pojave kokte za djecu se redovno naručivao malinovac - malinov sirup sa sodom.
Današnja Vukovarska ulica sredinom pedesetih (FOTO: Wikimedia)
Nogomet je, naravno, bio popularan sport, ali izvan stadiona se nije baš mogao igrati. Naime, nogometnih lopti je bilo malo, rijetko ih se moglo kupiti. Jasno, bilo ih je u nogometnim klubovima, ali u njih nisu primali mnogo članova. Zato je većina tinejdžera u dvorištima igrala nogomet s “krpenjačama”, loptama veličine teniske lopte koje su mame znale izraditi iz starih čarapa i raznih krpa. Kada je netko uspio naći staru i oguljenu tenisku loptu, to je bila prava premija. Tada se igrao “glavomet” ili “glavo-nogomet”, danas zaboravljeni sport u kojem se lopta nabacivala glavom jer su za razliku od krpenjači, teniske lopte mogle odskakivati.
Današnji popularni rukomet tek se počeo igrati pedesetih godina. Ranije se igrao “veliki” rukomet, sa loptom veličine nogometne i na nogometnom igralištu. Najbliže današnjem rukometu je bila “hazena”, rukomet na malom igralištu, najčešće u dvorani, kojeg su obično igrale žene. No kada se počeo igrati današnji rukomet, “veliki rukomet” je izumro. Posljednje utakmice “velikog rukometa” su u Zagrebu odigrane sredinom pedesetih godina. Na njega podsjeća tek igralište za “veliki rukomet” iza današnjeg Muzeja Mimara u kojem su tada bile nekadašnje Prva i Četvrta gimnazija.
Problem je bio i sa stolnim tenisom. Tinejdžeri su spajanjem dasaka često improvizirali stol, pa se onda igrao “ping pong” pojedinačno ili u parovima. Posebna “igra” je bila “tur de frans”, igra u kojoj je moglo sudjelovati desetak igrača koji su trčali oko stola i udarali lopticu i zatim trčali dalje, dok je lopticu “hvatao” sljedeći igrač sve dok netko ne propusti vratiti lopticu.
Svatko tko igra stolni tenis zna da loptice ne traju dugo, često napuknu poslije jedne ili dvije partije. A loptica je bilo malo, i katkada ih sportski dućani nisu htjeli prodavati same, nego je uz dvije loptice trebalo kupiti i reket. A kako se loptica brzo uništi, mnogi su ostajali sa velikim brojem reketa koje nisu trebali.
Loptice za stolni tenis su se popravljale, što je danas nezamislivo. Kada bi loptica pukla, mogla se zalijepiti s malo acetona. Kada je bila nagnječena, spas je bio topla voda u koju se loptica stavljala kako bi se od pritiska toplog zraka izravnala. Tada je na scenu stupio aceton, kojim su se napukline popravljale kako bi loptica izdržala još neku partiju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Kino Europa
daklë, kakor i većina onodobnih gradov unutar YU-govine, bīł je to sivi industrijski grad i velika spavałnica, poviestno srjedište mu je grizkał zub vrjemena i zapuštenost cjeća obćega nemara tadanjih gradskih vlastī. primjer rëke/rïke/rieke tolikođer pokazuje kako se ne upravlja gradom. naime, ondje su za titove YU-govine građeni i otvarani brojni industrijski pogoni, dočim pročelja starih sgrād i vīll do devetdesetih prošloga stoljeća ostala su načeta i prorešetena od kṙhotīn granāt i topovskih metkov iz drugoga svjetskoga rata, kakoti javno "ruglo".