Brusilica

Otac je volio svoj alat. Kada nije radio s njim, čistio ga je, dotezao, popravljao ili samo razgledao, dok radio svira.

Posebno je bio ponosan na brusilicu, njemačke proizvodnje, najbolje, „njemačke mašine su uvijek najbolje“. Tešku alatku držao je u jednoj ruci, oko armature kružio sa ležernim samopouzdanjem, dok su ga svi njegovi prijatelji posmatrali s divljenjem. 

(Kada sam gledao snimak Milesa Davisa kako šeta između muzičara sa trubom prislonjenom uz butinu, nisam se mogao sjetiti na koga me podsjeća.)

U ratu je brusilicu zamijenio na pijaci za tri jajeta. Zahvaljujući njoj, njegov unuk je imao tri čitava, ratna, gladna dana, pristojan doručak. Nije to bilo malo. Ni tada ni sada. 

Kaubojski film na televiziji

Jednoga dana moj otac je rekao da ga zanimaju samo filmovi u kojima ima konja i pasa. Mislim da je to imalo veze sa anksioznošću koja ga je morila tokom njegovih posljednjih godina. On ju je nazivao „neraspoloženjem“ i samo slijegao ramenima ako ga neko pita za uzrok. Poslije sam naučio da mu njen dolazak prepoznam u očima.

Najviše je volio film „Rio Bravo“ koji se često prikazivao na televiziji. Nekoliko puta smo ga zajedno gledali i nikada nam nije dosadio. Bio je već teško bolestan kada mi je telefonirao i rekao da upalim televizor, da je počeo „naš film“. Na ekranu, oznojeni Dude tek je ulazio u salun, a revolveraš Joe Burdette sipao viski u čašu. 

Rekao sam mu šta vidim. Bio je zadovoljan.

„Odlično, to je na početku. Odatle ćeš moći i sam povezati.“

Olovke

Charles Simić napisao je za New York Review Of Books posvetu olovkama. Piše da najviše voli pisati komadićima grafitne olovke i to zato što mu je tada rukopis nečitak, pa ne mora da se stidi onoga što je napisao. Tek poslije pokušava iz tih škrabotina odgonetnuti šta je napisao. Kad nije uspijevao, tražio je pomoć od svoje žene, a ona ga je iznenađivala rješenjima koja su zvučala bolje nego išta što je on mogao smisliti. 

U staroj džezvi držim komadiće grafitnih olovaka. Džezvu mi je poklonio otac kada je otišao u penziju. U njoj je cijeli radni vijek kuhao kafu na poslu. Olovke je koristio moj sin dok je učio pisati. Odlagao ih je kada nakon šiljenja postanu olovčice koje jedva izviruju između palca i kažiprsta. Ja sam ih skupljao i stavljao u džezvu. Teško se odvajam od dragih predmeta pa pokušavam da im produžim vijek – džezvu ne izlažem vrelini, a olovke ne šiljim. 

Simićev esej mi se dopao i zbog toga što mi je objasnio zašto to radim. On upozorava da u naše računarsko doba olovkama prijeti nestanak i preporučuje da budemo pažljivi ukoliko u nekoj javnoj biblioteci ili čak mesari pronađemo patrljak olovke. Najbolje je da ga odnesemo kući i smjestimo na neko sigurno mjesto.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rio Bravo

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.