U svjetlu (po meni) nemilih događaja, koji se u zadnje vrijeme odvijaju na prostorima „gdje je po mnogima nekad bio mrak, a onda je granulo sunce“, napisao sam jednu kratku pjesmicu koja će oslikati moje trenutno raspoloženje, a možda se još nekom dopadne, ili se pronađe u njoj. Pjesma se zove „Nekad sam bio ljut, a sada sam samo tužan“ i glasi ovako:

Nekad davno
Onomad kad smo bili pioniri
Bio sam mlad i naivan
Pomalo i lud
Misleći da smo
Po pitanju dobra i zla
Svi na istoj strani. 

Izlazeći iz kina
Poslije odgledanih „Ratova Zvijezda”
Kontao sam da svi suosjećamo
Navijamo za svjetlo

Za dobro.
Protiv zla.

Ni slutio nisam
Da neki od mojih drugara
(Uspješno prikrivajući)
Idoliziraju tamnu stranu
Crnog Darth Vadera.

I dan danas je tako
Samo kod njih
Više nema razloga
Za prikrivanje.

Donedavno sam zbog toga
Bio strašno ljut.
A sada sam samo tužan.

***

Kažu da čovjek u ovo današnje vrijeme u samo jednom danu dobije toliko informacija koliko prije 150 ili 200 godina ne bi dobio za cijelog života. Sve se apsolutno ubrzalo i kad se, kako ono kažu, „upadne u mašinu“, teško se iz nje iskače. Nastoji se sve (u)raditi što je brže moguće, mada za takvo nešto (uglavnom) ne postoji nikakav valjan razlog ili potreba.

Evo, na primjer, da li ste sebe uhvatili kako svaku večer „pometete“ večeru za otprilike šest i po minuta. Ono, brzina svjetlosti. Sve se natrpa u stomak, mozak nam ni ne stigne procesuirati, poslati poruku kako smo (ako smo) upravo pojeli nešto ukusno. O nežvakanju hrane i štetnosti tog čina, da i ne govorimo.

Tako se sva ta „hrka i strka“ sa kuhinjskog stola prenijela i na ostale sfere života. Danas mi je slobodan dan, ne radim, pa sam odlučio skoknuti do biblioteke.

Krenem autom, izađem na glavnu cestu sa dvije trake. I ugledam ispred sebe žuti školski autobus, takvi su kod nas u Americi. I odmah mi nervozni znoj pođe – što bi rekao jedan genije – curkom nagrizati vrat, pa panično pođoh gledati u retrovizor, kako bih što prije zaobišao autobus s lijeve strane, kad mi nešto reče - STANI! Kud ćeš, čovječe?! Gdje letiš?! Gdje gori?!

Pa mi to „nešto“ nastavi: „E, sad ćeš lijepo voziti iza autobusa. Kad on stane (a staje valjda svakih 200 metara), staneš i ti!“

I krene to tako. Prva dva-tri stajanja, umalo se nisam ubio od nestrpljenja, četvrta je išla već lakše, a peta bez problema (kao kad ispijate čašice rakije). 

I svi su me auti, nakon što bi uvidjeli da je ispred mene autobus i da nemam namjeru da igdje mrdam iza njega, obilazili, a vozači me gledali s nevjericom, neki i sa iskrenim sažaljenjem. Kao ono, lud čovjek, opasan po saobraćaj, gdje je policija!? 

I tako sam, nakon epizode „Žuti autobus“, počeo svaku svoju životnu situaciju analizirati, pitati se da li je žurba (bes)potrebna. I bome, došao sam do nekih saznanja. Probajte i vi, nije uopće skupo, a možda ćete se osjećati bolje. Smanjiti nivo stresa i anksioznosti. Možda će vam se i dan (život) učiniti dužim. 

***

U devetom mjesecu, sad već pra(h)istorijske i prapovijesne, 1986. godine objavljen je singl „Walk like an Egyptian“. Pa je postao planetarni hit. Ovu uspješnicu snimio je pop-sastav The Bangles, kojeg čine četiri djevojke. Kvartet, što bi se reklo.

Godinu dana kasnije izlazi album „Tko mari za čari“ od opatijske ženske grupe Cacadou Look. Pet djevojaka je sjelo za instrumente, pa su pod budnim okom Huseina Hasanefendića i uz gostovanje Vlade Divljana, iznjedrile longplejku. Nisu, doduše, poput spomenutih „Narukvica“ imale jedan hit. Imale su ih barem tri! Redom: „Tako lako“, „Sama“ i „Kao pjesma“. Kad god pravim playlistu osamdesetih, ove tri su mi nezaobilazne. Kasnije su cure izdale još jedan album, pa su sa „Baum bam bam“ proširile kolekciju hitova. Nakon toga se i raspadaju. Razlozi? Udaje, djeca, rat …

Poslušajte ove gore nabrojane hitove. Vi mlađi osjetite miris osamdesetih o kojima vam roditelji uporno dosađuju svojim pričama, a vi stariji, podsjetite se na radost, mladost, bezbrižne dane, na sve ono što će za koju godinu kasnije nestati kao gumicom izbrisano, kao da se nikad ni desilo nije …

***

Ima tome (vrijeme leti, teško je to više sve pohvatat, pa sigurno jedno deset godina) … elem, jednog dana se ovaj naš mlađi vratio iz škole. S vrata nam reče sljedeće: „Dobio sam lošu ocjenu, jako sam ljut zbog toga, odoh sad u svoju sobu i nemoj da mi neko ulazi!!!“

To reče, pa zalupi vrata za sobom. Moja Dajana i ja se pogledasmo. Trebalo nam je oko pola sata da shvatimo izrečeno. Zatim se pođosmo pomalo otkravljivati, tiho pričati. Hodamo na prstima kad prolazimo pored njegovih vrata, gledamo ljutito jedno u drugo ako se jedno slučajno malo zakašlje. Prelazimo u kuhinju, što dalje od njegove sobe. Da ne zasmetamo njegovom miru. Razmjenjujemo sopstvena iskustva, prisjećamo se batina i kazni koje smo mi kusali zbog jedinica u osnovnoj …

Na kraju se udarih po čelu, zaključih: „Al’ nas mali prevesla … pređe nas k’o plitak potok“.

Dajana klima glavom, sliježe ramenima, odgovara: „Kako mi nismo znali ovako svojima?“

Gledamo se tri- četiri sekunde, zatim krenu erupcija smijeha, ode tišina u nepovrat. U glas vičemo: „To bi nam zadnje bilo!“

***

James Harrison je od svog punoljetstva uredno donirao krv. Odnosno krvnu plazmu. U 2018. godini je prestao. Ne svojom voljom. Po australskom zakonu starosna gornja granica donatora je 81 godina. James je rođen dva dana poslije Božića davne 1936. godine.

Hemolitička bolest novorođenčeta je stanje u kojem se crvena krvna zrnca razgrađuju ili raspadaju brže nego inače djelovanjem majčinih antitijela. Kada dijete ima Rh-pozitivnu krv, a majka Rh-negativnu, njih dvoje su Rh inkompatibilni. Kao rezultat toga, imunološki sustav Rh negativne majke može prepoznati crvene krvne stanice Rh-pozitivnog fetusa kao „strane“ i proizvesti antitijela protiv Rh faktora na fetalnim crvenim krvnim stanicama (taj se proces naziva Rh senzibilizacija). Majčina protutijela mogu proći iz krvi kroz posteljicu u fetalnu krv prije porođaja. Majčina antitijela se vežu i uništavaju (hemoliziraju) fetalna crvena krvna zrnca. Brzo raspadanje crvenih krvnih stanica počinje dok je plod još u maternici i nastavlja se nakon poroda.

Uglavnom, James Harrison je donirao krvnu plazmu 1.173 puta. U prosjeku svakih 20 dana. Njegova krvna plazma posjeduje antitijela koja se uspješno bore u sprječavanju spomenute hemolitičke bolesti čije su posljedice najčešće pobačaj (ako je beba još u utrobi) i oštećenje mozga (kod novorođenčadi).

Računa se da je James Harrison za 63 godine spasio 2,4 miliona beba donirajući svoju krvnu plazmu. Ej, 2.400,000 beba!!!

Za Jamesa Harrisona je možda i čuo poneki pasionirani igrač pub kvizova. Moguće je da znaju i njegov nadimak „The man with the golden arm“.

Preminuo u drugom mjesecu ove godine. 

Svi znaju ko su Kanye West i Kim Kardashian. Uključujući i nas. Nadam se da smo makar malo svjesni koliko je pogrešan svijet u kojem živimo.

(Hvala na čitanju!)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivor Fuka/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.