Marko je jučer podijelio kratki tekst. U vezi autizma. Na kraju molba da svi koji pročitaju, kopiraju to na svoje zidove. Dobio je tristotinjak lajkova.

Marko nije osmislio tu obavijest. Neko je i njemu to “natakario pod nos”, kako on to voli da kaže. Stavio ga pred svršen čin. Podijeli ako si čovjek, kao da je poručivao tekst. A on jest čovjek. Copy-paste. Savjest mirna. Ni u džep, ni iz džepa. Zaboravljeno nakon dvije minute.

Goran nije podijelio Markov post na svom zidu. Nikad nije imao potrebu da na taj način, virtualno, javno pred svima, pokazuje suosjećanja prema ugroženim i slabijim. Proživljavao je to na drugi način. Vlastiti. U stvarnom životu.

Goranovoj kćerki je dijagnosticiran blaži oblik autizma. Tatina sreća je ispoljavala svoju različitost tako što je radila sve po svom. Živjela u svom svijetu. Sretna. Nije pokazivala neku preveliku želju za kontaktom sa ostalim vršnjacima. Više je gravitirala ka znatno starijim od sebe s kojima je mogla dijeliti teme koje su uveliko prevazilazile njene godine.

– Najjednostavnije rečeno, njene moždane vijuge su drugačije spojene od naših – objašnjavala je Goranu i ženi specijalistkinja za autizam.

– Vaša kćerka nikad neće biti stand-up komičar.

– Ne igra se poput ostale djece. Ne zna maštati. Ne divi se junacima iz bajki. Ona će se uvijek držati stvarnosti, činjenica. Stoga će voljeti enciklopedije sa svim onim silnim podacima. Prirodne nauke. Matematiku posebno. Nema iznenađenja, dva i dva su uvijek četiri. Imaginacija je problem. Neće znati lagati i neće moći prepoznati kad joj drugi budu lagali. Ili kad je budu zezali.

Marko i Goran su prijatelji. Iz istog su mjesta “odozdo”. Ista ih je nevolja dovela “preko bare”. Od samog dolaska, već nakon nekoliko mjeseci, Marko je znao govoriti kako su Amerikanci bolesna nacija (ista ona koja ga je lijepo primila kada ga je njegova tretirala k’o stoku). Potkrijepio bi taj svoj stav navodeći da nigdje nije vidio toliko debila i retardiranih koliko ih je za kratko vrijeme boravka uočio ovdje.

– Čak ih zapošljavaju u javnim servisima – snebivao se Marko.

Goranu se nisu sviđale takve riječi kojima se Marko tako olako “šamarao”. Bio je mišljenja da osoba sa posebnim potrebama ima svagdje podjednako, samo se kod nas “dole” drugačije odnosilo i odnosi prema toj temi. Naime, porodice su se često stidjele svojih najmilijih, malih nemoćnih anđela, pa su ih nerijetko zatvarali pod ključ u zamračene sobe, daleko od svjetlosti, od znatiželjnog komšiluka koji je po cijeli dan samo čekao da tako nešto “pročeprka”, pa da može šapatom, k’o biva u povjerenju, proslijediti duž ulice. Sram zbog bolesnog djeteta. Kakav li je to grijeh? Bože dragi! Kome li se ti mole i kome vjeruju? I gdje takvi završavaju poslije ovozemaljskog života?

Kad je saznao za dijagnozu, Marko je prestao spominjati debile i retarde. Pred Goranom. Nije se puno raspitivao oko male. Nije ništa ni znao o tome. Par puta ga je Goran, onako izokola, da mu pravi društvo, zvao da idu volontirati nešto u vezi toga, ali je Marko uvijek pronalazio neki dobar izgovor. Nelagodno je to. Gledati tu djecu. Hvala Bogu, njegova su zdrava. Dijeli eto, s vremena na vrijeme, te objave na društvenim mrežama. Za te bolesti, rak, ms, autizam, Downow sindrom ... Ljudi mu šalju srca, komentarišu kako je ljudina. Ljudeskara. I to je od njega dosta. Trideset sekundi dušebrižništva. Puna kapa.

Jednom je na nekom rođendanu, dobro pripit, opisivao događaj u banci i njegovu svađu sa službenicom. U momentu, dok je slikovito predočavao auditorijumu raspravu koju je vodio sa “šalterušom”, izleti mu rečenica sljedećeg sadržaja: „Ja joj govorim jedno a ona me, pizda joj mater’na, gleda onim autističnim pogledom…“

I tu stade, otrijezni se u sekundi. Odmah pogleda u Gorana koji je, na drugoj strani stola, vodio dijalog sa domaćinom i gestikulirao rukama sav zaokupljen u opisivanju nečega vezano za temu razgovora. Dobro je, nije me čuo, pomisli Marko i poklopi svoju čašu rukom kad mu je ljubazna domaćica htjela natočiti još jednu do vrha.

– Dosta je “žešće” za večeras – reče Marko i ućuta sretan što se ovaj put izvukao.

Naravno da ga je Goran čuo. Nije se ni iznenadio. Ni naljutio. Samo je osjećao neku žalost. Pročitao je on svog “prijatelja” odavno. I njegove objave. I izjave. I pijanske priče. I one trijezne. Nisu se ni razlikovale jedne od drugih. Prozirno k’o celofan. Al’ šta da radi? Ne može sam sa sobom. Il’ sam sa zidovima.

Prijatelj je nekad davno, za onog vakta, bio svetinja. Od tad je ta svetinja dobrano devalvirala i sve češće se mogla nalaziti samo unutar navodnih znakova. Svaka šuša skupi začas dvjesto-tristo komada tih nekakvih prijatelja. K’o što govno prikupi mušica. Zunzara. Toliko je to “teško” danas.

Nekada smo zasijecali ruke čakijom i bratimili se miješajući krv. A sad? Jedared jedan naš zemljak dade dobru definiciju. Pitajući se koga može smatrati svojim prijateljem, baš ono dobrim prijateljem, došao je do zaključka da je dobar svaki onaj koji je voljan da dođe na aerodrom, noću kasno, da ga pokupi s porodicom kad sleti na povratku iz Evrope. Pa ti vidi sad …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay