„Ne daj Bože nikome“, riječi su koje potiho, onako više za sebe, izgovara Anđelka Keleković dok nas dočekuje ispred ulaza u jednu od nekoliko desetaka novoizgrađenih zgrada u Novom Jelkovcu. Gore, na prvom katu, prikovan za krevet, leži njen sin Markica Andričić. I tako već više od deset godina.

Dok se penjemo stepenicama Anđelka ne zna odakle da počne, što bi prije rekla, na što prvo da se požali. Njena je muka velika, ogromna i više od toga, neshvatljiva mnogima od nas, a njeno povjerenje da negdje ispred ekrana ovo čitaju neki dobri ljudi, bezgranično je.

„Markice, anđele mamin, vidi 'ko ti je došao“, već s kućnih vrata doziva svog sina, pa ga nagovara da nas pozdravi.

„Ajde, sine, anđele moj, pozdravi goste“, govori mu, ali Markica uporno ne progovara. Samo mu se na licu razvlači lagani osmijeh, a njegove živahne oči ne skidaju pogled s nas. 

Svaka dva sata Anđelka sina mora okrenuti (FOTO: Lupiga.Com)

„Sve on vas razumije. Sa mnom priča stalno, a ovako kad netko dođe neće da govori, moj mali borac“, nezadovoljno će Anđelka, dok Markicine oči igraju li ga igraju. 

„Vidi šta su ti gosti donijeli“, govori mu opet pokazujući na vrećicu koju smo prethodno u gradskoj ljekarni napunili prašcima i sprejevima za rane, antisepticima, gazama i drugim stvarima koje ovoj obitelji život znače.

Markici je, naime, dijagnosticirana cerebralna paraliza od rođenja. Danas ima 39 godina i već godinama ne miče iz kreveta. Prije toga kretao se s kolicima, kao i mnogi oboljeli od cerebralne paralize. Završio je osnovnu školu „Goljak“ gdje se obrazuju djeca s motoričkim i neurorazvojnim teškoćama, a potom u Dubravi i srednju školu za mlade s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, izučivši zanat za pletara. I tako je nekako život išao svojim tokom sve dok se kod Markice nisu počele učestalo pojavljivati urinoinfekcije. Jedna ozbiljnija infekcija smjestila ga je 2015. godine u bolnicu gdje je, s kraćim prekidima, ležao tri godine.

„I tamo je od ležanja, dobio rane na leđima i zadnjici. Ne znam kako bih vam to opisala, Sve su mu kosti virile kroz rane. Kad sam prvi put vidjela ja sam se onesvijestila“, prisjeća se Anđelka pokazujući nam fotografije sinovljevih rana koje su česte kod nepokretnih osoba, pa ih je tako i Markica imao već ranije, ali u puno blažem obliku. Kasnije su stigle i sepsa, gripa, upala pluća ...

Anđelka pokazuje fotografije sinovljevih rana u najgoroj fazi (FOTO: Lupiga.Com)

I od tada Anđelka ima samo jednu životnu misiju. Zapravo, dvije. Prehraniti svoju obitelj i zaliječiti Markici rane. Osim, sina, naime, Anđelka ima i dvije kćerke koje se još uvijek školuju, jedna u srednjoj, druga na fakultetu, a život im je usmjeren na bratovu bolest. Mlađa kćer, koja nas je dočekala s majkom, redovito joj pomaže i sve zna o bratovoj bolesti. Gdje stoji koji liječnički nalaz i što na njemu piše, pa kad Anđelka zatraži koji papir da nam ga pokaže, djevojka odmah odgovara gdje je.

Dok sjedamo za kuhinjski stol, Anđelka donosi neku vrećicu i iz nje na stol pred nas krene istresati račune. Ima ih na desetine. Svi su iz ljekarni. Neki od 200, neki od 400, a neki i od 1.000 kuna. Pokazuje nam ih kako bi nas uvjerila da novac s kojim im pomognu ljudi velikog srca koristi za medicinske potrebe.

„Mjesečno nam treba oko 6.000 kuna za njegu“, konstatira vidno shrvana i iscrpljena žena držeći se za glavu. 

Na početku ove životne borbe Anđelka je dala otkaz u tvornici Zvijezda, u kojoj je radila skoro 30 godina, kako bi se mogla skrbiti o sinu kada se njegovo stanje pogoršalo. Kaže kako su joj iz Centra za socijalnu skrb govorili da sina zbrine u dom, ali da na to nije željela pristati. Uvjerena je da mu najbolju njegu može pružiti majka. U međuvremenu je dobila status majke njegovateljice s novčanom naknadom od 4.000 kuna, dok Markica dobiva invalidninu od 1.500 kuna. Dakle, ova primanja im nisu dovoljna samo za medicinske potrepštine.

Mjesečno im treba samo 6.000 kuna za medicinske potrepštine (FOTO: Lupiga.Com)

„A gdje je najamnina za stan, režije, hranu, školovanje cura, odjeću … Molim vas pomozite, da nam vaši čitatelji pomognu“, vapi Anđelka kao da ne vjeruje da ćemo napisati tekst zbog kojeg nas je i pozvala u svoj dom.

Već godina, kako bi dopunila kućni budžet, Anđelka u pet ujutro, dok grad spava, izlazi iz stana i kreće u obilazak uličnih kontejnera u potrazi za povratnom ambalažom. Nekad „ulov“ bude skroman, dvadesetak limenki i boca, a nekad bogatiji pa zna skupiti i više od 50.

„Nije me stid. Ja druge nemam. Barem da kupim djeci kruh i mlijeko. Svako sam jutro od pet do sedam na ulici, a onda dolazim kući svom Markici napraviti doručak i tad nas dvoje lijepo razgovaramo“, objašnjava nam žena prema kojoj se život odnosi kao prema najgorem dušmaninu. 

„Četiri godine će kako ja njega liječim. I tako svaki dan. I svaki dan je sve bolje. Možda za jedno godinu dana rana potpuno zacijeli. To je moj san. Da rana nestane“, otkriva nam svoje želje, pokazujući terapijsku lampu koju je nedavno kupila svome Markici i u koju ulaže puno nade. 

Svaki taj dan dok rana stidljivo zacjeljuje gomila se njihov dug. Žive u gradskom stanu pod najmom. Uskoro im ističe ugovor i neće ga moći obnoviti, kaže Anđelka, jer trenutno Gradu Zagrebu duguju 28.000 kuna obaveza. Nekad su im zbog duga isključivali toplu vodu i grijanje, a sada strahuju od deložacije. S tim strahovima se suočavaju već godinama. Uvijek je nešto, ako nije struja, onda je plin, ako nije plin, onda je voda. I tako u krug.

„Možda će nas izbaciti. Moramo to platiti, ali ne znam kako. Šta ako ne platimo? Možemo samo na ulicu“, šaptom će Anđelka, valjda da Markica u drugoj sobi kojim slučajem ne čuje. Potom odlazi u sobu jer mora okrenuti sina. Čini to svaka dva sata, kaže, jer za ranu nije dobro da Markica leži u istom položaju. Previja ga tri puta dnevno.

"Recite ljudima da pomognu mom anđelu" (FOTO: Lupiga.Com)

On voli život, reći će nam na povratku u kuhinju. Često mu, otkriva nam, pušta muziku. Uživa u muzici, uvjerena je njegova majka. Pitamo je što voli slušati.

„Uf, narodnjake voli. Jako ih voli. To mu je izgleda u krvi. Jednom je ...“, kao da se na čas Anđelka opustila, a potom je nešto ponovo vraća u surovu stvarnost. 

„Molim, prosim, kumim, preklinjem – pomozite nam. Ne d'o Bog nikome“, ponavlja Anđelka noseći ogromnu kutiju do vrha punu medicinske dokumentacije. 

Teško je i nabrojati koliko smo puta taj dan u Novom Jelkovcu čuli te riječi – „molim vas pomozite, recite ljudima da pomognu mom anđelu“. 

„Molim vas neka nam pomognu“, opet nam govori Anđelka iskazujući neizmjernu nadu u dobrotu ljudi. Ipak, svjesna je da danas ljudima nedostaje povjerenja, jer sustav često zakaže pa su ljudi prisiljeni organizirati akcije kako bi pokušali spasiti svoje teško oboljele bližnje. Tako se i Anđelka medijima obraća za pomoć već više od deset godina i mediji se odazovu, kao što se redovno odazovu i neki ljudi velikog srca. Zahvaljujući njima i uspijevaju preživljavati već godinama.

„Kad bi nam svatko od vas pomogao, barem s jednom sterilnom gazom, bar s jednom kunom“, odgovora na naše pitanje kako Lupigini čitatelji mogu pomoći njenoj obitelji. 

Međutim, gaze su najmanji problem, jer su one najjeftinije. Njima treba otopina za kožu Betadine, sprej za rane Kadermin, prašak za kožu Tyrosur, visoko upijajuće obloge za rane Aquacel Ag+ Extra, sprej za rane Cicatridina … Ili novac da to mogu sami kupiti, jer Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokriva tek dio njihovih potreba.

„Ko god mi ne vjeruje, slobodno neka dođe kod nas i neka se uvjeri“, poručuje nam Anđelka na odlasku. Inzistira da napišemo njen broj mobitela, ako netko tko može poželi pomoći, da joj se javi. I hoćemo. Anđelkin broj je 098/9584-722, a broj računa HR1023600003237802475 (Zagrebačka banka, SWIFT/BIC: ZABAHR2X).

Na odlasku pozdravljamo Markicu, opet nam odgovara šutnjom, smiješkom i neobično živim pogledom. Mama je u pravu – voli život.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga