„Napravit ćemo spomen ploču“, najavio je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević u prosincu prošle godine nakon komemoracije za Aleksandru Zec i njenu majku Mariju. Ta je komemoracija održana 7. prosinca, na dan kada je 1991. godine ubijena 12-godišnja Aleksandra i njena majka. Ubili su ih pripadnici rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, takozvani „Merčepovci“. Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, došli su do kuće obitelji Zec na zagrebačkom Rudešu. Aleksandrinog oca ubili su odmah na ulici, dok su Aleksandru i njenu majku, svezali, ubacili u kombi i odvezli na Medvednicu, nedaleko od Planinarskog doma Adolfovac, gdje ih je Munib Suljić smaknuo, a potom su leševe bacili u jamu sa smećem. Za ovaj monstruozni zločin, zbog propusta u istrazi, nitko nikada nije odgovarao.

„Trideset godina nakon ovog strašnog zločina, ubojstva obitelji Zec, bio sam ovdje na Sljemenu, na ovom mjestu, kako bih kao gradonačelnik Grada Zagreba odao počast žrtvama i jasno i glasno rekao da je ovo zločin koji se ne smije više ponoviti. I trideset i prvu godišnjicu nakon tog zločina koji je zasigurno jedna od najmračnijih epizoda u povijesti ovog grada stojim ovdje kako bismo odali počast žrtvama i kako bismo još jednom upozorili što se ovdje dogodilo, da se to više nikad ne ponovi“, izjavio je Tomašević na komemoraciji, a pet mjeseci kasnije na njegovo ga je obećanje podsjetila zagrebačka Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR).

Ova inicijativa zagovara postavljanje spomen obilježja za ubijene članove obitelji Zec, napominjući da ono mora biti odgovorno i u skladu sa standardima komemoriranja civilnih žrtava rata te smatrajući da Grad Zagreb treba učiniti povijesni iskorak u komemorativnim praksama ne samo Grada Zagreba, nego i Republike Hrvatske. Stoga su se gradonačelniku obratili s nekoliko smjernica koje su u skladu s međunarodnim standardima za čuvanje sjećanja na civilne žrtve ratova i koje proizlaze iz Preporuka za komemoriranje civilnih žrtava rata za predstavnike lokalne i područne samouprave u Republici Hrvatskoj pod nazivom “Inkluzivno sjećanje”. Te preporuke gradonačelniku Tomaševiću su dostavljene u prosincu 2021. godine, a ovog tjedna ponovno.

„Na prikladan način postaviti spomen obilježje nužno je kako bi se gradila budućnost u kojoj se zločini motivirani međuetničkom mržnjom, nikad više ne bi ponovili“, poručili su ovom prilikom Inicijative mladih za ljudska prava.

Za tu su priliku u Inicijativi prikupili razmišljanja od nekoliko svojih članica i članova te ih proslijedili gradonačelniku da vidi kako o zločinu razmišljaju neki od mladih ljudi. Tako 22-godišnja Marina smatra da Grad Zagreb ima moć utjecati na način na koji će se buduće i sadašnje generacije suočavati s prošlošću i učiti o njoj. Kaže kako je svjesna da je ta odgovornost velika, ali da je primjena savjeta civilnog društva koje se bavi posljedicama ratnih devedesetih jedini put koji omogućava pravedno odavanje počasti svim žrtvama.

„Stradanje obitelji Zec nije obično ubojstvo. Taj zločin je posljedica međuetničke mržnje koja se devedesetih rasplamsala ovim prostorima. Mi mladi želimo takva naša kolektivna iskustva zaštititi od zaborava i ignorancije kako se ona ne bi ponovila. Zato spomen obilježje Aleksandri Zec neće obilježiti samo mjesto stradanja već i smjer u kojem kao društvo ne smijemo opet krenuti“, dodao je 28-godišnji Nikola, dok je njegov kolega, godinu dana stariji Borna, poručio da je odgovorno suočavanje s prošlošću preduvjet zdrave sadašnjosti i sretnije budućnosti. Borna je uvjeren da Zagreb i Hrvatska moraju odgovorno memorijalizirati i komemorirati masakr obitelji Zec, odnosno da moraju ostvariti sve inicijative utemeljene na principima tranzicijske pravde i na primjerima dobrih komemorativnih praksi ako iz svoje goleme sramote žele stvoriti preduvjete izgradnje demokratskog i miroljubivog društva te zdravog nacionalnog identiteta.

Članovi Inicijative pred zagrebačkim poglavarstvom sa smjernicama Tomaševiću (FOTO: YIHR)

„Simbolička reparacija u obliku spomen-ploče ili spomenika za obitelj Zec u kontekstu proračuna glavnoga Grada Republike Hrvatske vjerojatno ne košta puno, ali zato znači mnogo za obitelj žrtava, za lokalnu zajednicu, za naciju, za trenutne i buduće generacije jer predstavlja spremnost na suočavanje s najmračnijim dijelovima naše povijesti, kao i volju da se zajedničkim naporima djeluje u smjeru vladavine prava i priznanja patnje i stradanja svih žrtava, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest. U tom smislu Grad Zagreb trenutno ima priliku poslužiti ostalim jedinicama lokalne samouprave kao uzor svojim primjerom dobre prakse inkluzivne memorijalizacije civilnih žrtava. To je prilika koju je neodgovorno više stavljati na čekanje do sljedeće obljetnice ili pak sljedećeg mandata, stoga se nadamo da će ju Grad ozbiljno shvatiti – sada“, mišljenja je druga članica Inicijative mladih za ljudska prava, 25-godišnja Aurora.

Njen godinu dana mlađi kolega Teo smatra da je suočavanje s vlastitom prošlošću uvijek težak, ali i nužan korak. Kaže kako je inkluzivan pristup sjećanju bitan za mlade generacije, koje rat devedesetih mogu pojmiti s distance, objektivnije i otvorenije. 

„Mladi ljudi ovog prostora imaju odličnu priliku da stari sukob, ali ne i njegova sjećanja, zakopaju, te da njeguju spomen na one koji su tragično izgubili život uslijed sumanute međuetničke mržnje, upravo kako se ništa slično više ne bi ponovilo. Sjećanje na obitelj Zec i obećana spomen-ploča ili spomenik dio su slagalice tog inkluzivnog sjećanja, te se zbog toga iskreno nadam da će se po tom pitanju djelovati“, zaključuje Teo. 

Što se tiče smjernica poslanih gradonačelniku Tomaševiću one ukazuju da je u proces komemoriranja potrebno uključiti raznovrsne društvene aktere s obzirom na to da se ciljevi memorijalizacije tiču izgradnje povjerenja u sadašnjosti te kreiranja budućnosti u kojoj se zločini ne ponavljaju. Također, nužno je obaviti konzultacije s predstavnicima žrtava, civilnim društvom i građanima u cilju otvaranja dijaloga u društvu oko uzroka i posljedica ovog zločina te u cijelu stvar uključiti i umjetnike koji raspolažu sposobnostima i vještinama za podizanje svijesti o kršenjima ljudskih prava i njihovim posljedicama.

Samo spomen obilježje prema ovim smjernicama svojim izgledom i sadržajem mora doprinijeti utvrđivanju istine i prihvaćanju činjenica o počinjenom zločinu, ali i inkluzivnom sjećanju kroz memorijalizaciju žrtava manjinskih zajednica, koje su često izostavljene iz službenih komemorativnih praksi. Pri tom je važno izbjeći relativizaciju ili kompenzaciju počinjenog zločina s drugim zločinima počinjenim za vrijeme ratova devedesetih, dok državni dužnosnici moraju službeno i javno prepoznati zločin, preuzeti odgovornost te se za zločine javno ispričati. 

I za kraj, tu su još smjernice koje govore o tome kako bi postavljeno spomen obilježje ostvarivalo dugoročan pozitivan utjecaj na društvo. U tom smislu, navode u Inicijativi, bitno je redovito organizirati komemoracije, te se kontinuirano i iskreno posvetiti čuvanju sjećanja na sve žrtve ratova devedesetih. Također, inkluzivnim procesima memorijalizacije doprinositi definiranju nacionalnog identiteta kroz politike pluralizma koje prepoznaju različite zajednice.

„Postavljanje spomen obilježja obitelji Zec je oblik memorijalizacije njihovog stradanja koje je društvu nužno kako bismo ostvarili prava na istinu, pravdu, reparacije i jamstvo neponavljanja, prava koja čine stupove tranzicijske pravde. Postavljanje spomen obilježja je oblik simboličkih reparacija žrtvama s obzirom na to da je prepoznavanje počinjenih zločina neophodno za vraćanje dostojanstva žrtvama. Ovaj proces memorijalizacije nije usmjeren samo na žrtve, već i na cjelokupno društvo i u sadašnjosti i ubudućnosti, s obzirom na to da doprinosi iscjeljenju i izgradnji povjerenja te ima za cilj sprječavanje budućeg nasilja“, zaključuju u Inicijativi mladih za ljudska prava.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Admir Buljubašić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"