Kao što smo i obećali, ekskluzivno vam donosimo jedan od dvadeset odabranih tekstova na natječaju "Ponovno otkrivanje utopije". Riječ je o priči Muharema Bazdulja, pod naslovom Njegoševa 16, koju smo odabrali potpuno nasumično i, čini mi se, nismo pogriješili. Preporučamo da se u naš odabir uvjerite i sami te saznate o čemu govori mladi BH književnik

Natječaj raspisan od strane Što čitaš? (www.stocitas.org) i Libra Libera (www.attack.hr/libera) nedavno je, kako smo izvijestili, napokon okončan. Još s početkom tog natječaja odlučili smo, u dogovoru s organizatorima, odabrati jednu od izabranih dvadeset priča. Pukom slučajnošću odabir je pao na, do sada nigdje objavljenu, priču Muharema Bazdulja, "Njegoševa 16", mladog bosanskohercegovačkog književnika rođenog u Travniku 1977. godine. O čemu Muharem piše saznat ćete uskoro ...

 

 

 

                                    NJEGOŠEVA 16

 

 

well maybe we

could cut someplace of our own with

these drums and these guitars

 

BRUCE SPRINGSTEEN: No Surrender

 

 

 

U Njegoševoj 16 prije rata je bio nekakav glupi dom kulture u kojem su stari komunisti ugošćavali amaterska pozorišta iz lokalnih sela i kulturno-umjetničke ansamble iz gradova pobratima od Ajdovščine do Zaječara. Za nas je to bila tek ružna zgradetina u koju su nas izvodili s jutarnje nastave na programe što su bili, ako je moguće, dosadniji i od škole same. U prizemlju su bile brojne kancelarije i veliki bife, na prvom spratu velika pozorišna sala, na drugom spratu kino sala i konferencijska prostorija, a na trećem skladište.

 

Kad se zaratilo zgradu je najprije oslobodio Garijev bataljon, no za nekoliko mjeseci su ih - kako se govorili - subordinirali te ih sa ostalom vojskom smjestili u kasarnu. Zgrada je iznutra bila totalno derutna: namještaj izraubovan, zidovi prljavi, zahodi usrani, ali je bila prazna. Dok meni nije sinulo…  

 

Mi smo se tad na početku rata okupljali u takozvanom havletu. A havlet je bio Šupkova garaža. Nije Šupak bio šupak ko čovjek, samo se zvao Ismar, pa je to Ismar postalo Ičmar pa Čmar pa Šupak. Auto je strado još prije rata pa su u garažu dopremljeni madraci, linija, televizor, video i stari komadorac. Prije rata su furka bili pornići, džointi, igrice i te stvari, al taman negdje kad je rat počinjo mi smo krenuli sa sviranjem. Dotadašnji je inventar izbačen, a u havlet su uselile gitare, improvizovana pojačala, bubnjevi, pape, mikrofoni. Nas desetak smo tu bili redovni: ja, Žuti, Miki, Šupak, Bole, Žacin, Roki, Prle, Zeko, Sekči, Vekac, Pajser, Korpa, a navraćali su i Zmija, Aki, Lovaš i ona njegova raja, ustvari cijela naša generacija. Ženskih nije bilo, ne zato što smo mi bili pederi, već što cure tu nismo htjeli upetljavat. Ovo je bila teritorija za svirku, ne za pičke.

 

Nismo tad još bili formirali nikakve bendove. Bilo je u zajebanciji na stotine bendova, al tako da je svaki od nas sviro bar u deset. Ja sam pjevo u Krvavom Krvavcu, Zvonima, Deliverenceu, sviro gitaru u Rutonjama, bubnjeve u Pink Sabath feat. Black Floyd, a s basom sam znao uletit u Čuturu kad nije bilo Sekčija. Instrumente smo odmah na početku proglasili zajedničkim, no nisu instrumenti bili problem. Mijenjali bismo se mi nekako da garaža nije bila premalena.  I tako se ja jednom sjetim Njegoševe 16.

Nije se zapravo više zvanično zvala Njegoševa, makar smo je svi i dalje tako zvali. Čak i da smo se navikli na novo ime ulice zgradu bismo i dalje zvali Njegoševa 16. U gužvi jedne subote predveče ja sam kao za sebe izvalio da ne bismo svi stali ni u Njegoševu 16, a onda mi se lampice upališe. Žacin, viknem tipu s gitarom, što tvoj stari nama ne bi dao Njegoševu 16?

 

Stari od Žacinog je prije rata bio drot, šef SUP-a, pa mu je otud i sin dobio nadimak. U ratu je dobio titulu šef kriznog štaba što bi u prevodu sa ratnog jezika glasilo otprilike VD gradonačelnika. On je bio najviša vlast u gradu i mogao nam je komotno dat Njegoševu 16. Meni je to na početko djelovalo skoro pa nemoguće, al smo je na kraju i dobili. Išlo je to zapravo vrlo brzo: za mjesec-dva. Ne znam kakvim se trikovima Žacin koristio da nam omogući nešto tako famozno. Jednog nam je jutra samo rekao da kao formalno registrujemo muzičku sekciju pri gimnaziji i da ćemo dobiti Njegoševu 16. Uradili smo to i onda jedan dan samo otišli do općine po ključeve.

 

Kad mislim o Njegoševoj 16 zapravo se najradije sjećam tih prvih dana kad smo tek ušli. Zgrada je fakat bila sjebana, ali je nama bila najljepša na svijetu. Dva-tri dana smo samo letali gore-dolje diveći se prostranosti i mogućnostima koje su nam se pružale. U subotu ujutro je Žuti reko: Hajmo radit.

 

Crkli smo taj vikend, al priča je tad ustvari i počela. Počeli smo od govana, bukvalno: prvo smo očistili klozete. Smrdilo je pakleno, a ipak je zajebancija bila samo taka. Ja, Miki i Bole smo razvlačili Šupka da je logično da čiščenje govana bude njegov zadatak. Ovaj je pizdio, a nama je tako bilo lakše radit. Prskali smo okolo vodom iz šlaufa, a zatim brisali krpama, svi - bez izuzetka.  Za par sati je sve blistalo. Onda smo krenuli čistiti ostale prostorije počev od prizemlja: krpe, metle, usisavači. Odustali smo od krečenja: dogovorili smo da zidove grafitima i slikama išaraju i iscrtaju Sekči i Prle jer je to njima najbolje išlo, al to je na redu bilo tek kasnije. Totalno razvaljen namještaj smo bacali, a onaj prljav i minimalno oštećen čistili, lakirali i popravljali.

 

Već poslije vikenda smo riješili prizemlje i prvi sprat, a u narednih pet dana je sve bilo gotovo. Iz škole smo letili do Njegoševe 16 i ostajali tamo do policijskog. Idući vikend su Sekči i Prle već počeli radit murale. Vekcov stari je držo automehaničarski servis plus radnju za auto potrepštine pa je on lako puhno pet-šest sprejeva u raznim bojama. Lako smo se dogovorili da svaki sprat treba imat svoju zidnu furku: u prizemlju su bili klasici, a sve su idejno osmislili Šupak, Žacin i Pajser (crteži Lennona, Jaggera, Morrisona, Dylana, stihovi iz njihovih pjesama, velika freska preko cijelog jednog zida na kojoj se niz padinu kotrlja gomila ogromnog okruglog kamenja, a krdo nekakvih buba bježi kroz otvorena vrata); prvi sprat smo sebi prisvojili ja, Miki i Bole: tu smo imali Nick Cavea, Leonarda Cohena, Tom Waitsa, Johnny Casha, Bruce Springsteena, a na najvećem zidu bila je savršeno preslikana ona korica Time-a s U2-om, čak je pisalo i ono Rock's Hottest Ticket, ali nije bilo malog Gorbačova u uglu; Sekči i Vekac su se najduže zadržali na drugom spratu jer su ga zajedno s Žutim i kreirali kao hram onih svojih novih alternativaca, oni su imali Nirvanu, Pearl Jam, Soundgarden, a na svakom koraku je pisalo Smells Like Teen Spirit (što je Žacin čito kao Smješaj nam fin špirit); treći sprat su dizajnirali metalci Roki, Prle i Korpa, al je manje zbog njihovog nedostatka mašte, a više zbog nedostatka spreja sav ovaj sprat ofarban u crno, a samo je bijelom bojom kaligrafski ispisan tekst Nothing Else Matters. Kad su Sekči i Vekac sve završili svi smo još jednom obišli cijelu zgradu. Još nam je u glavi bila slika one ruine pa je sve možda izgledalo i ljepše nego što je bilo. A bilo je prelijepo, neopisivo lijepo, mrak.

 

Već sutradan smo sav inventar iz havleta prebacili u Njegoševu 16. Gore na trećem spratu smo odlučili napraviti sobu za vježbanje. Pozorišna sala na prvom spratu trebala je postati sala za nastupe, kino-sala na drugom mjesto gdje bismo mi gledali filmove, a prizemlje naša, samo naša, kafana, kutak za cuganje i kreativnu šuplju. Miki je odnekud donio kafe aparat, Šupak je zbavio karton viskija, Bole je stotinjak najboljih filmova iz svoje videoteke prebacio u Njegoševu 16, a Roki je skonto kako da filmove s VHS-a projiciramo na platno. Ja, Korpa, Pajser i Žacin donijeli smo po grijalicu za svaku etažu. Imali smo sve.

 

U Njegoševoj 16 vrlo brzo su formirana tri benda koja će u imaginarnoj muzičkoj povijesti našeg grada zauzeti nezaobilazno mjesto: Melena, Some Lie and Some Die te Lisabon. Melenu su oformili Roki, Prle, Korpa i Aki, a ime je smislio ludi Korpa. On je išao u medicinsku i na nekom je času čuo da se krvava stolica naziva melena i otad je poludio za tim terminom. Njegova neprežaljena velika ljubav za kojom je pijan uvijek pizdio zvala se Melina i njemu je valjda ta sličnost nešto značila. Uostalom njihov najveći hit zato se i jest zvao Moju ljubav i krvavo govno dijeli samo jedno slovo. Korpa je pjevao, Roki je svirao gitaru, Prle bas, a Aki bubnjeve. Osim Korpinih tekstova koji su na autentični metalski način spajali pravdoljubivi gnjev i patetičnu sentimentalnost, najjači adut im je bilo Rokijevo gitarističko umijeće. Od svih nas iz Njegoševe 16 Roki je bio ubjedljivo najbolji gitarista, a njegove su solaže impresionirale sve nas, makar nam  mnogima ta vrsta muzike i nije pretjerano prirasla za srce. Some Lie and Some Die je bio bend petorice: Žutog, Sekčija, Vekca, Žacinog i Šupka. Žuti je bio vokal, gitare su svirali Vekac i Žacin, Sekči je bio na basu, a Šupak na bubnjevima. Njih je krstio Žuti po naslovu neke knjige koju je vidio na sestrinoj polici. Žuti je, inače, osim po nadimku koji je aludirao na boju njegove kose bio poznat i kao lažov. Bio je jedan od onih ljudi koji lažu larpurlartistički, odnosno zbog uživanja u laži, a ne zbog nekakvog koristoljublja. On je bio onaj tip čovjeka koji iziđe vani i kaže, recimo, kako je sad na vijestima bilo da se Kusturica vratio u Sarajevo. Mi tad dva sata pričamo o tome, tvrdimo kako se to moglo i očekivat, a onda on iz čista mira kaže: ma lažem. Imao je onu osobinu nekog od junaka Henry Millera da ubacuje male pojedinosti koje laž čine psihološki stvarnom kao kad je pričao da se slučajno zatekao sa sestrom u bazi UNPROFOR-a dok je tamo bila Samantha Fox i da ga je ova privila uz bujno poprsje, poljubila ga i dala mu čokoladicu. Imao je i taj jedan Time Out za koji je tvrdio da je dokaz. To s dokazima je opet bila posebna priča. Jednom je tako, naprimjer, izvalio da je Tom Cruise južnoslovenskog podrijetla, da je zapravo Makedonac i da mu je pravo ime Tomislav Kruzovski, pokazujući nam novinski isječak s naslovom Filmska zvijezda naše gore list i nadnaslovom Tom je Tomislav. Tek nam je par mjeseci kasnije priznao da je riječ o naslovu članka iz prijeratnog Studija koji se bavio Tom Selleckom. Za Samanthu opet nikad nije priznao da laže tako da su neki u vezi toga i vjerovali. Svejedno, njega je oduševio naslov Some Lie and Some Die tako da je njegov bend ponio to ime. Lažovi i mrtvaci, kako ih je Roki zvao, svirali su nešto najbliže grungeu i new brit popu, u ono doba najaktualnijim muzičkim pravcima. Ne očekujem da mi se vjeruje, ali onaj uvod u Bitter-Sweet Simphony, ili nešto jako slično tome, komponovao je Žacin prije nego je i čuo za Verve. Pjesma se zvala Kafa i cigare i bila je jedna od rijetkih njihovih pjesama na našem jeziku. Inače, Melena je pjevala isključivo na našem jeziku, Some Lie and Some Die uglavnom na engleskom, uz možda dvadeset posto pjesama na našem, a moj bend Lisabon je pjevao isključivo na engleskom, osim jedne pjesme na portugalskom (darkerska obrada Lambade) i dvije na našem (uglazbljena Mehmedinovićeva pjesma Negdje se fazan vinu i cover Štulićeve Volim te kad pričaš). Ja sam bendu dao ime Lisabon, a ni sam ne znam zašto, vjerovatno mi je dobro zvučalo. Ipak, ime glavnog grada zemlje na samom zapadnom rubu kontinenta dobro je odgovaralo našoj dekadentnoj poetici. Ja sam pjevao, Miki je svirao gitaru, Zmija bas, a Bole bubnjeve. Moć naše muzike - ako sam ja pozvan da o tome govorim - krila se ponajviše u emocijama. Niko od nas nije baš previše jak svirački, a moje pjevanje zasigurno ne bi zadovoljilo komisiju na prijemnom ispitu na muzičkoj akademiji. Bilo je, međutim, nečeg iskrenog u našim pjesmama i interpretaciji, nečeg zajedničkom svima nama što smo stvarali magiju Njegoševe 16.

 

Kad mislim na ta dva-tri najbolja mjeseca nekako ih automatski zovem dobrota. Fakat je dobro bilo. Al kad trebaš opisat dobrotu to je već problem. Pamtim samo slike. Mi iz Lisabona brijemo po irskim kafama (mala kafa u velikoj šolji plus pola deca viskija), Miki počne zviždukat neku melodiju, ja i Zmija valjat rime i penjemo se gore usvirat novu pjesmu; Bole odnekud zbavi Reservoir Dogse i mi se svi oduševimo tipom za kojeg nikad nismo čuli, bizarnog imena - Tarantino te si jedno vrijeme i međusobno dajemo interne nadimke tipa mister Pink; Žacin me jedno jutro budi kao treba unijet novi inventar u Njegoševu 16 - čovjek nam nabavio i bilijarski sto; kasnonoćna prepucavanja i zajebancije: igramo asocijacija, pantomime, kalodonta, ali najviše karti, i to ne remija, rauba ili bele ko levati, nego legendarne igre o kojoj, čini mi se, piše i Puškin (tad nam je bio u lektiri), a koju je Žutog naučila sestra, a ovaj opet nas - riječ je, naravno, o vistu: kako da čovjek zaboravi onaj momenat kad je herc adut, a Šupak ima sve moguće hercove od žace do keca te zadovoljno deklamuje Lazu Kostića: Srce moje samohrano, ko te posla u moj dom, neumorna pletiserko, što pletivo pleteš tanko, među javom i međ snom!

 

Podrazumijevalo se da mi moramo nekako opravdati dobivanje Njegoševe 16. I naš cilj je bio da neka četiri mjeseca od ulaska organiziramo veliki koncert. Nekakav povod je bio dan grada, općine, čega li, a naše je bilo da taj dan kao predstavimo naš rad. Dotad smo imali osiguranu "logistiku" tj. stari od Žacinog nam je preko budžeta pokrivo račune za struju i te stvari. A govorkalo se da ako taj koncert dobro prođe da ćemo dobit nekakvu stalnu stavku i da će Njegoševa 16 biti naša na - što se kaže - neodređeno vrijeme.

 

Za divno čudo, nismo imali nikakvu tremu. Kako se koncert približavao bilo smo sve samouvjereniji. Ma, razvalićemo, govorili smo sami sebi, napravićemo nešto što ovaj grad nije vidio. A cijeli grad je uhvatila atmosfera iščekivanja. Na snazi je bilo neko od onih primirja te su ljudi makar na kratko ponovo otkrili dokonost i shvatili da postoji nešto više od pukog preživljavanja. Kako se od početka rata u gradu ništa nije dešavalo, tako je ovo naše odjednom postalo mnogo veće nego je iko i zamišljao. Čak smo mi iz Njegoševe 16 i od profesora u školi dobili nekakav popust i nisu nas peglali ni kad pojma nismo imali. Čak su se i oni često raspitivali kako napreduju pripreme i da li ćemo uspjeti sve organizirati na vrijeme.

 

Još jedan od prijatnijih propratnih efekata našeg ulaska u Njegoševu 16 bio je porast zanimanja ženskih za nas. Nije da sam ja ranije imo problema na tom planu, no činjenica je da je čak i Pajser, poznat po smotanosti u ovim stvarima, uspio smotati neku malu. Navodno je i Melina bila spremna da se pomiri s Korpom dok nije čula za naslov udarne pjesme, a Korpa je odbio njezin ultimatum da promijeni i ime grupe i ime pjesme. Većina nas u to je doba imala neke ženske, ali dogovor je bio da se one u Njegoševu 16 ne dovode. Kurac ćemo mi onda išta radit, samo će kurac radit, reko je Sekči u trenutku inspiracije, i odluka je pala: s curama gdje bilo, samo ne u Njegoševu 16. Neki su se i bunili, no većina je bila jasna i glasna. Ja sam bio jedan od glavnih pobornika teze da se žene u Njegoševu 16 ne dovode, makar priznajem da u vremena otkad smo ušli nisam ni imo neku curu. Znao sam, međutim, šta bi se desilo da ženske krenu dolazit. Odmah poslije škole bi se njih desetak nacrtalo u bifeu, a mi bi svi sletili dolje da ih zabavljamo, pričamo viceve i glupiramo se i na kraju nit bi iko sviro, nit bi se gledali filmovi, nit bi bilo normalne priče, samo bi bilo svađa i potpucavanja tipa ja tebi spustim da bih pred njom ispo faca.

 

Prešutnim kućnim redom Njegoševe 16 zabranjena je bila i trava. Žacin je jednom zatekao Vekca, Boleta, Zmiju i Šupka kako duvaju i održao im bukvicu. Reko im je da on voli maricu više od njih sviju zajedno, ali da se u Njegoševoj 16 ne smije duvat. Moj stari nam je ovo dao, a to je zabranjeno zakonom. Duvaj gdje hoćeš, ovdje nećeš, rekao je i odmah dodao da mu niko ne sere za cugu jer je cuga legalna. Svi smo se složili da mu priča ima smisla te ni tu nije bilo problema.

 

Negdje petnaestak dana pred koncert Prle je skonto da bi naša kreativnost mogla bit dvosjekli mač. Znate, raja, super je to što mi pravimo i sviramo svoje pjesme, al njih ostala raja ne zna. I zbilja, to jest bio problem. Da bi fešta uspjela bilo je potrebno imati barem dio pjesama koje su publici poznate i uz koje oni mogu pjevati s nama ili barem cupkati u njima prepoznatljivom ritmu. Zato je pao dogovor da svi mi uvježbamo još po nekoliko obrada koje ćemo onda sprašiti u pravom momentu. A i obrade, normalno, biramo po vlastitoj furci. Melena je, naravno, izabrala par metalskih žešći i par još metalskijih balada; Some Lie and Some Die je miksao Nirvanu i Beatlese, a mi iz Lisabona smo spremili  Cashovu Give My Love to Rose, Cohenovu I'm Your Man te Springsteenovu Badlands.  A kad je program već bio gotov, ja sam slušajući live verziju Badlandsa slučajno ponovo čuo Because the Night i odvalio.

 

Zna se to fakat desit da neku pjesmu kad si mlađi ne kontaš. Čuo sam ja iks puta prije toga Because the Night i nisam je pretjerano zapazio. Al sad me pukla pravo u glavu. Moramo ovo pjevat, mislio sam, al prije toga moram skinut tekst. Bilo je rano ujutro i ja sam bio sam u Njegoševoj 16, svi su bili u školi, a meni se nešto nije dalo pa sam rađe došo da si napravim kafu i slušam mjuzu. Nije tad bilo interneta, a original ploče s tekstovima su bile rijetke, strani tekst je valjalo skinut. Pušto sam pjesmu malo pomalo na kasetašu, pa pritisnem pauzu i zapišem, pa nastavim. I stvar je išla dosta lako do zadnjeg dijela. Tu Bruce nekako brzo i glasno mrmlja te ga fakat nisam razumio. Svako malo bih pustio kasetu, zaustavljao pa premotavao nazad i opet puštao. Šta kaže, jebem ti, govorio sam tiho sam sa sobom, nešto Your Love is here and now, pa onda nešto turns and burns without. I odjednom čujem ženski glas: The Viscious circle, začarani krug, iliti circulus vitiosus, zar vi gimnazijalci više nemate latinski? Podignem glavu: bila je to Jasna, sestra od Žutog.

 

Jasna je bila neke tri-četiri godine starija od nas, završila je srednju zadnje predratne godine i počela studirat engleski, a čim je počeo rat počela je radit za UNPROFOR. Bila je strašno zgodna, visoka i crvenokosa, s jebozovnim pjegicama na licu, no bila je nedostižna. Zlobnici su je kao viđali s engleskim poručnicima i kapetanima, ali ja nikad nisam vjerovao u to.

 

Tu se, dakle, vi okupljate, rekla je, pa fakat vam je dobro. Ja sam klimnuo glavom. Gdje mi je brat, pitala je. Valjda u školi, promrmljam. A ti eskiviraš, reče i nasmiješi se, ima li te kafe za mene.

 

Napravio sam joj kafu, a ona je proučavala papirić na kojem sam zapisao tekst. Dobro si ovo skino, rekla je. Zatim je počela pjevušiti: bez muzike, bez lupkanja ritma o sto, bez ikakve pratnje, no zvučala je savršeno. Htio sam joj reći to, ali, eto, nisam. Za par minuta nas je, međutim, ufatila priča. Ja sam promrmljo nešto kako Schopenhauer kaže da čak i kafa, a ne samo alkohol, služi da ljudi dovede u isto raspoloženje i smanji nepodnosšljivu alijenaciju između dvije jedinke, a ona me začuđeno upita jesam li čitao Schopenhauera. U ono sam se doba kleo u njega i ubrzo smo jedno drugo stali bomabardovati citatima, a od Schopenhauera smo opet lako došli i do Dostojevskog i do Freuda. Bila je prva žena koju sam sreo, a koja čitanje nije smatrala čudaštvom. Dva sata smo sjedili i pričali, a prošlo je kao za pet minuta. Ona napokone reče da mora ići, ali je prije toga željela čuti kako pjevam. Ne moraš svoju pjesmu, rekla, može i Because The Night. I ja sam zapjevao, a ona mi se u refrenu spontano pridruži. Zvučalo je famozno! Znaš šta, Jasna, rekao sam, ti ovo moraš otpjevati na sceni zajedno s nama.

 

Nekako smo se prešutno dogovorili da njezin izlazak na scenu bude iznenađenje čak i za ostale članove Lisabona te njezinog brata, a kamoli tek za ostale bendove i publiku. Žuti joj je vjerovatno rekao za taj neki svetogorski fol (Sekčijeva zajebancija, čito je negdje o Atosu, a kako se u to spetljo sa Vanesom, i nije je imo gdje dovest, ovo mu je naročito smetalo) pa nije željela da se zna ona to krši. A i bilo je vjerovatno malo neugodno pred mlađim bratom što se druži s njegovim jaranom i vršnjakom. Tako smo se nas dvoje redovno viđali ujutro u Njegoševoj 16: ona je u bazu išla oko jedanaest, a ja sam malo pauziro s školom računajući da ću lako za ispričnicu. Niko mi kasnije nije vjerovo, no ja i Jasna se nismo nikad ni poljubili. Jesam bio zaljubljen u nju, a mislim da sam se i ja njoj sviđo, jest bilo i napetosti, i elektriciteta, i svega, ali ja nekako nisam imao hrabrosti učiniti nešto konkretno s takvom curom, starijom i predivnom. Druženje, razgovor i pjesma bili su mi dovoljni.

 

Dan grada i dan koncerta osvanuo je tmuran. Već do deset, međutim, nebo se savršeno razvedrilo. U podne smo imali generalnu probu, ali ja ni tad nisam želio da se sazna za Jasnu. Redoslijed nastupa je, naime, bio Melena, pa Some Lie and Some Die te na kraju mi. Jasna i ja smo dogovorili da ona na početku našeg nastupa ode u backstage kao da čestita bratu te da bude tamo dok mi ne završimo, a onda s nama iziđe na bis, odnosno finalnu pjesmu cijelog koncerta Because The Night.

 

Malo sam zakasnio na generalku, no odmah sam vidio da nešto nije u redu. Žacin je pizdio: uhvatio je Žutog i Šupka kako duvaju. Frcio je možda i previše, makar sam ga razumio. Dosta ljudi iz grada bi jedva dočekali da skinu njegovog starog s položaja tvrdeći da je narkomanima osigurao mjesto za sigurno rokanje. Ipak, zbog Jasne, ja sam ih branio, govorio da se malo opuštaju zbog treme. Ja i Žacin imali smo pomalo poseban odnos, nekakvi smo dalji rođaci te je on moje mišljenje naročito uvažavao. Sad se zato kao malo smirio, ali sam znao da u njemu ključa.

 

Sve se to dešavalo za vrijeme Melenine generalke. A kad su Lažovi i mrtvaci izišli nastupila je jebada. Bilo je očito da se Žacin uopće nije smirio. Svako malo je prekidao svirku, govorio da Šupak ne zna bubnjat, da Žuti pjeva ko crknuta kokoš, a nije štedio ni Vekca i Sekčija. Opet sam ja morao glumit UNPROFOR. Ljudi su zapravo zvučali bolje nego ikad. Žacin se napokon smirao nakon što sam ga odvukao u kut i objasnio mu kako njegova odgovornost jest najveća, ali kako će takva biti i krivica ako nešto pođe po zlu. Kako ćeš starom pred oči ako ovo noćas propadne, rekao sam, a on je odjednom postao konstruktivan. Malo je uštimavo Vekcovu gitaru, nešto prtljo s mikrofonom i sad je odjednom i on bio prezadovoljan.

 

A mi smo sprašili generalku tako dobro da me je jedino bilo strah da sam nastup ne bude slabiji. Znao sam, međutim, da ćemo Jasna i ja na samom  kraju razvalit sve prisutne. Glasovi su nam se tako dobro dopunjavali i bez pratnje, a nisam mogao ni zamisliti kako će to tek zvučati kad sve bude po pe-esu.

 

Već pola sata pred početak ja i Bole smo se sjetili jedne djetinjske anegdote. Naime, njegovom je starom te osamdeset i neke hitno zatrebala jedna cigla, ko sad da zna zašto i Bole je krenuo tražiti ciglu, a ja sam pošao s njim. I tamo negdje na periferiji neka nam je žena rekla: iza one kuće ima čudo cigli. Baš tako: čudo cigli. Uzeli smo jednu, naravno, a te sam večeri pito svog starog o čudu cigli i on mi je rekao da se riječ čudo u narodu kad treba označiti jako mnogo nečega. Od tad je naša raja u zajebanciji koristila riječ čudo na taj način, ali zbilja samo u ekstremnim uvjetima. A sad je na našu svirku zbilja došlo čudo svijeta.

 

Svi naši sugrađani i sugrađanke između četrnaest i trideset godina kao da su bili tu, no nisu bili jedini. Bilo je i dosta starijih ljudi, a i nešto mlađe djece u pratnji roditelja. Svi su bili tu: od gradske elite i općinske administracije do lokalnih klošara i zgubidana. Nikad se takva ekipica ne bi našla na istom mjestu da nije bilo rata i nekakve skoro iracionalne želje za prividom normalnog života. Mi svi smo bili uzbuđeni, no također i puni nekakve pozitivne drske treme, željni da se pokažemo u najboljem mogućem svjetlu.

 

Nismo željeli nikakvu uvertiru, predigru, govoranciju. Nismo željeli ni tipično kašnjenje. Tačno u minutu kako je najavljeno na binu je izišla Melena  i odmah sprašila svoj udarni hit. Korpina Melina bila je s drugaricama uz samu binu, a on ju je đavolski fiksirao pogledom dok je pjevao: moju ljubav i krvavo govno dijeli samo jedno slovo. Refren je, naravno, bio jednostavan: Me-leeeeeeeeeeee-na, Me-liiiiiiiiiiii-na, a Korpin je kažiprst pokazivao pravac njegovog pogleda. Raja se, međutim, nije pretjerano obazirala na podrijetlo inspiracije nego je jednostavno uživala u muzici. Svi su bili u nekom pozitivnom raspoloženju: plesali, skakali, mahali glavama, makar cupkali. Mi smo iz backstagea zadovoljno mjerkali raju, a ja sam pogledom tražio Jasnu. Četrdeset i pet minuta njihovog nastupa prošlo je jako brzo, Melena je svoj dio završila trijumfalno, Metallicinom Unforgiven.

 

Some Lie and Some Die su izišli na binu, a salom se prolomio kolektivni urlik mlađih tinejdžerica. S frajerskim tamnim naočalama, u uskim famerkama i kariranim košuljama, bili su nešto najbliže trenutačnoj modi. Takva je bila i njihova muzika: bitlsovske vrckave pjesmice miješali su se s jadikovkama o adolescentskoj čamotinji. Raja već zagrijana nastupom Melene je vidno uživala. Mi iz Lisabona smo se ušutili: uskoro trebamo nastupiti, svjesno ostavljeni za kraj, hoćemo li moći održati sjajan ritam ove noći? Roki mi je prišao s leđa, obgrlio me i šapnuo: bićete najbolji.

 

Kad su Lažovi i mrtvaci završili malo smo ugasili svjetla. Čuli smo uzvike i aplauze. Izišli smo na scenu još uvijek u mraku, a s prvim taktovima Negdje se fazan vinu svjetla su se upalila. Raja nas je dočekala fenomenalno dobro. Sve prije nas ostalo je u sjeni. Bili smo zvijezde večeri. Teško mi je opisati svu tu ludnicu, koloplet emocija kroz koji sam prošao na bini, no znam da sam cijelo vrijeme bio podijeljen: jedan dio mene je bio fantastično uzbuđen i radostan, a drugi opet hladan i racionalan, a taj je učinio da pjevam kao nikad u životu. Sve mi je prošlo tako brzo, jedva da sam se okrenuo, a već smo se vratili iza scene i spremali se za bis, finalni dio te prelijepe noći. Jasna mi je prišla, uzela me za ruku i rekla: idemo ih razvalit.

 

Because the Night je bila sve što je trebala biti: najluđi i najbolji momenat, spoj izvrsne izvedbe i odličnog feedback-a publike. Jasna i ja smo se nadopunjavali poput Patti Smith i Springsteena. Pljesak je na kraju trajao više od pet minuta. Leđa su me zabolila od naklona publici. Vraćali smo se u backstage, a ja sam se sjetio one navijačke: Iziđite na balkone/ pozdravite šampione…

 

Za nas iz Njegoševe 16 prava je fešta trebala nastupiti tek iza nastupa. Planirano je bilo slavlje do jutra, a meza, cuga, filmovi i mjuza bili su spremni. Po povratku u backstage očekivao sam čestitanja, zagrljaje, osmijehe, a dočekala nas je šutnja. Najprije, tu su bili samo Žacin i Korpa. Gdju su svi, pitao sam, a Žacin reče samo: šta ti misliš?

 

Najkraće rečeno, Žuti se naljutio: na mene, na Jasnu, na cijeli svijet. Za njim su pošli i svi iz njegovog banda izuzev Žacinog, no to ne znači da ovaj nije bio ljut na mene. Šta je problem, pokušao sam ga pitati, ali on reče da ćemo kasnije o tome pričati. I svi iz Melene osim Korpe otišli su za većinom. Ja sam htio da nas šestero malo slavimo. Svi su ostali, međutim, bili protiv toga. Jasna je uskoro otišla, a nas petorica smo čistili. Radili smo mehanički i šutljivo, prazni i umorni. Oko pet ujutro smo se bez riječi razišli.

 

Sutradan sam se probudio oko podneva. Dan je bio lijep i sve ružno iz prethodne noći je blijedilo, a ono dobro je izgledalo i veće nego što je ustvari bilo. Publika ne zna za naše nesuglasice, mislio sam, a mi ćemo ih već riješiti, sve će biti u redu. Nisam ni doručkovao, odmah sam pošao u Njegoševu 16.

 

Već na vratima osjetio sam miris trave. Žuti, Šupak, Pajser i Prle su duvali. Žacin je sjedio sam i pio kafu. Vozdra svima, rekoh, a odgovori mi samo Žacin. Sjednem do njega. Šta je ovo, upitam, a on slegne ramenima. Dođoše Miki i Zmija i sjedoše do nas. Hajmo nas trojica gore malo svirat, reče odmah Miki. Ustali smo, a Šupak i Prle su se potmulo smijali. Nemojte gore, reče Žacin. Što to, Zmija će, a Žacin je šutio. Šupak kroz smijeh promrmlja: Sekči odrađuje Vanesu.

 

Ružno mi je prisjećati se detalja raspada. Uglavnom za manje od nedjelju dana Njegoševa 16 je postala isključivo duvaona i jebalište. Ja tamo više nisam zalazio, a uskoro je i krizni štab ponovo preuzeo zgradu i pretvorio je u Bosanski Kulturni Centar. Nekoliko mjeseci kasnije izveli su nas s jutarnje nastave da gledamo nastup hora koji je izvodio istočnjačke duhovne pjesme i čitanja takozvanih najvećih nacionalnih književnika. Na kraju trećeg časa razrednica Rasema je samo rekla: idemo u Bašeskijnu 16.

Ne znam kako je pjevao hor i o čemu su drljala ona dvojica mamlaza. Još u pola osam ujutro, naime, ja i Bole smo se naduvali iza škole, stukli sedam i po deca crnjaka, a ja sam čim smo ušli u Njegoševu 16 iz ruksaka izvadio vokmen i stavio slušalice na uši. Slušo sam No Surrender.

 

Recenziju Bazduljevog romana "Koncert" objavljenog 2003. godine možete pročitati u našoj rubrici "Čitali smo", klikom na: XOXOXOX.