Da je Muharem Bazdulj (26-godišnji književnik iz Travnika sa već tri objavljene zbirke priča iza sebe) veliki fan irske rock grupe U2 , i otprije je poznato.
Naime, ako i niste čitali njegovu zbirku Travničko trojstvo (izdanje Durieux, 2002.) u kojoj osim mnogobrojnih citata U2 stihovlja, Bazdulj čak i nekoliko poglavlja naslovljava po pjesmama te rock skupine, to ste ipak mogli naslutiti po naslovu njegove prve zbirke priča – One (like a song).
Za njega je kao istinskog, strastvenog i zagriženog ljubitelja glazbe banda od kojega je stariji tek godinu dana potpuno bila isključena mogućnost da propusti taj danas već legendarni sarajevski koncert najdraže mu rock družine.
Nakon toga, za očekivati je bilo da, to za njega vjerojatno jedno od najupečatljivijih životnih iskustava, prenese na papir, te mi tako naposljetku i dobismo kratki romančić Koncert. Na kojem mu, u ime svih koji uz glazbu U2 odrastasmo, a ne bijasmo u mogućnosti tog 23. rujna 1997. godine pohoditi Sarajevo, osobno od srca zahvaljujem.

Kao rockeru u duši i također velikom fanu te irske škvadre (no, ipak zaključno s albumom Achtung baby, nakon kojeg, po meni, slijedi njihov osjetan kreativni pad) sasvim mi je razumljivo koliko Bazdulju znači taj septembarski datum 1997. i upravo zbog toga na neke od mana njegovog rukopisa morat ću (barem na jedno oko) zažmiriti.

Kratki roman Koncert (dug jedva stotinjak stranica) zapravo je osobno autorovo subjektivno viđenje (gotovo reportaža) tog legendarnog sarajevskog koncerta U2, obogaćeno fikcionalnim dionicama koje su sigurno jako bliske stvarnim pričama nekih iz mnogoljudne publike tog koncerta.
U prvoj polovici romana, nizom kratkih poglavlja (3-4 stranice) Bazdulj nas upoznaje sa 7-8 mladih ljudi koji se sa raznih strana upućuju u Sarajevo na koncert, da bi se u drugoj polovici svi redom našli na Koševu, u masi od 50 000 duša, gdje se njihove sudbine isprepliću, ili pak tek okrznu jedna o drugu .
Tako tu imamo i vojnika koji, da bi prisustvovao koncertu bježi iz kasarne s odsluženja vojnog roka, zatim zaljubljeni par iz Tuzle kojima je koncert izlika da zadnje sjedište auta napokon zamijene posteljom, kao i djevojku koja pomoću koncerta pokušava preboljeti u ratu poginulog brata. Isto je tako na koncertu i tridesetogodišnji splitski novinar koji je tamo “po zadatku”, pa par mlađahnih Dubrovčanki koje su maturalac u Prag zamijenile koncertom u Sarajevu, ali i strastveni navijač “Želje” koji Koševo pohodi isključivo da bi uživao u gaženju travnjaka omraženog mu rivalskog FK Sarajeva.
No, među njima izdvaja se lik Marka, u kojem zapravo prepoznajemo autorov alter ego te nam Bazdulj pomoću Markovih promišljanja o koncertu ustvari donosi svoje vlastito viđenje tog slavnog rock hepeninga (inače, i godinama nakon tog koncerta Bono, Larry, Edge i Adam jednoglasni su u ocjeni da im je upravo to najdraži live nastup u karijeri).

Marko je odistinski zagriženi ljubitelj U2 pjesmarice i kroz njegova usta Bazdulj nam donosi svoja nadahnuta tumačenja Bonova stihovlja koja on iščitava na više razina, pri čemu u njima pronalazi razne tragove, od Andrića, Saramaga i Borgesa sve do Kierkegaarda i MacLuhana, uz poseban naglasak na mnoštvu biblijskih citata i referenci na Isusa.
Inspirativna Bazduljeva tumačenja Bonove pjesmarice iznimno su lucidna i zanimljiva (posebno poznavateljima tih pjesama), ali ponekad su ipak pretjerano mistifikatorska, jer ipak ne treba baš kod svake ljubavne balade tražiti metafizičke dimenzije. Ljubavna pjesma ponekad je ipak “samo”  – pjesma o ljubavi ... i ništa više.  A to je i dovoljno, zar ne ?

Takvim postupkom Bazdulj svoju prozu subjektivizira i osim esejističkim fragmentima obogaćuje ju i emocionalno, no, time se ipak ruši dotad uspostavljeni prozni obrazac te se gubi distinkcija između autora i fana. No, kao što u početku i rekoh, upravo iz takvog fanovskog autorovog statusa i pristupa tematici proizlaze i spomenuti nedostaci, koje mu ipak ne trebamo previše uzimati za zlo.
Tim više što čak i u najosjetljivijim epizodama (npr. spajanje bošnjačkog vojnika s djevojkom iz Beograda) kao i unatoč erupciji emocija koju je taj koncert kod njega izazvao, Bazdulj ni na trenutak ne pada u patetiku.
A upravo spomenuta epizoda o simpatiji između beogradske djevojke i bošnjačkog vojnika, koja bi se da ih ne dijele stotine kilometara, bez sumnje pretvorila u ljubav, ovu kratku jednostavnu prozu - zazivajući oprost, pomirenje i suživot - podiže na višu razinu.

A iako Travničanin, Muharem Bazdulj svoj roman sitnim tipičnim sarajevskim epizodama (npr. ono vječno rivalstvo između nogometnih klubova Željezničar i Sarajevo, zbog čega navijač "Želje" ide na koncert isključivo da bi uživao u prizoru tisuće nogu koje gaze koševski travnjak) odaje počast tom gradu-legendi, ali on istovremeno piše i dokument vremena i svjedočanstvo o događaju koji je pokrenuo vlakove, zatvorio škole, ali i otvorio granice ... te ujedno napokon i simbolički okončao jedan stravični rat.
 
A time i Bonova “I can’t change the world but I can change the world in me...”  poprima nove konotacije i dimenzije ...