„Dobila sam tužbu osobe osuđene za zlouporabu opojnih droga zbog mog izvještaja sa suđenja u kojem sam optuženika nazvala 'okorjelim dilerom'. Riječ je, naime, o višestruko osuđivanom čovjeku i to za preprodaju droge. Uskoro ću zbog toga na sud gdje se vodi postupku za naknadu štete zbog sramoćenja“, objašnjava paradoksalnu situaciju potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva, Ana Raić Knežević, u intervjuu za Lupigu. U njenom profesionalnom fokusu već dvadeset je godina pravosuđe, stoga je ona najbolja osoba koju se može priupitati kako su takvi paradoksi mogući i zbog čega bi sve trebalo izmijeniti zakon

Ana Raić Knežević (FOTO: privatna fotografija/Lupiga.Com)

Zbog čega HND zahtjeva izmjenu kaznenog zakona?

Novo kazneno djelo "sramoćenje" predstavlja udar na slobodu medija, gotovo da se radi o uplitanju u uređivačku politiku i njime si zakonodavac uzima za pravo da omogući sudu da procjeni što je to "javni interes". Osim toga također tražimo i dekriminalizaciju uvrede i klevete, jer bi za povrijeđenu čast i dostojanstvo osoba trebala tražiti zadovoljštinu u građanskoj parnici, odnosno plaćanje novčane odštete od strane nakladnika, a ne da je za to predviđena novčana kazna za novinara. Čak i sami kazneno-pravni stručnjaci upozoravaju da je nelogično što se novčana kazna nalazi kao moguća sankcija u Kaznenom zakonu.

Što bi zapravo u praksi značio dio koji se odnosi na kaznena djela protiv časti i ugleda?

U praksi osoba koja se osjeti povrijeđenom, uvrijeđenom, osramoćenom ili oklevetanom može podnijeti tužbu protiv medija i tražiti financijsku zadovoljštinu. Sud na kraju određuje visinu odštete, i to bi po mom mišljenju bio najbolji način "discipliniranja" medija koji krše zakon i etički kodeks.

Koje točno sankcije predviđa zakon?

Kazne su, kao što rekoh, novčane. Za klevetu se može izreći i kazna od 500 dnevnih dohodaka, za sramoćenje je najviša do 360 dnevnih dohodaka, dok je za uvredu maksimalna kazna do 180 dnevnih dohodaka. Odštetu bi trebao platiti nakladnik, a ne novinar. Svaki novinarski uradak prolazi još nekoliko instanci prije objave i logično je da vlasnik, odnosno nakladnik stoji iza svojih zaposlenika. Imam, doduše, informaciju da nakladnici naknadno naplaćuju te odštete od svojih novinara, što smatram nedopustivim.

Na koji način nakladnici to rade i je li netko od članova HND-a službeno podnio pritužbu u takvim slučajevima?

O tome za sada imamo samo neslužbene informacije, međutim kada se kolege koje imaju takav problem odluče obratiti HND-u mi ćemo primjereno reagirati.

Kako je moguće da je u zakon ušao pomalo paradoksalan stavak prema kojem tvrdnje koje novinari iznesu mogu biti istinite, ali to ne znači da ih se amnestira od krivnje za sramoćenje?

Upravo sam upozorila da je problem što će sud procjenjivati je li postojao javni interes za njihovom objavom. To je izravno uplitanje u uređivačku politiku medija, svojevrsni oblik cenzure. Znamo da postoje različite vrste medija namijenjene različitoj publici i jedinstvenog stava o opravdanosti objavljivanja određenog sadržaja ne može biti. Očito je zato da će suci odlučivati od slučaja do slučaja, neće biti sudske prakse i novinari bi se ovisno o sudskoj instanci koja se bavi njihovim slučajem mogli naći u raznim problemima.

Na novinarskim prosvjedima (FOTO: privatna fotografija/Lupiga.Com)

Vas čeka sličan sudski postupak?

Novine za koje radim, "Novi list", dobile su tužbu osobe osuđene za zlouporabu opojnih droga zbog mog izvještaja. Riječ je o izvještaju sa suđenja u kojem sam optuženika nazvala "okorjelim dilerom". Riječ je, naime, o višestruko osuđivanom čovjeku i to upravo za preprodaju droge. Odštetu je zatražio zbog "predbacivanja kaznenog djela". To kazneno djelo ne postoji u novom Kaznenom zakonu, no pisci zakona zaključili su da će ga naslijediti "sramoćenje". Tako sada očekujem da će se postupak za naknadu štete nastaviti zbog "sramoćenja". Uskoro je zakazano i moje ispitivanje u svojstvu svjedoka na sudu.

Ima li HND određena saznanja o sudskoj praksi u posljednja tri mjeseca?

Nemamo još informacije jesu li se "osramoćeni" već počeli obraćati sudovima s tužbama protiv medija, no ono na što uvijek upozoravam jest činjenica da se te tužbe automatizmom prihvaćaju i pokreću se postupci. Nema, naime, nikakvog takozvanog predkaznenog postupka niti mogućnosti da novinar izbjegne optuženičku klupu. On tek u sudnici iznosi svoje argumente i tako sve dok slučaj ne bude pravomoćno okončan.

Na koji su način suci uopće educirani da procjene što je u javnom interesu, a što nije?

Koliko poznajem naše suce, oni nisu najveći ljubitelji domaćih medija. I dok dio njih ima kvalitetne i ozbiljne kritike, dio ih samo želi "uređivati" medije. To vam je isto kao što smo svi bolji nogometni izbornici od samog izbornika. Vjerujem da se neće prepustiti tom osjećaju ukoliko im uskoro u sudnicu stigne neki medijski slučaj sramoćenja.

Možemo li onda zaključiti da hrvatski suci zapravo nemaju nikakvu naobrazbu po pitanju medija, a na osnovu koje bi mogli prosuđivati o „medijskim situacijama“?

Educirani su, vjerujem, koliko to sami žele biti, što međutim nije sustavno, a bojim se ni kvalitetno obrazovanje za takve procese. Doduše nisu posebno specijalizirani ni za gospodarske ili druge posebne kaznene slučajeve. Mediji su ipak specifičan sektor i moralo bi se tim “medijskim situacijama” pristupati s povećanom pozornošću.

Ono što me puno više brine jesu sve češći zahtjevi za uklanjanjem određenih tekstova s interneta (FOTO: privatna fotografija/Lupiga.Com)

A kako su funkcionirale stvari do 1. siječnja, odnosno dok novi Kazneni zakon nije stupio na snagu?

Nakon svojevrsnog "buma" s kraja devedesetih godina kada smo imali poplavu tužbi protiv medija situacija se malo primirila. No, postupci se i dalje vode, novinari i njihovi nakladnici kažnjavaju, ali presude stižu prekasno, neke čak i nakon više od pet godina od spornih članaka. Novinarstvo je predinamična sfera da bi itko toliko čekao na pravomoćnu odluku, odnosno ona za oklevetanu osobu nakon toliko godina doista više nema smisla. Jest da je to svojevrsna zadovoljština, no bojim se da više nitko osim samog tužitelja i ne pamti sporni tekst. Ono što me puno više brine jesu sve češći zahtjevi za uklanjanjem određenih tekstova s interneta. Osobno su me u nekoliko navrata kontaktirali ljudi protiv kojih su vođeni kazneni postupci, a na kraju su oslobođeni optužbi, pa sad traže da se baš svi tragovi tih procesa uklone iz medija. O tome još nema jasnog stava.

Zašto bi mediji trebali ispravljati pogreške pravosudnog sustava pa se „posipali pepelom“ ako je netko krivo optužen ili je iz raznih procesnih razloga oslobođen optužbe. Kakvo bi se tu uopće rješenje moglo primijeniti?

Ukoliko se protiv nekoga vodio kazneni postupak, to je jednostavno činjenica, kao i to da je u tom postupku donesena oslobađajuća presuda i ne možemo falsificirati prošle činjenice brisanjem ranije napisanih tekstova. Dio problema pokušava se riješiti proglašenjem tajnosti za sve predkaznene postupke, te sve češćim pozivanjem na Zakon o zaštiti osobnih podataka. Doista ima zemalja u kojima mediji ne izvještavaju o identitetu osumnjičenih osoba prije nego što one sjednu na optuženičku klupu. U Hrvatskoj bi to bilo nemoguće zbog činjenice da samo tužiteljstvo, a ponekad i policija određenim bliskim medijima odaju povjerljive podatke iz postupaka što su tek započeli i tako, zapravo, stvaraju u javnosti dojam krivnje osumnjičenih osoba. Na novinarima je da se pridržavaju naših etičkih načela i budu objektivni.

Jeste li primijetili da se primjena novog zakona već na neki način odrazila u medijima i tako utjecala na slobodu novinarstva, odnosno jesu li novinari pribjegli nekoj vrsti autocenzure?

Puno više autocenzure i cenzure u našim medijima ima zbog pritiska oglašivača ili zbog veza i poznanstava samog vlasnika medija. Novinari su borci za istinu, uvjerena sam da nitko od nas ne objavljuje namjerno neistine. Ukoliko se potkrade greška ili zbog nedovoljnog pridržavanja novinarskih principa o provjeravanju određene informacije objavi netočnost onda je opravdano da se takav slučaj raspliće ako treba i na sudu. Pozivam zato kolege se poštuju naš etički kodeks i sve profesionalne standarde, te ukoliko su i pogriješili upute ispriku u ime svog medija.

Postoje li naznake da bi netko mogao uslišiti apele HND-a?

Godinama se već vlast odnosi vrlo loše prema medijima, kasneći s izmjenama medijskih zakona, a usvajajući nepotrebne izmjene Kaznenog zakona na štetu novinara. Zato ne očekujem puno od apela Hrvatskog novinarskog društva, no to ne znači da ćemo se predati.

Lupiga.Com