Svaki intervju s Ninoslavom Pavićem, šefom Uprave EPH, pravi je show, pa tako i ovaj. Novinara koji je s njim razgovarao, šef Glasa Mordora, kako mnogi nazivaju Jutarnji list, optuživat će za prenošenje tračeva, laži i prljavih konstrukcija. Istovremeno će odlučno negirati da je Ivica Todorić suvlasnik EPH, reći da je s Miroslavom Kutlom imao dobro partnerstvo, potvrditi da je bio u dobrim odnosima sa političarima na vlasti, ali i ustvrditi da novine nikog ne mogu dovesti na vlast. Osvrnut će se i na legendarno druženje sa Ivom Sanaderom na jahti „Malo vitra“, poručiti da su glavno mjesto neslobode lokalni listovi i iznijeti ideju da se kafićima naplaćuje čitanje novina

Čudan je svat taj Ninoslav Pavić! Prvo prema ovim novinama i HND-u iskaže potpunu ignoranciju, a onda s glavnim urednikom Novinara provede cijelo poslijepodne tumačeći, objašnjavajući i govoreći o svoj istini o EPH koja je dijametralno suprotna od one koja prevladava u javnosti ili bar među većinom novinara.

Pavić me primio u svom uredu u Koranskoj ulici zavaljen u trosjed i ne baš dobre volje te se odmah požalio na loš tretman koji dobiva od HND-a i Novinara, kazavši kako se HND više bavi politikom, nego strukom, s čime se, naravno, ne bismo složili. To ga je brzo prošlo i ubacio je u petu brzinu kada se počelo razgovarati o medijima i medijskoj sceni...

Pavić kao iz rukava izbacuje podatke i svoje viđenje medijske scene, novina, novinarstva... I sve to čini bez pauze iako mu, kako sam kaže, zdravstveno stanje nije baš kao u mladića. Novinarstvo je njegov život, a kada završi započetu digitalizaciju EPH i još nekoliko stvari, kaže, povući će se na neko mirnije mjesto... I možda napisati memoare koji bi zasigurno bili zanimljivo štivo, jer Pavić je već pola stoljeća na javnoj sceni u Hrvatskoj, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas.

(SCREENSHOT: Novinar)

Kakva je situacija u EPH? Prema financijskim izvješćima za prošlu godinu, situacija nije zavidna pa je tako dio društava pod EPH u gubicima. Kolika su kreditna opterećenja, govori se o iznosima od 398 do 469 milijuna kuna. Možete li vračati dugove?

- Krediti EPH odnose se samo na našu investiciju u Slobodnu Dalmaciju i zgradu u Zagrebu. Zato je degutantno slušati optužbe da smo “dobili” Slobodnu ili da nismo ništa investirali. Dugove vraćamo i servisiramo.

Dakle, i vi ste ušli, uvjetno rečeno, u “zamku švicaraca”?

- Pa da, kao i ljudi koji su digli kredite za stanove. Danas ste dužni više nego što ste posudili. Ono što je dobro i za nas i za banke jest činjenica da smo stabilizirali odnos prihoda i troškova i da su nam perfomanse bolje nego prijašnjih godina.

Ide vam dobro, a ipak ste u nekoliko navrata smanjivali zaposlenicima plaće, dijelili otkaze... Kako to?

- Kad je kriza, a kriza je duboka i drastična, morate smanjivati troškova, a istovremeno čuvati poziciju na tržištu i osigurati razvoj. Dakle, riječ je ne samo o smanjivanju plaća, nego i o stotinjak sinkroniziranih mjera. Ako vam prihodi padnu za tridesetak posto, a vi zadržite iste troškove, onda kompanije više nema. I točka. Ali onda nema ni nekoliko tisuća radnih mjesta. Možete birati.

Bez brojki

Dakle, EPH izlazi iz krize. Možete li reći kolika su ukupna zaduženja i gdje ste sve investirali?

- Nemojte me tjerati da govorim o brojkama, one se mijenjaju, a o tome nije fer razgovarati i zbog banaka i zbog burze na kojoj se nalazi Slobodna. Ukratko, u dogovoru s bankama EPH je sposobna servisirati svoje dugove. Mi izlazimo polako iz krize, ali restrukturiranje traje i još imamo puno posla.

(FOTO: Arhiva)

Hoćete li vratiti plaće na staru razinu kada dođu bolja vremena?

- Možda ćemo povećavati plaće, a možda ćemo ih smanjivati. Sve ovisi o prihodima. I danas na plaće i honorare trošimo oko 40 posto ukupnih prihoda. To ne može izdržati ni jedna izdavačka tvrtka na svijetu. Jesu li plaće prevelike ili imamo previše ljudi čija je produktivnost slaba? U svakom slučaju, morate povećati prihode, a to ne možete bez više rada. Ali rada koji donosi čitatelja i prihode. Bez prihoda, dakle ekonomske nezavisnosti, nema slobode novinarstva. Ja sam novinar i sve ove godine trudio sam se da ljudi imaju pristojne uvjete, ali možete onoliko koliko možete.

Neki vaši novinari i urednici imaju astronomske plaće.

- Nije točno. Uostalom, to je jako relativno. Ako netko napiše tekst ili dva tjedno, a iza njega na tome mora raditi još pet ili šest ljudi, onda je i 4000 kuna previše. Takav komfor vise nije moguć. Naš najbolje plaćeni novinar je Inoslav Bešker. No, istovremeno je i najjeftiniji. Produkcija mu je fantastična, na njegovim tekstovima nema jezičnih, pravopisnih ni uredničkih intervencija. To je mjerilo. U novinarstvu, zapravo nema radnih mjesta. Tržište svaki dan ocjenjuje i novine i novinara.

No sada imate i 50 tužbi koje je pokrenuo Sindikat novinara JL-a i ovih dana je prvo ročište. Kako ćete se postaviti?

- Ne znam za te tužbe, vi valjda znate bolje.

Eto sada znate. Sindikat vam je predložio da i vi kao obol izlasku iz krize date svoj doprinos i da se odreknete navodnih sredstava koja dobivate na ime prava na brendove Jutarnji list i Globus?

- Sindikat nije ništa predložio, a kad bi to i učinio, to bi bila obična kleveta jer je teška podvala koju insinuirate da bilo koja redakcija meni plaća bilo što. Pobrkali ste to s troškovima centralnog računovodstva, prostora, logistike, arhiva... Riječ je o međusobnim odnosima redakcija i poduzeća.

Naravno da ništa ne podvaljujemo i ne insinuiramo, nego samo pitamo na osnovu informacije koje smo dobili. No da ostanemo još kod vaše zaduženosti. U javnosti se puno priča, piše, tvrdi, svjedoči i kako god hoćete da ste se zadužili ulazeći u druge projekte, od građevinskih, preko Kamenskog do Adriatica.neta...

- Neozbiljno je u razgovoru koji pretendira sačuvati minimum korektnosti i upućenosti prenositi tračeve, laži i prljave konstrukcije. Javnost? Na koju se vi to javnost pozivate? To nije javnost nego sedam, osam frustriranih piskarala koji jedan drugom prosljeđuju takve budalaštine. Mogu samo reći da nikada ni jedna kuna nije izašla iz EPH ili ušla u EPH, a da nije bila direktno vezana za izdavaštvo EPH.

Odlazak WAZ-a

Izlazi li WAZ iz vlasništva EPH i napušta li biznis u Hrvatskoj?

- U WAZ-u se dogodila vlasnička promjena u kojoj je jedna obitelj isplatila drugu. Oni su također promijenili svoju jugoistočnu politiku i prodali svoje operacije u Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj i ostali su samo u Hrvatskoj i Mađarskoj. Njihovo strateško opredjeljenje je da izlaze i iz Hrvatske i iz Mađarske, samo je pitanje kada i u kojem trenutku. Dakle, riješili su se problematičnih zemalja i koncentriraju se na svoje tržište, na lokalne i regionalne listove u Njemačkoj.

(SCREENSHOT: Novinar)

Je li riječ o nekom određenom roku?

- To ne mogu reći i to ćemo vidjeti, a sve najviše ovisi o njihovim unutarnjim odnosima i budućim kretanjima na tržištu.

Koje su vaše opcije? Prodajete li svoj udio, o čemu se također govori?

- Ja ostajem u EPH. Velika mi je želja da EPH, koji je u vlasničkom smislu u posljednjih petnaest godina bio zacementiran, socijaliziram i da EPH izađe ili burzu, iako za to nije pravo vrijeme. Ili da ima sedam-osam financijskih investitora, prije svega mislim na različite fondove. Veliki je teret nositi i ovih pedeset posto, a kamoli više od toga. Nemam takav interes. Nadam se da bismo mogli pronaći i model u kojem bi dio vlasništva mogli imati i naši urednici, novinari ili direktori. To bi bilo dobro za EPH.

U tom smislu puno se govori da i Ivica Todorić ulazi u vlasništvo i da je on već suvlasnik EPH. Je li to točno?

- Ponovno. Tko govori? Gdje se to govori puno? Osim vas i ponekog bezveznog i nepismenog tekstića na nekom portalu, to ne tvrdi nitko drugi. Možda samo onih nekoliko besposlenih lunatika. Ma, naravno da je to glupo i nemoguće. Tvrdili su da će i Tonči Huljić biti suvlasnik EPH. Postoje u svijetu, ali i kod nas, autori nevjerojatnih teorija zavjere. Zašto bi se time bavio časopis novinarske struke koji se naziva “stručnim”?

Vas se doživljava kao glasnogovornika krupnog kapitala. Što kažete na te kvalifikacije?

- Mene se doživljava? Ma tko me to doživljava? Nemojte širiti insinuacije koje nisu dostojne novinarske profesije. Uostalom, kako ću biti glasnogovornik krupnog kapitala kada ga u Hrvatskoj uopće nema?!

Čini se da ste jako uvredljivi! Pa dobro, onda sitnog kapitala, toga ima...

- Da toga ima, ali riječ je o stotinama tisuća ljudi koji žive ili od svog radnog ili intelektualnog kapitala, riječ je o ljudima koji imaju račune u banci ili nekretnine. Devedeset tisuća obrta, restorana i malih firmi u Hrvatskoj plaća porez na dobit, stotine tisuća su vlasnici dionica. Svi oni grcaju u krizi. Ako smo mi njihovi glasnogovornici, ako produktivna Hrvatska u nama prepoznaje svoje istomišljenike, onda smo jako ponosni na to.

No mnogi Vam neće povjerovati, jer će Vas podsjetiti na, primjerice, stav Jutarnjeg lista u vrijeme jesenskog štrajka dijela sindikata kada je pisao protiv sudionika štrajka učitelja, nastavnika...

- Nismo mi protiv učitelja, niti protiv doktora, niti protiv profesora ili sindikata. Dapače. Ali, želimo govoriti i onaj dio istine koje možda neki slojevi baš ne žele čuti. Naši se novinari zalažu i za reformu obrazovanja, i reformu zdravstva, i reformu uprave itd. Ako se zalažemo da Hrvatska bude moderna zemlja i da se promijeni, jer danas je to nerazvijena i zaostala zemlja, to se ne može uz zadržavanje postojeće neproduktivne redistribucije društvenog kapitala.

Riganje mržnje

Dobro, niste glasnogovornik ni krupnog ni sitnog kapitala, ali imali ste ili imate dobre odnose sa svim političarima na vlasti - od Ivice Račana, Ive Sanadera, Ive Josipovića do Zorana Milanovića - osim svojevremeno s Tuđmanom.

- Glupo mi je objašnjavati da rad u medijima ultimativno traži da znate više od drugih, a to bez stalne komunikacije s ministrima, menadžerima, premijerima, ne ide. To ne znači da se s njima moraš slagati. Svakog premijera sam poznavao i o svakom od njih imam svoje mišljenje.

Pavić u razgovoru s pokojnim premijerom Ivicom Račanom (FOTO: Lupiga.Com)

No, u javnosti je stvorena percepcija da ste od toga imali poslovne koristi? Naime, medijska moć dovoljno je snažna da pružajući podršku određenoj političkoj opciji istu odvede na vlast, a onda slijedi vraćanje dugova.

- Opet insinuacija. U kojoj je to javnosti stvorena percepcija koju spominjete? Ako je neki od vaših informatora, a sigurno spadaju u društvo velikana profesionalnog i dostojanstvenog novinarstva, rigao mržnju i podlo ogovarao, to doista nemate pravo stavljati na račun hrvatskoj javnosti koja nije ni zla ni bedasta. Bulažnjenje o vraćanju dugova i o tome da novine mogu nekoga dovesti na vlast onaj je tip amaterizma i neznanja o tome kako zapravo funkcionira politika i mediji, koje je proteklih godina najviše naštetilo uvjerljivosti i kompetentnosti novinarstva.

S kim ste bliskiji, s Josipovićem ili s Milanovićem?

- Korektan sam s obojicom.

Kako sada gledate na Ivu Sanadera o kojem je svojedobno Jutarnji list pisao sve najbolje, a potom sve najgore?

- Nije Jutarnji list pisao ni sve najbolje ni sve najgore. Otkud vam to? Jeste li prebrojili i pročitali te tekstove? Sanader je imao simpatije većine medija u Hrvatskoj u prvom mandatu kad je demokratizirao rigidni HDZ, poboljšao je suradnju s Europskom Unijom i dinamizirao pregovore. Mediji nisu pogriješili kad su podržavali takvu politiku. Uostalom, sjetite se početka mandata Jadranke Kosor i njezina rejtinga. Narod, kao i mediji, ima pravo na nadu. Kasnije su se stvari izrodile. Može se reći da su kraj prvog Sanaderova mandata i cijeli drugi mandat bili problematični. To su medij u Hrvatskoj, a najviše Jutarnji list, ispravno ocijenili.

Pa, jeste li vi ranije imali nekih informacija o razmjerima kriminala?

- Ne, nije se znalo. Da smo to znali, rado bismo objavili, uostalom kao i sve duge novine. Prvi glas mi je bio o Fimi mediji. Čak su nas u jednim novinama optužili da smo mi u to upetljani. Objavljeno je da smo preko Fimi medije prihodovali 26 milijuna kuna. Prvi put sam čuo za tu agenciju, pa sam provjerio. Naš ukupni višegodišnji promet s njima bio je 800.000 kuna. A oni su obrtali stotine milijuna. Toliko o provjerenim informacijama.

Slučajno na “Malo vitra”

Jeste li ljetovali sa Sanaderom i kako ste se našli s njim na jahti “Malo vitra”?

- Ma, kakvo ljetovanje! Ja ljetujem sa svojom obitelji. Ne znam koji je brod bio, ali pozvao me preko tajnice da dođem. Ljetovao sam u blizini. Doslovce sam u kupaćim gaćama došao na brod, bilo mi je malo neugodno jer tamo je bio i ministar Biškupić i jedan istaknuti dužnosnik EU. Za ta dva sata Sanader je većinu vremena proveo razgovarajući na dva mobitela s raznim europskim premijerima.

Nikad u bliskim odnosima s Ivom Sanaderom (FOTO: Lupiga.Com)

Jeste li bili prijatelj sa Sanaderom?

- On je u svom ophođenju svima govorio “prijatelju”. Poznavao sam ga površno još davno iz Starta. Nisam s njim bio u lošim odnosima, ali nikada ni u bliskim. On je imao svoj krug.

No je li vam pomogao kod kupnje Slobodne Dalmacije?

- Glupost. Proces oko Slobodne započeo je još u vrijeme Vlade Ivice Račana. Drugo, kakva je to pomoć kad za potpuno upropaštenu firmu istovarite 50 milijuna eura? Slobodna Dalmacija je najbolja privatizacija koja je ikada napravljena u ovoj zemlji. Zašto? Zato što je došao netko tko je bio dovoljno neuračunljiv da firmu digne nakon što je bila blokirana, šest godina nelikvidna, insolventna sa 220 milijuna kuna i kada je imala tiskaru koja nije mogla tiskati novine nego u dva dana, redakciju gdje su trčali štakori... Danas Slobodna Dalmacija nema nijednu lipu duga dobavljačima te nikakav dug zaposlenicima. Posluje stabilno. Ono što smo tamo uložili nikada nećemo vratiti. Ponosni smo što smo spasili te slavne i odlične novine, što smo sačuvali stotine novinarskih radnih mjesta, ali i nesretni jer nismo smjeli toliko uložiti. Nismo znali pravo stanje, a država i Fond za privatizaciju igrali su vrlo tvrdo. Nismo dobili ni lipe otpisa dugova, poreza itd.

Neki bivši, a i sadašnji zaposlenici Slobodne s time se ne bi složili. Tvrde upravo suprotno. Podsjećaju na otkaze, ukidanje dopisništava itd.

- Naravno da ima onih koji su komforno živjeli bez rada ili bez rezultata rada. Morali smo stvari dovesti u red. Da nismo, danas ne bi bilo Slobodne. Sigurno je da smo zbog velikih žrtava zaslužili dobiti priznanje za tu privatizaciju.

Prije ćete dobiti taj orden nego oprost Splićana i većeg dijela novinara i zaposlenih što se Slobodnu Dalmaciju preselili u Dugopolje?

- Dugopolje je bila nužnost. Dvije godine smo tražili prostor u gradu, nismo ga našli. Nitko nam nije htio pomoći. Ni Grad ni Županija. A morali smo se preseliti. Ne možete tiskaru visoku 17 metara instalirati na Rivu. Bilo bi potpuno glupo da smo pola redakcije ili pogona ostavili u gradu, a pola preselili u Dugopolje. Držim da je Dugopolje najpametnija investicija, jer se radi o jedinoj destinaciji u Hrvatskoj kojoj stalno rastu cijene zemljišta i nekretnina. Nama bi bilo puno jeftinije da se nismo selili, ali morali smo. Žao mi je svih onih koji su protestirali protiv te odluke, propustili su raditi u fantastičnim, visoko tehnologiziranim prostorima. Nije mi važno što nam neki zamjeraju Dugopolje jer znam da smo napravili najbolje za Slobodnu Dalmaciju.

Kutle je prošlost

Slobodna je ranije bila u vlasništvu Miroslava Kutle koji je bio vaš partner. Jeste li riješili svoje poslovne odnose sa njim?

- Pitanje vam je malo neprecizno. Ispada da mi je Kutle bio partner u Slobodnoj. On je iz Slobodne izašao puno godina prije. Imali smo neke zajedničke projekte i svi su bili dobri, a nisu bili usmjereni ni protiv koga. Nemamo nikakvih poslovnih odnosa.

Primjer odlične privatizacije? (FOTO: Google maps)

Čini se očitim da je tisak u krizi i zbog opće ekonomske krize i interneta. Bi li vlast morala i trebala pomoći medijskoj industriji i na koji način?

- Osobno imam iskustvo s dotacijama iz razdoblja prije devedesetih. Radi se o novinama poput Poleta koji je odigrao važnu ulogu u povijesti našeg novinarstva. Premda smo imali trideset tisuća prodanih primjeraka, bez dotacija ne bismo preživjeli. Radio sam i u Vjesniku koji je imao osamdeset tisuća prodanih primjeraka, ali s time se nije moglo preživjeti, nego je tadašnje rukovodstvo isposlovalo u Saboru dotacije za papir. Evo, sad nam je smanjen PDV za dnevne novine. Čini mi se da je to maksimum koji se sada može učiniti, a nešto se moralo jer je situacija doista vrlo teška. Glavno mjesto neslobode, ili glavno mjesto opasnosti za slobodu novinara uglavnom su lokalni listovi, portali i radiostanice koji ovise o tome što će im lokalna vlast dodijeliti. Mislim, za razliku od svih u medijskoj industriji, da savjetnik za medije u Ministarstvu kulture Milan Živković nazire problem i ima poštene motive, ali premalo zna da bi donio suvisle zaključke. Morate pomoći medijima, morate potaknuti i podržati glasila raznih grupa u društvu, spolnih , nacionalnih... Ali ne možete to raditi tako da osnivate komune i pokrećete državne medije. Nikada neće uspjeti pomoći takvim medijima bez da razvijate velike, ozbiljne i profesionalne medije. Nema malih bez velikih. Sloboda koju stvore veliki mediji ujedno je osvojena sloboda za male medije.

No, mnogi ne vjeruju više u medijske slobode. I što vi kažete, treba li pomoć velikim medijima?

- Samo oni koji ne poznaju i nemaju uvid u medijsku situaciju u Europi, mogu govoriti o lošoj medijskoj situaciji u Hrvatskoj. Mi imamo ozbiljne, kultivirane i građanski pristojne novine. Sve najveće novine - Večernji list, Novi list, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija - takvi su i kada to usporedite sa scenom u Švicarskoj, Njemačkoj, Engleskoj, europska scena nam nije uzor. Ondje je tabloidizacija puno veća.

Mnogi se, dakako, ne bi složili s vama, nego tvrde da je zapravo hrvatska medijska scena tabloidizirana?

- Oni koji to govore ne znaju što je tabloidno novinarstvo. Ekonomska kriza je poremetila novinski i tehnološki razvoj, jer da je nije bilo, mi bismo sigurno danas imali još desetak izdanja i puno jače digitalne operacije. No, nažalost, u zadnjih pet godina nismo imali novca za razvoj. Naša medijska scena nije se dobro prilagodila krizi. Neodrživa je organizacija novina koja se suštinski nije mijenjala četrdeset godina. Neodrživo su nam niski profesionalni standardi i osposobljenost novinara da rade u novim tehnološkim i poslovnim zahtjevima.

“Grč u želucu”

Smatrate li danas da ste svojedobno promašili izjavivši da će ljudi dolaziti na posao s grčem u želucu? Mislite li da se tako može motivirati ljude?

- To je bila figura, ali trebao sam biti pametniji. Htio sam poslati poruku da ljudi u redakcijama budu spremni na dugu i duboku krizu i da dolazi vrijeme u kojem ćemo morati raditi puno više, puno bolje, a za puno manje novca. Dakle, želio sam osvijestiti svoje direktore, urednike, novinare... Da smo tada doista to razumjeli, a moja je greška što možda nisam na dobar način to uspio iskomunicirati, i da smo tada napravili stvari koje smo počeli raditi tri godine kasnije, danas ne bismo u medijskoj industriji bili u takvim problemima. No, mi smo vrlo grčevito držali postojeće pozicije, postojeći način rada i vjerovali da se plaća može zaraditi i s dva tekstića tjedno, da se može živjeti od telefonskih intervjua, da dubinska istraživanja nikoga ne zanimaju, da se informacije skupljaju po kafićima, da čitatelje možemo zadovoljiti “neimenovanim izvorima” itd.

Ozbiljan, kultiviran i građanski pristojan sadržaj (SCREENSHOT: Jutarnji.hr)

Što bi struka, cehovska udruga i konačno izdavači trebali konkretno poduzeti kako bi se poboljšao status novinara?

- Prva i najvažnija stvar je licenciranje. To bi značilo podizanje obrazovnog nivoa, stručnih znanja novinara i urednika. Ali, to bi moglo značiti i automatsko zdravstveno, socijalno osiguranje, radni staž za slobodne novinare itd. Treba iznaći način da se sadašnja srednja generacija novinara snađe u novom vremenu, ali i da se širom otvore vrata redakcija mladim, talentiranim i obrazovanim klincima. Oni danas nemaju šansu, a mi smo je imali.

Ali, i vi sami zapošljavate jako puno ljudi bez fakultetske diplome.

- To je naslijeđena praksa koja se jednostavno nastavila. A to nije dobro. Ali, diploma novinara još ne znači da ste novinar. Mislim da bi se struka, počevši od HND-a, s izdavačima, trebala angažirati na licenciranju i izboriti za snažniju zaštitu autorskih i općenito novinarskih prava. Svi imaju zaštićena svoja prava - glazbenici, glumci, likovnjaci, samo novinari ne. Svaki kafić plaća paušal na puštanje glazbe, ali na čitanje novina ne.

Je li to moguće izvesti?

- Naravno.

Ima li hrvatsko novinarstvo budućnost? Blizu tisuću novinara je na burzi. Samo u zadnjih godinu dana propalo je nekoliko novina: Vjesnik, Forum, sada 21. stoljeće...

- Iskreno mi je žao zbog 21. stoljeća. Krivo su krenuli, ali su zadnjim brojevima napravili par dobrih iskoraka u grafičkom i sadržajnom smislu. No, nisu uspjeli. Treba znati da novine nisu skup članaka, nego su dobre onoliko koliko je dobar najlošiji članak u njima. A naravno da budućnosti ima, kao prostora za još dnevnih novina. Samo ih treba pametno i kvalitetno osmisliti. Neiskorišten prostor je ogroman. Ilustrirat ću vam kroz brojke Jutarnjeg lista. Svaki dan Jutarnji list pročita preko 340.000 ljudi i ima 910.000 jedinstvenih posjetitelja na web izdanju sa 70 milijuna mjesečnih ulaza na portal. Ima gotovo 300.000 Facebook fanova. Mobilnu aplikaciju koristi 50.000 ljudi. Ipad aplikaciju još 20.000. Dakle, novine ne da nisu mrtve nego se danas čitaju višestruko više nego prije desetak godina. Pred novinama su sjajna vremena, novinarstvo je jače nego ikada, ali moramo razumjeti da je riječ o drukčijem novinarstvu i da papir i kiosk nisu vječni.

Razgovarao Ivica Buljan

Lupiga.Com tekst objavljuje u dogovoru s uredništvom Novinara