MALA POVIJEST NACIONALNOG PARAGRAFA (1): Jadni, jadni Ustavni sud
Božo Petrov nema pojma što je to Ustavni sud. Tomislav karamarko ne razumije koji je to klinac, taj Ustavni sud. Mandatar Orešković i ne zna gdje je Ustavni sud.
Šteta, grozna šteta što je Milanović završio svoju premijersku karijeru stavljajući ogromni upitnik sumnje nad opstojnost institucije Ustavnoga suda.
I sad bi, u takvoj konstelaciji, trebalo na samom početku rada novog saziva parlamenta očekivati da će 151 zadovoljni hrvatski senator (imamo maaaandat za slijedećih četiri puta dvanaest mjeseci puta 15.000 kunića) popunjavanje Ustavnog suda držati svojim prvim poslom u Sabornici.
A umjetni produžetak mandata od šest mjeseci nisu nikakva garancija da će po isteku pola godine zamjene biti spremne za navući sudačku togu. Pitajte Jasnu Omejec koliko je u svom podužem i nekoliko puta produžavanom mandatu vodila Sud u punom sastavu. Ne sjeća se naravno!
Zašto? Zato što se ne može sjetiti ni jednog prebijenog primjera da je iz Sabora u roku stigao zahtjev, odgovor ili što već na upit iz Ustavnog suda. A to je točno 34 koraka od haustora do haustora. I odgovori kasne.
Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda (FOTO: Novi list)
Ne čudi to. Trenutna povijest Ustavnog suda prepuna je laži i kojekakvih gluposti o ustroju, organizaciji, ovlastima i ostalim obilježjima te institucije.
Redom. Čak i Internet bilježi povijest Ustavnog suda od 1990. Godine (konstituiran 1991. s Jadrankom Crnićem na čelu). A Ustavni sud osnovan je na temeljima Ustava SRH iz 1963. Godine i počeo je raditi 1964. Dakle, prije punih 52 godine. Zašto se laže? Nemam pojma.
Kad se tako, bez problema otfikari lijep komad povijesti zašto ne bi bilo logično da se i sam Ustavni sud i parlament, kao njegov ključni kadrovik, ne poigraju malo i sastavom suda. Pa onda u nekom vremeslijedu imamo na sceni dogovorne suce, zalutale suce, političke suce, sve samo ne ugledne pravnike, i profesore. Časnim izuzecima duboki naklon.
Spominjem iz svojeg višedesetljetnog praćenja rada Ustavnog suda samo dvije epizode.
Jedna se tiče bratskog dogovora Šeksa i Arlovića o popuni Suda s četiri moja i četiri tvoja suca. Dakle, s četiri suca u boji HDZ-a i četiri u boji SDP-a. A to se, gospodo i drugovi ne može i ne smije. Koga briga. Šeks i Arlović su drmali parlamentom, a puno je lakše te merkalije osjetiti ona 34 koraka dalje nego odgovoriti na službeni dopis.
Tu je Ustavni sud ustavno ozbiljno posrnuo.
Druga epizoda ima ime: Milan Vuković. Taj se gospon sudac triput zaklinjao voljenom predsjedniku da mu je Ustav prvi i jedini na srcu. Dvaput je odlazio sa suda da bi nakon 1993. godine obavio još neki prljavi posao za svojeg voljenog predsjednika.
Gadi mi se kad danas netko zaziva lustraciju, jer ona kao nikad nije provedena u našoj maloj, u međuvremenu međunarodno priznatoj državi. To što je Vuković sa svojim adlatusima iz Vrhovnog suda (da, da, bio je on i predsjednik toga suda) izbacio sve, gotovo sve suce koji su, za razliku od njega imali pravo u malom prstu, a moral u ostala četiri, uopće nikog nije zanimalo. Kad je Vuković s metlom obavio što mu je naloženo, za nagradu je smješten na Markov trg. I tako tri puta.
Što onda vrijedi prisega?
A onda je došlo vrijeme kad je brojnim ustavnim promjenama Ustavni sud počeo dobivati pritužbe na odluke redovnih sudova. Ali, ne na sadržaj već na nerazumno dugo vrijeme spora. Međutim, sud se počeo uplitati u meritum. Posebno u pritvorskim predmetima, pa i u nekim drugim slučajevima. Kola su počela ići niz brdo. Najprije polako, na što nitko javno nije reagirao. A onda sve brže.
Čista ludnica. Nepuni sastav sudaca samo je krhotina od koje su na kraju počele ispadati i cigle. Svrstavanje Ustavnog suda u pravosuđe (i s političkih govornica i s medijskih stranica) samo je benigna greška. Ali…
Milan Vuković, Tuđmanov predsjednik Ustavnog suda (FOTO: icty-injustice.org)
Moram opet spomenuti Milana Vukovića. On je u naletu svoje bahate i razarajuće ambicije da će baš on biti 'otac hrvatskog pravosuđa' predlagao da se ustavni sud raspusti, a umjesto njega Vrhovni sud podijeli na kasacijski i apelacijski sud, čime bi dio tog raspolovljenog sudišta preuzeo ulogu ustavne zaštite. Na sreću, pred kraj devedesetih, a Tuđmana više nema, Vukovićev razarač ostao je bez goriva.
I tako sve do danas.
A stvar je banalna. I počinje od one frazetine Bože Petrova o 'stručnosti i odgovornosti' primijenjene na Ustavni sud. Stručnjaci, da, stručnjaci za pravo i proceduru bi trebali vratiti ovlasti toga sudišta u korito. I odgovornost vezati za brzinu kojom se rješavaju bitni predmeti. I dokinuti političko, da ne kažem politikantsko kadroviranje svakog suca. Jastrebove, bilo koje stranačke boje treba isključiti iz odlučivanja o kandidatima za suce. Pa da se vidi tko je 'mrak, a tko kmica' u stručnom i odgovornom odlučivanju o sastavu sudišta.
Treće, predsjednika Suda izdvojiti iz sudačkog tima i pretvoriti ga u političkog zaštitnika paragrafa koji propisuju što i kako Ustavni sud ima raditi.
Nema promjene ustava, nema petljancija, a Šeks i Arlović su i onako ostali bez saborskog utjecaja. Sad bi novi predsjednik parlamenta, akademik, trebao saborski odbor za ustav i ostalo obvezao da promptno odgovaraju na upite Ustavnoga suda. A ne da se ne zna kome je službeni dopis zapravo upućen.
Ta anomalija vuče porijeklo iz povijesti višestranačkog Sabora. Njegovim se ovlastima toliko igralo da je zapravo predstavništvo građana ostalo bez ovlasti. Pa i kad treba odgovoriti Ustavnom sudu. Uvedeno je pravilo da je grupacija na vlasti hrvatska, a oporba neprijatelji svega hrvatskoga. Već se to vidjelo na propalom konstituiranju, a bojim se, obnovit će se i u mnogim sjednicama koje slijede.
Da, zalažem se da ustavni sud ostane stanarom Radićevog trga. Ako ništa drugo, a ono što nekoliko tisuća ustavnih tužbi kojima građani traže ostvarenje nekog svog prava ugroženog zakonima, državnom treba zaštitu. I pravo na nju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: usud.hr
Žejnske su vu črnji kikljami,muški su vu črnji kikljami,ti bokca,takve su jezero i sedamstote vu Salemu vužigali da se je dimile prek Stijejnjaka.