Nije tajna da je novinarska struka u Hrvatskoj već godinama na meti raznovrsnih nasilnika. Svakodnevno smo svjedoci iživljavanja najviših državnih dužnosnika nad novinarima koji se drznu da postave neko neugodno pitanje. Neprestano to rade, primjerice, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, a prednjačio je bivši zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, koji posljednjih godina svoje vladavine uopće nije odgovarao na novinarska pitanja, već je umjesto odgovora novinarima nudio uvrede i pogrde. Iz političkog života ta se nesnošljivost prema novinarima posljednjih godina lako prelila na društvo, prvenstveno na društvene mreže i u komentare na portalima, gdje brojni građani novinare proklinju i vrijeđaju. Fasade hrvatskih gradova svjedoče kako se poziva i na ubojstvo novinara, crva, a stvari su se s dolaskom pandemije samo pogoršale, jer je dio javnosti novinare proglašavao slugama fašista koje promiču „štetne brnjice“ i „smrtonosne bocke“. 

MALTEŠKA LEKCIJA: „Moramo sasjeći problem u korijenu ili će se ubojstva novinara i dalje događati“

TRN U OKU VLADIMIRA PUTINA: „U Rusiji profesionalno novinarstvo više nije moguće. Novinarima skrivamo imena!“

Uz ovu turobnu atmosferu u kojoj se potpuno izgubila činjenica da je novinarstvo jedan od rijetkih korektiva društva, dodatni udar na struku vidljiv je u „SLAPP“ tužbama. Radi se o alatu kojim politički ili ekonomski moćnici novinare, medije, aktiviste i organizacije civilnog društva zasipaju neutemeljenim ili bespredmetnim tužbama kako bi ih zastrašili i obeshrabrili u „kopanju“ po njima nezgodnim temama, temama od javnog interesa. S obzirom na moć koju posjeduju, njima ne nedostaje resursa za plaćanje skupih odvjetnika, niti im to oduzima previše vremena, dok tuženi za obranu nemaju dovoljno sredstava te ih ovakve tužbe iscrpljuju u svakom pogledu. Te tužbe imaju i ime - Strateške tužbe protiv djelovanja javnosti (eng. Strategic Lawsuit Against Public Participation, skraćeno SLAPP što korespondira s engleskim izrazom slap=šamar).

Po ovom pitanju Hrvatska je jedna od najgorih europskih zemalja. Naime, prema izvještaju „Gašenje kritike: Kako SLAPP tužbe ugrožavaju europsku demokraciju“ kojeg je ovog proljeća objavila Koalicija protiv SLAPP-a u Europi (CASE), Hrvatska je po broju takvih tužbi na nezavidnom četvrtom mjestu među 30 promatranih europskih zemalja. Statistika je izražena brojem takvih tužbi na sto tisuća stanovnika. Nedodirljiva je na prvom mjestu Malta s osam SLAPP tužbi na 100.000 stanovnika, a tragično je što drugo i treće mjesto zauzimaju hrvatski susjedi – Slovenija (s 1,95 takvih tužbi) i Bosna i Hercegovina (1,22 tužbi). Hrvatska, inače, bilježi 0,82 SLAPP tužbi na 100.000 stanovnika. 

A sudeći prema izvještaju bit će i gore, jer se u njemu Hrvatska, uz Francusku, Maltu, Slovačku, Italiju i Mađarsku, navodi kao zemlja u kojoj su ovakve tužbe u porastu. No, dok, primjerice, u Francuskoj broj takvih tužbi raste zbog onih koji ih podižu iz poslovnih interesa, u Hrvatskoj je značajan trend porasta zbog onih koji imaju političku moć. Zaključuje se da je Hrvatska zemlja u kojoj je vladavina prava u padu, pogotovo u području medijskih sloboda i pluralizma, što se vidi i u „čestim napadima visokih državnih dužnosnika na medije i novinare“. Također se apostrofira i problematičnost hrvatskog pravosudnog sustava.

Broj slučajeva na 100.000 stanovnika, prednjače zemlje bivše Jugoslavije (IZVOR: CASE)

U izvještaju se navodi podatak kako je u Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog novinarskog društva iznesenima prošle godine, broj aktivnih sudskih postupaka protiv medija i novinara s 905 u 2020. godini, porastao na 924 slučaja u 2021. godini. Iako ne postoji podatak koliki se točno broj ovih postupaka može okarakterizirati kao SLAPP, podaci iz prethodnih godina možda mogu upotpuniti sliku. Naime, u samo jednom od deset suđenja, tuženi novinari ili mediji bili bi proglašeni krivima. 

„Količina sudskih postupaka protiv medijskih djelatnika u Hrvatskoj je apsolutno suluda. Vrlo dobro znamo da su te metode osmišljene kako bi se novinare ušutkalo i zastrašilo te kako bi se iscrpili financijski resursi medija i novinara, a ne kako bi se dobili slučajevi. Činjenica da se problem pogoršava, ne samo u Hrvatskoj nego i u ostatku Europske unije, potvrđuje da moramo brzo pronaći europski odgovor”, reagirao je tada glavni tajnik Europske federacije novinara (EFJ) Ricardo Gutiérrez.

Ovog sve popularnijeg pritiska na medija dotaknula se u svom izvješću za 2021. godinu i pučka pravobraniteljica, Tena Šimonović Einwalter, napominjući kako su osim govora mržnje, prijetnji i fizičkih napada, novinari u Hrvatskoj bili pojačano izloženi SLAPP tužbama.

„U slučaju kad su mete SLAPP-a novinari, željeni učinak sudskih postupaka je njihovo opstruiranje u radu, pa oni ponekad sami sebe cenzuriraju da se ne bi izložili novim tužbama. Takve tužbe za cilj nemaju nužno uspjeh tužitelja u sporu, već je u fokusu financijsko iscrpljivanje, zastrašivanje te onemogućavanje daljnjeg rada novinara, zaštitnika ljudskih prava, organizacija civilnog društva, znanstvenika, istraživačke i akademske zajednice te zviždača”, objasnila je pučka pravobraniteljica.

Upravo SLAPP tužbe bile su tema stručnog skupa kojem smo prošlog mjeseca prisustvovali u Strasbourgu. Organizirali su ga, kao prvu Anti-SLAPP konferenciju, Europski centar za slobodu medija (ECPMF) i Koalicija protiv SLAPP-a u Europi (CASE) u zgradi Vijeća Europe.

Jedna od sudionica konferencije, Julia Nebel, iz njemačkih studentskih novina Luhze, sa sjedištem u Leipzigu, iznijela je primjer kako se mali medij poput njenog našao u raljama SLAPP tužbi kada su u prosincu prošle godine objavili tekst o tvrtki koja se bavi nekretninskim poslovima. U tekstu se analiziralo poslovanje lokalne tvrtke, koje se sastoji u tome da targetiraju određene nekretnine, kupuju ih i preuređuju tako da imaju sobu viška u odnosu na prijašnji raspored, koju onda iznajmljuju po vrlo visokim cijenama za tamošnji standard. Kako bi to ostvarili koriste metode pritiska na stanare željenih nekretnina, poput danonoćnih telefonskih poziva i poruka, ne prihvaćajući ne kao odgovor.

"Uzeli su nam puno vremena i živaca" - Julia Nebel (FOTO: ECPMF/Andreas Lamm)

„Stanari su nam rekli kako su pod velikim pritiskom, a autor teksta je također razgovarao i s direktorima te tvrtke pa je nakon objavljivanja članka, primio od njih pohvale zbog dobro balansiranog članka, ali su ga potom zamolili da zacrni dijelove u kojima piše kako su zbog njih stanari pod pritiskom. Mi nismo vidjeli razloga za cenzuru članka i prema tome nismo ništa mijenjali. I onda smo na Badnjak dobili zanimljiv poklon, a to je pisano upozorenje koje je napisao odvjetnik te tvrtke u kojem nas traži da izbrišemo nekoliko dijelova našega teksta, čak i više od onoga što su prvotno tražili, te kako moramo platiti 2.000 eura njihovih odvjetničkih troškova do 30. prosinca. Bili smo šokirani. Pišemo za male studentske novine koje su besplatne i koje nemaju širok doseg, novinari nisu plaćeni, svi rade volonterski u svoje slobodno vrijeme i kada smo primili takvo pismo od njihovih odvjetnika bio nam je veliki šok“, prisjeća se Julia Nebel.

U tako malom roku, jasno, njihovo je vrijeme za reakciju bilo vrlo ograničeno. Čak i da su htjeli platiti taj trošak, toliko novaca nisu imali, niti su imali sredstava da zatraže profesionalnu odvjetničku pomoć. To je rezultiralo time da su već nekoliko dana iza navedenog roka u poštanski sandučić dobili prijedlog za privremenu zabranu objavljivanja, s pozivom na sudsku raspravu sredinom sljedećeg mjeseca.

„Morali smo pronaći odvjetnika jer na sud ne možete doći bez odvjetnika. Pokušali smo i uvjeriti stanare iz teksta da govore kao svjedoci na sudu, ali su se bojali posljedica te su iz tog razloga htjeli ostati anonimni“, nastavlja njemačka novinarka.

Stoga su odlučili zatražiti pomoć javnosti. I to je urodilo plodom. Nakon što su objavili priopćenje u kojem su objasnili što im se događa i da im je povrijeđena sloboda govora, za priču su se zainteresirali veliki mediji. Njihova web stranica uskoro je postala posjećenija nego ikada, građani su organizirali prosvjed pred sudom, nudili razne vrste pomoći. Na koncu je nekretninska tvrtka povukla prijedlog za zabranu objavljivanja.

„Bili smo sretni, ali to je uzelo puno našeg vremena i živaca. Velika opasnost SLAPP tužbi je to što novinari postaju sve uplašeniji“, zaključila je Julia Nebel ovu priču koja potvrđuje kako je jedna od tehnika SLAPP-a napad na organizacije za koje je jasno da se ne mogu obraniti od agresivnog pristupa skupih odvjetnika. 

Za razliku od ovih malih studentskih novina, stanje u renomiranom britanskom listu Guardian je sasvim drugačije. O tome je govorila Gillian Phillips, direktorica njihove pravne službe. 

„Guardian ima sreće da posjeduje pravni tim sastavljen od nas petero. I mi se bavimo stvarima prije nego što ih objavimo kako bismo izbjegli mogućnost tužbi, ali i kako bi se obranili i zaštitili kad do njih dođe, tako da su naši novinari u vrlo zahvalnoj poziciji, za razliku od velikog broja aktivista, freelencera i NGO-ova koji nisu u toj poziciji, nemaju zaleđe, niti prilike i vremena razmišljati kako će pristupiti onome što pišu“, rekla je Guardianova pravnica.

"Naši su novinari u puno boljem položaju od mnogih drugih" Gilian Phillips (FOTO: ECPMF/Andreas Lamm)

Navela je i kako su tužbe često usmjerene, ne samo protiv medija, nego i protiv novinara, privatno, što na njih stavlja veliki psihološki pritisak jer se moraju sami braniti ukoliko ih matična kuća ostavi bez pravne pomoći. 

„Želim se osvrnuti i na podmuklu i prikrivenu praksu koja se događa prije nego što uopće objavite nešto. To su one prijetnje koje novinari dobivaju prije objavljivanja priče. U Velikoj Britaniji, a pretpostavljam i u svim europskim zemljama, novinari će prije objavljivanja priče koja kritizira nekoga ili nešto, poslati dopis osobi ili ustanovi o kojoj se radi, kao dio svoje istrage. To će napraviti jer je to etično, a onda će često od odvjetnika dobiti odgovor kako su tražene informacije privatne, povjerljive ili nisu za publikaciju, niti ne odgovarajući na njihova pitanja i ne ulazeći u problematiku priče, ali uz mnogo prijetnji o tome što će se dogoditi ako pogriješite“, dodaje Gillian Phillips. 

Da bi ilustrirala kako to izgleda u Guardianu pročitala je dopis koji je dobio jedan njihov novinar u trenutku dok je istraživao materijal za tekst. Dopis je naslovljen s „Privatno i povjerljivo, nije za publikaciju“.

„Jasno smo naglasili kako je ponavljanje kleveta ili zavaravajućih informacija ili tvrdnji koje su u suprotnosti s pravima privatnosti našeg klijenta utuživo. Objavljivanje bilo kakvog materijala koji daje temelje za tužbu dovest će do financijskih gubitaka za koje ćete vi biti odgovorni. Bilo koje kršenje prava našeg klijenta dovest će do hitnog pravnog postupka“, stoji u pismu u kojem se uopće ne odgovara na postavljena novinarska pitanja. Takve dopise, kaže Gillian Phillips, Guardian dobije najmanje dva do tri puta tjedno, svaki puta kada novinai pišu neki tekst koji će biti kritičan prema nekoj osobi, ustanovi ili kompaniji. A kada Guardian radi neku veću priču, kao što su slučajevi curenja informacija, poput Wikileaksa, kada se šalje veliki broj upita, dobiju i po šezdesetak ovakvih otvorenih prijetnji. 

„Rekli ste da imate pet odvjetnika? Mi imamo samo dva i jednog asistenta za 100 tužbi od 2015. godine do danas. I tu ne ubrajam one tužbe koje podnose privatne osobe, nego samo tužbe povezane s vladajućom strankom i vladom“, nadovezao se Piotr Stasiński, zamjenik glavnog urednika poljskog dnevnog lista Gazeta Wyborcza.

Dodao je kako se i njih neprestano zastrašuje sličnim dopisima, ali su im veći problem SLAPP tužbe. 

„Pljuske tog tipa su naša svakodnevna rutina od koje se moramo braniti. Ironija je to što nas tuži stranka na vlasti, koja se zove Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość – PiS). Ne samo oni, nego i razne agencije koje su pod njihovom nadležnosti, institucije, ministarstva, sama stranka. Tuži nas čak i Narodna banka Poljske. PiS je preuzela državu, skoro sve institucije poljske demokracije su preuzete, podređene vladi i vladajućoj stranci. Mi idemo putem kojim je Mađarska već krenula“, kaže Stasiński.

"To je veliki teret i počinješ podsvjesno razmišljati da promijeniš temu na neku lakšu koju nećeš istraživati dva mjeseca da bi se onda godinama poslije vukao po sudovima" Piotr Stasiński (FOTO: ECPMF/Andreas Lamm)

Tužio ih je i osobno Jarosław Kaczyński, predsjednik i osnivač PiS-a, nakon što su objavili snimku razgovora Kaczyńskog i austrijskog poduzetnika Geralda Birgfellnera. Birgfellner je bio angažiran za gradnju velebnog nebodera u Varšavi, projekta čiji je idejni začetnik PiS, a za svoj rad nikada nije plaćen. Na snimci se čuje kako Kaczyński govori da ukoliko ne pobjede na izborima neboder neće moći napraviti. 

Stasiński je pokazao i fotografiju s kutijom u kojoj se nalaze tužbe primljene samo u jednom danu. Pokrenuo ih je izvršni direktor naftne kompanije zbog serije istraživačkih tekstova o njihovom radu objavljenima u listu Gazeta Wyborcza. 

„A već od ranije imamo tucet tužbi koje je on digao protiv nas. Naši novinari postavljaju pitanja na koja oni ne odgovaraju, a kasnije nas tuže tvrdeći kako njihova strana nije objavljena. To je ono što se događa svaki tjedan. Nije da se mi bojimo obavljati svoj posao, ali to je veliki teret i počinješ podsvjesno razmišljati da promijeniš temu na neku lakšu koju nećeš istraživati dva mjeseca da bi se onda godinama poslije vukao po sudovima“, zaključio je Stasiński.

Taktiku SLAPP tužbi dobro je osjetio i belgijski istraživački portal Apache, koji poput njemačkog Luhzea nema ni pravnu službu, ni odvjetnike, a o tim neugodnim iskustvima govorila je novinarka Apachea, Hind Fraihi, koja je odmah na početku istaknula da se radilo o psihološko-pravnom teroru. Riječ je o slučaju kada su istraživački novinari uočili sumnjiv promet nekretninama u Antwerpenu i potom otkrili vezu između gradonačelnika Barta De Wevera i kontroverznog poduzetnika Erika Van der Paala. De Wever i Van der Paal od ranije gaje prijateljske odnose, a kada je Van Der Paal proslavljao rođendan u jednom antverpenskom restoranu, novinari Apachea snimali su dolazak gostiju, među kojima je bio i gradonačelnik De Wever, ali i neki drugi istaknuti belgijski političari. Uslijedila je serija tužbi zbog klevete, nanošenja štete njihovoj reputaciji, ali i zbog neovlaštenog snimanja na javnom mjestu. 

„Snimili smo kako je cijelo gradsko vijeće Antwerpena, uključujući gradonačelnika, bilo na njegovoj rođendanskoj proslavi. To se dogodilo u vrijeme kada je grad morao odlučiti o važnoj građevinskoj dozvoli za Van Der Paalovu tvrtku. Prošle godine Apache je oslobođen optužbi u ovom slučaju, sud je odlučio kako je snimka bila dio novinarskog istraživanja te da je opravdana u granicama koje dopušta sloboda medija u interesu demokratskog društva, a da se ovdje radilo o temi od izuzetne društvene važnosti. Van Der Paal se žalio i na Vrhovnom sudu. I sretna sam što mogu objaviti kako je uoči ove konferencije ova žalba odbačena“, ispričala je Hind Fraihi.

"Njegov hobi je Apache do sada koštao 70.000 eura" - Hind Fraihi (ECMF/Andreas Lamm)

Objasnila je i kako je Van Der Paal toliko bogat da više ne mora ni raditi do kraja života, a da mu je Apache postao hobi, meta za iživljavanje, pa je unajmljivao privatne istražitelje da prate novinare ovog istraživačkog medija. U jednom navratu uspio je i sudski cenzurirati Apache, kada je sud naložio da se ukloni jedan kasniji tekst u kojem se spominjao Van Der Paal, sve uz prijetnju kazne od tisuću eura za svaki dan koji tekst ostane online. 

„Njegov hobi je Apache do sada koštao 70.000 eura u pravnim troškovima te stotine radnih sati i energije koja je utrošena kako bismo pripremili svoju obranu u raznim procesima. Zbog Van der Paala freelance novinari u Belgiji više ne mogu uzeti osiguranje za profesionalnu odgovornost na više od godinu dana“, zaključila je novinarka Apachea, ustvrdivši kako je njihova pobjeda u svim slučajevima, koje je Van Der Paal pokrenuo protiv njih, pobjeda slobode medija. 

To da se u Belgiji zahtijevaju goleme naknade za svaki dan koji neki tekst provede na internetu, u slučaju da onaj kome taj tekst „smeta“ zatraži njegovo uklanjanje, nije ništa neobično. To nam je potvrdio i Andrew Rettman, novinar europskog internetskog portala, osnovanog u Belgiji, EU Observer. Iako ovaj medij s 12 zaposlenih, postoji već 20 godina, do prije tri godine nisu imali nijednu tužbu, a onda ih je „krenulo“. Prvo ih je tužila jedna belgijska tvrtka koja se bavi iznajmljivanjem zrakoplova, tražeći da im se isplati 50.000 eura za svaki dan koji priča o njima bude na internetu.

„Ta je tvrtka htjela iznajmiti zrakoplov belgijskoj vladi, a mi smo otkrili kako su zrakoplove iznajmljivali i ruskoj mafiji te zbog toga nisu dobili ugovor. Priča je još uvijek na internetu“, govori Rettman, zahvaljujući se Europskom centru za slobodu medija i Flamanskom sindikatu, koji su skupili 20.000 eura kako bi EU Observer mogao angažirati dobrog odvjetnika koji je slučajeve dobio na sudu.

"Ja sam imao sreće, jer sam imao sjajnog urednika i upravu koja je bila spremna boriti se, jer je to ono što novinari rade" - Andrew Rettman (FOTO: ECPMF/Andreas Lamm)

U obračun s EU Oobserverom krenula je i tvrtka Sandstone u vlasništvu iračkog milijardera, registrirana u Luksemburgu, a koja se bavi obavještajnim poslovima. Nakon što su novinari EU Observera objavili tekst u kojem se navodi da je ova tvrtka posthumno blatila ubijenu maltešku novinarku Daphne Caruana Galizia, širili dezinformacije, sve u suradnji s malteškom vladom, uslijedile su tužbe. Osim ova dva slučaja EU Observer je imao sudska posla i s kompanijom Dana Holdings, u vlasništvu srpske obitelji Karić koja je pokrenula „dobar posao“ u Bjelorusiji te je blisko povezana s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom. Novinari su objavili priču kako tvrka Karićevih, u kojoj istaknutu poziciju drži i Lukašenkova snaha, Lidija Lukašensko, obavlja određene poslove na Cipru. 

„Ja sam osobno imao sreće, mislim da treba imati malo sreće u ovome, jer sam imao sjajnog urednika i upravu koja je bila spremna boriti se, jer je to ono što novinari rade. Ali mi nemamo sredstva za borbu. To vam uzima vremena na poslu, a i ometa privatni život“, sumira novinar EU Observera

On je upozorio i na još jednu važnu stvar. U ovakvim slučajevima novinari nemaju nikakvu zaštitu, ali nemaju je ni osobe koje imaju određena saznanja o slučajevima, odnosno novinarski izvori i sugovornici, jer kada vide da tužitelji ne štede kako bi mediju upropastili život, naravno da se rijetko tko od njih želi pojaviti u sudnici kao svjedok. 

Inače, razgovor je moderirao Matthew Caruana Galizia, sin spomenute novinarke Daphne Caruana Galizia, koja je ubijena u eksploziji autobombe 2017. godine. On, također, ima znatna iskustva sa SLAPP tužbama. 

„Moja je majka umrla bez pristupa svom novcu, po nalogu ministra zamrznuti su joj bankovni računi zbog optužbi za klevetu koje je podigao protiv nje. Uspjeli smo srušiti 46 tužbi za klevetu koje je moja obitelj naslijedila nakon ubojstva moje majke. Prije no što smo uspjeli pokopati posmrtne ostatke moje majke, moja obitelj i ja, bili smo na sudu kako bi se branili protiv tužbe koju smo naslijedili, dakle nekoliko dana nakon samog ubojstva. Reducirali smo ove slučajeve na manje od deset, ali bivši premijer Joseph Muscato još uvijek tuži moju pokojnu majku. To je, jednostavno, vrlo nestvarna situacija i šokira me svaki put kad je spomenem. Upravo to je zlostavljanje protiv kojeg se borimo i koje pokušavamo zaustaviti“, naveo je Caruana Galizia.

Dirk Voorhoof, belgijski profesor prava kojem su u fokusu medijske slobode, proglašava hrvatskog suca Zvonka Vrbana za pobjednika u jednoj od kategorija Europske SLAPP nagrade (FOTO: ECPMF/Andreas Lamm)

Na koncu prve Anti-SLAPP konferencije, koja se osim ovog panela za koji smo na Lupigi odlučili rezervirati ovaj prostor, sastojala od još četiri panela, uslijedila je duhovita ceremonija dodjele Europske SLAPP nagrade, svojevrsna parodija na dodjelu Oscara i natjecanje za pjesmu Eurovizije. I tu je Hrvatska imala svog aduta, predsjednika osječkog Županijskog suda Zvonka Vrbana. U ljutoj konkurenciji Vrban je u kategoriji „Pravosudni bully“ osvojio prvo mjesto zbog tužbi koje je pokrenuo protiv portala Telegram, odnosno novinara Drage Hedla jer je pisao o njegovim poslovnim i imovinskim pothvatima. Ukupno je ovaj osječki sudac podnio šest tužbi, potražujući 100.000 eura. Ukoliko vas ova tema interesira, rabote Vrbanove konkurencije u ovoj nagradi, kao i pobjednike ostalih kategorija možete pronaći na ovom linku. Reći ćemo samo kako je u kategoriji „SLAPP država godine“ bila nominirana Srbija, a u kategoriji „Prekogranični bully“ šansu za pobjedu imao je Stanko Subotić Cane poduzetnik dobro poznat i u hrvatskim pravosudnim krugovima. Skup je zaključen apelom na sve europske države da hitno izmijene svoje zakonodavstvo tako da se onemogući zloporaba pravosuđa za ograničavanje medijskih sloboda.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Unsplash

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"