MOJA MILENO: Tko nam je ukrao dušu?
Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje, moja Milena. Miriše na jabuke, živi k'o podstanar, moja Milena. Oči su joj pune sna, kako li se preziva, moja Milena. Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je, moja Milena.
Jutro u Zagrebu nakon burne noći liječim na Trgu. Razgovaram s užurbanim prolaznicima i čistačima kojima očito smetam. Želim uhvatiti onaj Džonijev tramvaj za Remizu i želim pod svaku cijenu doživjeti onaj Zagreb koji je on tako živopisno opisivao. Jutro sviće nad tramvajem broj 4. Zadnji tramvaj te vrste. One iz osamdesetih.
Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje, moja Milena. Miriše na jabuke, živi k'o podstanar, moja Milena. Oči su joj pune sna, kako li se preziva, moja Milena. Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je, moja Milena.
Tih ranih osamdesetih bio sam zaljubljen u Milenu. Sjedio sam neutješan ispod njenog prozora na božićno jutro. Iskrao sam se tiho, da me nitko ne čuje i u svojoj mladenačkoj nadi očekivao moju Milenu da siđe u haustor. Na igralište. Milena generacijo. Čekao sam je, i za tu Novu, 1987. godinu, na tom istom igralištu ispred njene kuće, dok je čitav grad odzvanjao od eksplozija. Neutješan, čekao sam ispred Milenine kuće da se ona pojavi na prozoru. Znao sam kako nema pojma da ja sjedim na tim dječjim ljuljačkama u najsvečanije doba godine, ali meni je bilo dovoljno to što sam joj ispod prozora.
Mojoj Mileni.
Jebeš mu mater, da me dan danas pitaju koja mi je Nova bila najbolja, koji doček mi je bio najbolji u životu, odgovorio bih im – baš taj. Ta nesretna večer u kojoj su baklje osvjetljavale moj grad i u kojoj se moja generacija kupala u najnovijem albumu Bijelog Dugmeta – „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“, a ja sam kao zadnja budala stajao pod prozorom svoje Milene. Nije me tada bila briga za ništa na svijetu. Ni za to što se osjećam kao zadnja budala, što ona slavi Novu sa svojim roditeljima i pojma nema da sam ja dolje.
Ja sam znao da je gore moja Milena. I ništa na svijetu nije mi bilo važnije od toga. Ona je bila negdje iza tog prozora i ja sam bio ispod njega. Možete se vi smijati koliko hoćete, ali moja Milena i ja tog smo dana postali jedno. Ja na toj jebenoj kiši i ona koja pojma nema da sam ja ispod njenog prozora.
Duša.
Tko nam je to ukrao dušu?
Sve najbolje ovog svijeta upreglo se da nam objasni kako duša ne postoji. To je nešto apstraktno. Dušu ćemo, kako nas uče, uskoro dati u ruke umjetnoj inteligenciji. Tako nam i treba. Neka nam algoritmi objasne zašto sam ja koji kurac te noći stajao ispod prozora moje Milene i osjećao se sretno. Možda nam ti algoritmi, ta umjetna inteligencija objasni zašto smo od jedne obične ljubavi napravili tako komplicirane stvari.
Razmišljam o duši dok se vozim tramvajem. Konduktera nema, a i da ga ima ne bi razmišljao o lozi. Uživam u toj rapsodiji Zagreba, grada koji izranja iz sna. Nismo ni svjesni koliku moć snovi imaju nad nama, nama koji putujemo s prvim zagrebačkim tramvajem.
Konduktera nema, a i da ga ima ne bi razmišljao o lozi (FOTO: Lupiga.Com)
Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje, moja Milena. Miriše na jabuke, živi k'o podstanar, moja Milena. Oči su joj pune sna, kako li se preziva, moja Milena. Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je, moja Milena.
U najdaljem kutu moje sobe, uvijek me srce tiho zazebe, kada u moru čudnih stvari nađem jedan dio tebe. Čudne stvari. Jedan kofer s putovanja iz osamdesetih i u njemu jedan spomenar. I jedan cvijet u herbariju. Ljiljan. S potpisom: „Zauvijek tvoja – Milena“.
I sjedneš tako u kafić u Zagrebu, taman takav kafić u kojem te nije briga. Nije te briga ako te neka tuga stegne, ako ti se srce stišće, ako nekog trebaš i ništa više. Tako te moje kave izgledaju u Zagrebu. Kao da želim da more šušti, da zvijezde gore, kao da želim ljubav od jutra do zore. Ako neka ljubav srce ti stegne, ako neka žalost na srce ti legne, samo ja ću znati, ja i nitko više. Takvi su kafići po Zagrebu. Ako hoćete da budu takvi.
I tada ih vidiš. Naše cure iz osamdesetih.
Postoji jedna knjiga, ako uopće više čitate knjige, Milana Kundere. Na praškom bazenu, među gomilom mladih cura, prepoznaje gracioznost žena njegovog vremena. Na njihovom tijelu vidi sve porode, svu neumitnost vremena. Ali u isto vrijeme, ako malo bolje pogleda, vidi iste one djevojke iz vremena ruža.
Moja Milena. Jesmo li previše htjeli?
Ukoliko pitate bilo kojeg putnika u istom tom tramvaju, kazat će vam da ga baš briga za uhljebe. „Došao vrag po svoje. Kada smo mi krvarili, oni su imali dobre plaće, lijep standard, slobodan vikend“.
Moja Milena.
Konobar donosi kavu. Sjedim uz žene koje su moja generacija. Konobar poslovično neljubazan, otvoreno sugerira da su prosjaci veća gospoda od tih njegovih gostiju. Očiti prezir. Moja Milena. Oči su joj pune sna, kako li se preziva? Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je … Tko nam je ukrao dušu? Jesmo li previše htjeli?
Što smo htjeli od života, generacijo moja? Bilo je sijeno i karamele, kad su se takle naše usne. Bilo nam je prvi put. Najljepše su čiste i nespretne ruke, prve suze vrijede, drugo su priče. Bilo je sve što sada nemamo i što više nikada neće biti. Milena, generacijo moja. Ne traži milost od ljudi koji nikada nisu doživjeli prvu zoru.
Uz tvoje nespretne ruke.
Kako smo, moja Milena, dopustili da nas tako prevare? Da nas razdvoje? Da ja o tebi mislim kako si živjela bolje od mene? Kao da te nikada nisam znao? Koliko ti to nije bilo bitno. Ti? Uvijek smo u tvom „ti“ bili mi. Svijet. Skupljali smo hranu za Afriku. Live Aid, sjećaš se? I ti si sada „uhljeb“?
Moja Milena. Milena generacijo moja. Da smo se ranije sreli, Milena generacijo moja, tko nam je ukrao dušu? Promatram prolaznike. Nikog nije briga za vas. Vaše parole koje smiješno zvuče. „I mi smo ljudi“; „Hoćemo samo dostojan život“; „Mi nismo uhljebi već žene koje mukotrpno rade, svakodnevno pogrbljene nad tonama sudskih spisa“. Promatram moju Milenu. Godine rada su joj uništile kičmu, zglobove. Nekad tako graciozne.
U istom kafiću. Ti i ja. Nedosanjani san moje adolescencije. Ti, koja se sada boriš za svoja prava. Moja Milena. Ti, koja prkosno dižeš svoj transparent na kojem stoji da nisi broj nego čovjek. I konobar koji neće da vas usluži. I ljudi koji se smiju kako uhljebi traže svoja prava.
Milena generacijo moja. Tko nam je ukrao dušu?
Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje, moja Milena. Miriše na jabuke, živi k'o podstanar, moja Milena. Oči su joj pune sna, kako li se preziva, moja Milena. Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je, moja Milena.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
zagreb je jošter u XIX stoljeću počeô prohoditi skrozi velike družstvene promjene. od gradića brojnošću manjega od subotice u vojvodini, doseôbama iz svieh dielova onodobne austro-ugarske, posebno iz BiH-a nakon "oslobođenja" od turakā, počinje pospješeno rasti i širiti se. to mu je u mnogom pomogla nagla "industrijalizacija" unutar austro-ugarske, koja je bīla u půnom razmahu na gradskima područjima onodobne male ugarske upravne pokrajine "hṙvatske", skupa s njoj priključenom pokrajinom "slavonijom", ali bez austrijske pokrajine "dalmacije", "istre" i većine otokā. tada su izumṙli zadnji pravi "agrameri", a u XX stoljeću i zadnji pravi "purgeri". grad je prëživïô brojne burne poviestne promjene i miene stanovničstva. doseljeno novo stanovničstvo sāmo dielom se je jezično uspjelo uklopiti u novu srjedinu. nëčto slično je prëživïô i varaždin, ali jur u XVIII stoljeću. dapače, mnogi ne znaju, ali varaždinski političar, pisac i poviestnik ivan-kukuljević sakcinski, poreklom i rodom je bīô bosanac, koliko i 50-60% stanovnikā (potomakā bosanskohercegovačskih izbjeglicā) na širjem području varaždina. zagreb nije prëstajaô bīti grad doseljenikā, od pṙve i druge YU-ge do danas. promjene stanovničstva su se odrazile i na jezik, pak je tako i stara kajkavska čṙešnjevka (naselje) postala čtokavska tṙešnjevka. u drugoj YU-gi zagreb je prërastaô u jedan od prosječnih/tipičnih "jugoslavenskih" velegradovā te dṙžave, narodnostno jako izmiešan. nu, ne gledē na sve tolič rečeno, bīlo je to liepo i opušteno doba na Balkanu u očima jednoga stranca i turista. YU-ga je koliko-toliko uspješno prëživljavala na "zajmovima" iz inozemstva, pod pokroviteljstvom anglosaksonacā, kakor u ostalom i "nesvṙstani". brojne "milene" izjednačene u socializmu, živjele su i prëhranjivale obitelji u svakodnevnom sivilu svojih gradovā i gradićā. život nije bīô lagahan i ljudi su bīli skromnïji ter družstvenïji. onda su došle osamdesete, i sa svom kolikom eksplozijom turizma, ter pospješenim otvaranjem YU-ge k zapadu, nastupile su velike družstvene promjene, a to stanje traje do danas i nakon kṙvavoga razpada YU-ge. nu, postojale su mnogobrojne "milene" důgo i široko po svietu, pače i u amerikama, ali i one su danas dïô daleke prošlosti globalnoga anglosaksoniziranoga svieta, ostavše lje u knjigama, čtivima i uspomenama pojedinacā.