Reforme. Referendumi. Riječi koje se proteklih par godina sve češće ponavljaju u medijskom i javnom prostoru i ispunjavaju ga kontradiktornim tumačenjima i značenjima koja opisuju trenutnu dijalektiku između ekonomske i političke sfere. U ovom trenutku čini se da referendumi stoje na putu reformama. Reforme provodi vlada, referendume zahtijeva javnost u kojoj je sve veći broj onih koji su izravno pogođeni daljnjim propadanjem privrede i konstantnim smanjivanjem javnog sektora.

Starije generacije potvrdit će se da se o reformama, ovako ili onako, govori već desetljećima. U posljednjih desetak godina najveći broj reformi koje su nas očekivale – ili koje smo navodno odgađali – bio je vezan uz članstvo u Europskoj uniji. Famozne strukturne reforme u početku su u pravilu označavale modernizacijsko djelovanje na modele upravljanja i primjene međunarodnih standarda u nizu sektorskih politika, da bi postepeno pripremile i ustupile teren neoliberalnoj ekonomskoj agendi koja krči put kroz prašumu žilavih i otpornih običaja kojima joj se postojeći sustav opire. Isti ti običaji, koji, istina, u prvom slučaju srećom odgađaju štetne posljedice prodiranja neoliberalne agende, imaju dvostruko naličje, oni su i odraz i instrument određene vrste štetočinstva koja je duboko i kapilarno premrežena unutar postojećeg javnog sektora kojeg uzurpira i traži načine da to nastavi. 

U tom pak svjetlu, referendumi postaju ne samo odraz kolektivnog nezadovoljstva kroz korištenje dostupnih legitimnih instrumenata, oni postaju i sredstvo otpora, usporavanja i osporavanja reformi koje ''prosvijećena'' manjina pokušava provesti nad navodno neukom većinom, jer potonja, jadna, ne razumije da se reforme provode u javnom interesu. U neku ruku, dominantna ekonomska agenda koja je našla svoje protagoniste u maloj i usko definiranoj elitnoj šačici nailazi na otpor političke sfere koja koristi legitimne demokratske instrumente da zaustavi štetno djelovanje onog što se ambiciozno naziva reformama. Zapravo, u velikom broju slučajeva radi se o izoliranim i nepovezanim pokušajima uvođenja štednje u javni sektor, udarima na javne resurse ili na područje rada, pokušajima i pogreškama kojima se pokušava amortizirati ukupna nemoć definiranja makroekonomske politike u skučenim uvjetima europskog i domaćeg privrednog prostora. Sama reforma nekad može označiti i nove pravne propise, okvire i zakonske pakete, dakle 'vladavinu prava', koja u suštini može pravno legitimirati ilegalne ekonomske aktivnosti ili uvjete koji proizvode dugoročne štetne učinke. Utoliko, ako i jesmo uveli vladavinu prava, i tako zadovoljili jedan kriterij, to i dalje nužno ne znači da pravni propisi koji ozakonjuju određenu vrstu reforme nužno odgovaraju javnom interesu. 

Referendumi kao izraz otpora neoliberalizmu (FOTO: Novilist.hr)

Kada se u javnom i medijskom prostoru želi ocrniti pokušaje mobilizacije javnosti oko referendumskih pitanja, onda se najčešće prikazuje da se referendum koristi kao sredstvo otpora rastu, a navodno zavedena većina ne daje za pravo vodećim glavama da ih izvedu iz krize kroz npr. privatizaciju javnih resursa ili ''outsourcing'' u javnom sektoru. U maloj perifernoj Hrvatskoj koja je još poprilično ošamućena otkako se nalazi u EU, nitko još nije objelodanio da je tržišna ekonomija o kakvoj smo pričali početkom dvijetisućitih stvar prošlosti i da je brak između kapitalizma i demokracije puknuo. A reforme, one nisu jasne ni domaćoj javnosti koja ih ne podržava, a prema posljednjim izvješćima Europske komisije, nisu posve jasne niti samoj Komisiji. Očito je da su jasne samo i isključivo omanjem broju ljudi koji su – treba i to reći, s velikim kašnjenjem – ustanovili da bi pojedinim potezima mogli barem probati 'odglumiti' reforme i stvoriti neku privremenu korist za uži krug klijenata. Za stvarne reforme je potrebno težiti konsenzusu, a on se neće dogoditi ako one evidentno idu na štetu građana, njihovog standarda, njihovog sudjelovanja u odlučivanju i kvaliteti života.

U jednoj od nedavno održanih javnih debata o nadolazećem mandatu Europske komisije jedan od članova Vlade bio je jasan kada je kazao da se referendumima protiv monetizacije autocesta i protiv outsourcinga pokušavaju zaustaviti reforme u koje Vlada ulaže golem trud. Vjerojatno i jest tako. Prema tom pogledu na stvari, elitna manjina navodno provodi reformu za dobrobit većine, a ta ista većina ne samo da za to ne mari, nego čak osporava reforme. Javni interes i potrebe građana dijametralno različito se vide i očito je pitanje političke dioptrije kada ti isti članovi Vlade ne vide ono što se za njihovog mandata događa pred njihovim očima.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: Lupiga.Com