S ljetnim računanjem vremena uvijek me se lako prevari, jer nekako osjetim kao da sam na dobitku. Iako nam uzme jedan sat, što brzo primijetimo, produži nam nekako svaki idući dan, produži nam možda, i vjerojatno prividno - i pravo na slobodno vrijeme, na naše vrijeme. I sve do lipnja dan kao da traje sve duže i duže. Kad se prisjetim djetinjstva sjetim se uvijek dugih popodneva koja sam uživao s majkom i bratom, ili bakom i djedom. Sjetim se toga da im je nakon punog i teškog radnog dana ipak ostajalo dovoljno vremena za štošta, za igru, za šetnju, za drijemež, za odlazak u kino, za još štošta do večere i potom duge večeri. Dan je bio dug da duži nije mogao biti.

Naravno, iako se ovdje puno može pripisati dječjem poimanju vremena, danas kad sam roditelj, takvo nešto mi je skoro pa nezamislivo priuštiti vlastitom djetetu. I u tome nisam sam. Kad se okrenem oko sebe, čini se to samo kao privilegij ili luksuz, gotovo graniči s krivnjom imati (viška) vremena i polagati prava na njega. Polagati pravo na to da se odlazak s posla završi u propisano vrijeme, i polagati pravo na to da što više vremena van radnog odnosa ne bude provedeno u sferi potrošnje. Ono može biti provedeno u čemu god nam je drago, u prirodi, u tišini, u kontemplaciji, u sportu, u intimi, u obnavljanju humanosti, u druženju, u brizi prema drugima, u mnogo čemu što nas odvezuje od porobljavajućeg lanca dominante ekonomske logike.

 Graniči s krivnjom imati (viška) vremena i polagati prava na njega (FOTO: dayofglory.deviantart.com)

Ipak, danas ispada da je subverzivno govoriti o vremenu, pogotovo ako se ono nalazi izvan dohvata i zahvata logike koja se klati između duga i potrošnje. Jer, proizvodnje i industrijske aktivnosti gotovo da i nema, pa shodno tome, nema ni razonode na koju jedna od ''smjena'' ima pravo. Ali opet, ponavljam, kako smo i kada dospjeli do točke u kojoj je govor o svojem vremenu postao točka otpora, u kojem je on gotovo kao incident ako se otkapča od podređenosti financijskoj vladavini i konzumerizmu koji je u javnom diskursu odavno postao alternativna jedinica vremena (''vrijeme je novac'' ili ''tko ti plaća ručak''). Tome naprotiv pokušat ću u idućim recima ukazati da je upravo vrijeme simbolični prostor borbe u kojoj je potrebno stati na kraj dugoj defenzivi. U vremenu se isprepliću odnosi između rada, kapitala, potrošnje i mnogi drugi spram kojih suvremena ljevica treba definirati odgovore.

Što se promijenilo otkako smo prošli našu višestruku tranziciju, otkako su se generacije roditelja mojih vršnjaka otisnule na put prema tržišnoj ekonomiji i liberalnoj demokraciji; otkako su se ove dvije odvezale jedna od druge i otkako se prva nakon krize pretvorila u neoliberalnog talibana, a druga klizi prema svom neliberalnom antipodu? Što je ostalo od prosperiteta koje su to generacije sanjale za nas i kakvom smo noćnom morom sad umjesto toga okruženi? Prethodne generacije valjda su već imale priliku shvatiti da romantizirana verzija Zapada u naše krajeve dolazi adaptirana na naša pravila i da grabi sve ono što je dozvoljeno, raspoloživo, pa tako i naše vrijeme. Reformirajući tržište rada, zdravstvo, obrazovanje, ona duboko grabi u same fundamente vremena kao osnove naše slobode. Shvatili su valjda i da je sada kasno, da ta paradigmatska lokomotiva grabi kilometre, kroz pokušaje privatizacije, eksploatacije, oduzimanja. Ne samo prirodnih resursa, ne samo javnog novca, nego naposljetku i našeg vremena. U toj točki ona nam oduzima na ljudskosti, troši ljudski kapital, iskorištava naše povjerenje i smanjuje prilike za solidarnost. Napad na naše je vrijeme je najperfidniji oblik zauzimanja prostora slobode i on je duboko politički čin na koji treba odgovoriti – politički.

To je vrijeme ujedno i granica između dva svijeta. Onih koji rade i koji su, pod različitim uvjetima, primorani barem još nekoliko sati svog slobodnog vremena pokloniti poslodavcu ili državi i uglavnom pod uvjetima rastuće nesigurnosti boriti se da ostanu i opstanu u tom i takvom ''označenom'' vremenu. Pod svaku cijenu. U tom vremenu oni će podnijeti mnoge žrtve, a potom će u vremenu koje im preostaje pokušati potrošiti ono za što su priskrbili i zadovoljiti svoje osnovne potrebe ne bi li obnovili svoju radnu sposobnost ili prigrlili smisao dizanja iz kreveta i za taj novi dan. Izvan tog lanca malo će vremena, ili baš toliko koliko je dovoljno za privid, ostati za protest, za kritiku, za refleksiju, za dokolicu. Nećemo ni stići reći – čekaj, stani malo, ne može to zauvijek tako – a već će nas probuditi sirene za povratak na posao. U potpuno deindustrijaliziranoj i opljačkanoj zemlji naše će vrijeme postati 24 satna smjena, neovisno bili doslovno na radnom mjestu, za stolom ili u krevetu. I svaki potez da se unutar toga pobunimo bit će tretiran kao nestabilnost sustava koji nas u svakom trenutku može zamijeniti poslušnijom jedinkom iz drugog svijeta. Taj drugi svijet na neki je način iskopčan iz tog vremena; u pravilu on ima sve vrijeme, ali unutar tog vremena on je u potpunosti isključen iz društvenosti, iz života, on je depriviran jer nije pristao – ili u najvećem broju slučajeva - nije imao ni priliku pristati na uvjete iz prvog svijeta. U konačnici, i jedan i drugi svijet, lišeni su kvalitete vremena, slobodom da njim upravljamo i da naš izbor i odluke nisu ograničene primarno uvjetima potrošnje.

Jednom već dobivena borba za osmosatno radno vrijeme ponovo nas čeka (ILUSTRACIJA: en.wikipedia.org)

Postoji dakle vrijeme u kojem smo isključeni iz lanca proizvodnje i potrošnje, a ako smo uključeni to znači da mu danas, u 2015. godini, nakon svih civilizacijskih uspjeha, ipak robujemo, na nježniji ili grublji način. Naravno, ovo je možda pojednostavljena crno-bijela slika koja ne opisuje dovoljno precizno situaciju. Prekarni radnici, pa čak i javni sektor nalazi se na neki način u sivoj zoni između ovih svjetova. Nalaze se i oni koji žive i preživljavaju od rada na crno. I mnogi drugi. No, u svakom slučaju slika želi podcrtati da se u svim tim slučajevima, naš odnos prema vremenu radikalno promijenio. Oduvijek je čovjek dio svog vremena morao ulagati u osposobljavanje za život, ali pored toga i dalje je mogao ostajati čovjekom. Ovo su pak posljednji trenuci u kojima se humanost istiskuje iz naša 24 sata.

Najveći udarac na naše građanske slobode, ako smo takvo nešto stekli, udarac je na vrijeme, upravo tu se susreću liberalna borba za ljudska prava i građanske slobode sa otporom prema oštrim mjerama štednje i financijalizacijom života. To je centralno mjesto osnovne štete ekonomske krize koja na prvi pogled nije vidljiva. Vrijeme je sfera i teren gdje se povlači crta, gdje se zaustavlja nadiranje financijalizacije u prostor slobode. Vrijeme je prostor nejednakosti, prostor sukoba kapitala i rada. Vrijeme je nevidljivi front koji traži ljude i solidarnost zajedničkog otpora takvoj opresiji. U tom smislu tek treba iznaći žilave i otporne činove otpora koji nam vraćaju oduzeto vrijeme, koji nas vraćaju u brzinu po mjeri čovjeka. Svaki oblik emancipacije mora se ravnati spram vremena. Bitka za vrijeme je zato naša bitka, borba koju moramo odabrati. Moramo ju voditi svaki dan, na radnom mjestu, i van radnog mjesta, za sve one koji to radno mjesto još nemaju. Donedavno reakcionarne ili tradicionalne vrijednosti mogu lako postati mjesta revolucije, točke otpora.

Ne trebamo zaboraviti ni to da se geografski naš život definira na prostoru Europe. Europe koja pokušava, sve manje uspješno, držati korak s ostatkom svijeta, Europe koja više neće moći rasti na isti način i u kojoj će dostignuti standard biti sve više privilegij odabranih. U takvoj Europi naša je prilika da već sada s vremenom raspolažemo drugačije i solidarnije. To je jedina mogućnost našeg preživljavanja. Borba za vrijeme bitka je koju moramo već danas odabrati kako bi na ovom kontinentu mogli i znali preživjeti kao ljudi. Vrijeme je naše najveće blago.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: decolonizechris.wordpress.com