Paradoks situacije izložene u ovom podužem uvodu je, pak, taj da se očekivanja programskog odbora nisu poklopila s odlukama žirija, budući da je glavna nagrada – Kristalni globus – otišla upravo u Istočnu Europu, točnije u Bugarsku, Stefanu Komendarevu za film „Blagine lekcije“, dok je za naslovnu ulogu nagrađena i glumica Eli Skorčeva.

Sam Stefan Komandarev uživa status autora koji dobro igra „festivalsku igru”, servirajući publici i žiriju upravo ono što oni očekuju od filma iz Bugarske – socijalnu dramu na tragu onoga što možemo nazvati „neo-neorealizmom” ili „istočnoeuropskim mizerabilizmom”, ovisno o našim sklonostima i preferencijama. Regionalnoj publici bugarski autor je poznat možda po za nijansu vedrije intoniranom filmu „Svijet je velik, a spas čeka iza ugla“ (2008.) koji mu je donio i status nacionalnog kandidata za Oscara, a vjerojatnije po svom recentnom diptihu koji sačinjavaju „Pravci“ (2017. na temu taksista) i „Patrola“ (2019. na temu policajaca), a koji su bili prikazani na Sarajevo Film Festivalu. Osim toga, Komandarev rado radi izlete i u dokumentarne vode.

Junakinja najnovijeg filma je Blaga (Skorčeva), umirovljena profesorica bugarskog jezika koja svoju penziju nadopunjava držanjem satova strancima, odnosno imigrantima koji žele steći pravo na državljanstvo. U svom poslu je profesionalna, o čemu može posvjedočiti njena trenutna učenica (Abgarijan). Mi ju, međutim, upoznajemo u trenutku pregovora s pogrebnikom (Denoljubov) po pitanju parcele i spomenika koji planira podići svom nedavno preminulom suprugu. Pritisak na nju je dvostruk: parcela je vrlo tražena i „grobar” ju je spreman prodati prvom ili najimućnijem ponuđaču, a s druge strane i vrijeme koje, naravno, ističe je faktor, budući da Blaga želi ispoštovati pravoslavne običaje (do kojih pokojnik, inače policajac iz vremena komunizma, nije naročito držao) te pokojnika sahraniti u točno određenom roku.

To je, međutim, tek početak njenih problema, a oni pravi tek dolaze, i to u formi posebno bezobraznog telefonskog poziva. Nju, naime, zove čovjek koji se predstavlja kao policajac i kaže joj da su je lopovi izabrali kao metu, ali da ima sreće što policija protiv njih sprema operaciju da ih uhvate na djelu. Slušajući uputstva, Blaga svu svoju (skromnu, a cjeloživotnu) ušteđevinu stavlja u plastičnu vrećicu i baca ju s balkona, te vidi lopova kako ju odnosi. Kada sutradan otiđe u policiju, saznaje da „policajac” s kojim je razgovarala ne postoji, odnosno da je to bio još jedan prevarant. Da stvar bude još gora, Blaga biva još dodatno ponižena tako što na policijskim seminarima mora prepričavati svoje iskustvo, dok se građanstvo i novinari sprdaju s njom.

Očajna, bez podrške (čak ju i rođeni sin, kamiondžija s ugovorom „na sat” u Americi, osuđuje), Blaga odlučuje poduzeti nešto kako bi sama saznala tko ju je prevario. Zato pod lažnim imenom i s lažnim podatkom o godinama daje oglas da bi radila kao kurir, uz ključne informacije da posjeduje automobil i da može raditi fleksibilno po pozivu. Kada joj se javi čovjek koji bi mogao biti njen „krvnik”, ona se nađe pred moralnom dilemom: osvetiti se legalno, u vlastitoj režiji ili, pak, ostati u lukrativnoj poziciji koja podrazumijeva varanje nesretnika sličnih njoj samoj.

Istini za volju, portreta siromaštva i moralnog propadanja u „vječnoj tranziciji” Istočne Europe ne manjka na programima filmskih festivala, baš kao što ne manjka ni inspiracije za takve filmove u onome što nazivamo realnim životom. U tom smislu, "Blagine lekcije" nam ne donose ništa novo što nam već nisu pokazali autori iz naše regije i, još izraženije, rumunjski i bugarski filmski radnici, pa i sam Komandarev, doduše iz drugog kuta gledanja. Kamera je uglavnom nošena rukom, kadrovi dugi dokle god ne dođe do „plan-kontraplan” kadriranja u dijaloškim scenama. Izuzetak su dvije prijelomne scene, ona u kojoj Blaga biva opljačkana, snimljena efektno u jednom kadru, te njen odlazak na prvu „misiju”. Dodatno, čini se da bi film mogao biti kompaktniji kada bi se priča „očistila” od pojedinih rukavaca koji služe tome da podvuku ono što bi nam moralo biti očito i iz ovog i iz drugih filmova sličnog tipa, ako smo ih gledali.

Ono po čemu "Blagine lekcije" ipak iskaču je besprijekorna gluma Eli Skorčeve koja dubinski ulazi u lik i igra ga do kraja, te sam koncept lika u scenariju koji Komandarev potpisuje sa Simeonom Vencislavovom. Blagu je, naime, nemoguće svesti na klišej patnice i naivne starice osuđene da postane žrtva financijskih predatora raznih sorti. Ona itekako ima svojih mana: zna biti rigidna do granice zadrtosti, sklona je „istresanju” svojih frustracija na one koji se nalaze niže od nje u „lancu ishrane”, a na kraju nije samo neodlučna, već i upitnih moralnih načela, bilo da se radi tu o kukavičluku ili o osvetoljubivosti, pa ju možemo nazvati i beskrupuloznom.

To sve dovodi do polu-otvorenog kraja koji možemo nazvati ili šokantnim (u namjeri i pokušaju), ili čak ciničnim. Opet, nije da Komandarev nije imao prilike završiti film nešto ranije i elegantnije, a ipak poentirati u jednakom smjeru i intenzitetu. I to odugovlačenje (možda signal autorove neodlučnosti) dovodi do toga da film podsjeća na svoju naslovnu protagonisticu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Уроците на Блага/Blaga's Lessons