Devedesetih godina prošloga stoljeća, dakle prije samo dvadeset godina, u novoustoličenoj državi Hrvatskoj, iz knjižnica su „nestajale“ tone knjiga. Nevjerojatna je brojka od 2,8 milijuna uništenih knjiga, što je bilo skoro 14 posto ukupnog knjižnog fonda Hrvatske. Uništavane su knjige srpskih autora, bez obzira gdje su oni živjeli, zatim posebno autora iz Srbije, pa knjige pisane ćirilicom i ekavicom, ali isto tako i svi naslovi koji ideološki i nacionalno nisu bili „na liniji“, a do danas nitko nije odgovarao za ovaj knjigocid

Teško je danas vjerovati da je bilo tko od ljudi koji su radili u knjižnicama, te službama ministarstava kulture ili unutarnjih poslova, pomislio da će nečasna rabota izaći na vidjelo ili da će to uopće biti važno. Ona otprije dvadeset godina i oni također iz toga vremena. Međutim, ostalo je, na našu sreću, podosta pametnih i hrabrih ljudi, uz to izuzetno, sistematski radišnih, koji nam vraćaju sjećanja u vrijeme što bismo ga najradije zaboravili.

S polica knjižnica su nestajali "nepoćudni" naslovi (FOTO: 3.bp)

O knjigama je ovdje riječ. Devedesetih godina prošloga stoljeća, što je prije samo dvadeset godina, u novoustoličenoj državi Hrvatskoj, iz knjižnica u osnovnim i srednjim školama, u mjesnim zajednicama, gradićima, industrijski razvijenim sredinama i metropoli, nestajale su tone knjiga. Nevjerojatna je brojka od 2,8 milijuna uništenih knjiga, što je bilo skoro 14 posto ukupnoga knjižnoga fonda Hrvatske. Odlazile su u takozvani „otpis“, kao knjige koje su toliko dotrajale da im više nisu vidljiva slova. Da je to bila istina, značilo bi da su toliko puno čitane, te su prije bile za obnovu novima. Kao, recimo, u knjižnici na Korčuli, u kojoj je uništeno, primjerice, 19 naslova Branka Ćopića.

Svi ovi podaci, te još puno više, mogu se naći u opsežnoj istraživačkoj knjizi „Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih". Njen autor je Ante Lešaja, umirovljeni sveučilišni profesor ekonomije, jedan od neimara koji su osnivali i obogaćivali spomenutu korčulansku knjižnicu. Poslije se mogao samo zgražati nad onim što je rađeno. A bilo naređeno od najviših državnih organa. Uništavane su knjige srpskih autora, bez obzira gdje su oni živjeli, zatim posebno autora iz Srbije, pa knjige pisane ćirilicom i ekavicom, ali isto tako i svi naslovi koji ideološki i nacionalno nisu bili „na liniji“.

Enciklopedija Jugoslavije nije spaljena, već je 50.000 primjeraka otišlo na "mljevenje" (FOTO: Menwithfoil)

Književni kritičar, esejist i leksikograf Velimir Visković koji je devedesetih bio rukovodilac u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža", odakle je na mljevenje poslano 40.000 primjeraka Jugoslavenske enciklopedije, kaže danas da su pokušali spasiti enciklopediju nudeći je u prodaji po daleko nižoj cijeni, ali su, zbog protesta ljudi i male prodaje, odustali. Nisu baš sve bili krivi sami bibliotekari. Viktor Ivančić, novinar i književnik, nekadašnji urednik „Feral Tribuna“, podsjeća, povodom promocije ove knjige, kako su hrvatski nacionalisti na glavnom splitskom trgu satima spaljivali stotine primjeraka "Ferala" netom pokupljenih s kioska, a policija je sve vrijeme stajala, ne ometajući huligane.

Urednik izdanja Milan Šarac (izdavači su „Profil“ i Srpsko narodno vijeće), konstatira: “Najveća ironija svakog knjigocida i jest u tome da će na koncu svaki završiti u knjizi. Knjige uzvraćaju udarac”. Autor „Knjigocida“ zato podsjeća da je Hrvatska jedinstvena, jer nitko nije kažnjen zbog uništavanja kulturnoga blaga.

Lupiga.Com