'Sanjao sam slonove' štivo je koje će u određenim krugovima zasigurno uzburkati duhove, jer govori o nekim mračnim vremenu i još mračnijim kreaturama. Naime, radi se o novom romanu Ivice Đikića, koji će bistrom čitatelju jasno prokazati isprepletenost tajnih službi, politike i kriminala te ga uvesti u samu srž fenomena tako tipičnog za ove prostore. Zbog posljednje njegove knjige oglasio se iz zatvora i sam general Ante Gotovina, a mišljenja smo da će nakon ovog romana rijetki imati potrebu da se javno jave za riječ

Na policama hrvatskih knjižara od danas se pojavio novi roman Ivice Đikića, „Sanjao sam slonove“, u nakladi izdavačke kuće Ljevak. Prodavat će se po cijeni naznačenoj na koricama – 129 kuna, a uskoro bi trebala okupirati i knjižare u regiji.

Pripovijest o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala

„Kriminalci, emigranti, špijuni, državni odvjetnici, ratni zločinci, povratnici, političari i slonovi, svi su oni u romanu Sanjao sam slonove Ivica Đikića sastavni dio panoptikuma (muzej voštanih figura, prema B. Klaiću) koji traje kroz nanose vremena i prostora  – od sedamdesetih od kraja devedesetih prošloga stoljeća i od Frankfurta do Zagreba. Drugi roman Ivice Đikića (1977.) Sanjao sam slonove pripovijest je o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala, tipičnog patološkog društvenog fenomena. Konstatirajući zlokobnu međuovisnost različitih društvenih slojeva Đikić ispisuje veliku literarnu društvenu studiju o traumatičnim hrvatskim vremenima i karakterima, i takav roman danas naprosto mora biti kriminalistički. Umjesto eventualne romantizacije jednog vremena, Đikić pripovijeda o pomutnji, strahu i kaosu u kojima sudbine protagonista neizbježno tonu u tragiku, i istovremeno dubinski sondira motivaciju likova, dopuštajući im i strast i opijenost uspjehom, slavom, ratnim pobjedama i zločinima. Špijuni, odvjetnici, emigranti, kriminalci i udbaši su u romanu Sanjao sam slonove demonski povezani u neuhvatljivoj spirali velikog tragičnog Događaja“, stoji na istim koricama.

Ivica Đikić

Za one koji se do sada nisu susretali s Đikićevim imenom valja navesti kako se radi o novinaru s uistinu dugogodišnjim iskustvom. Još kao pubertetlija odao se toj strasti i, ne, nije šala, sa 16 godina postao dopisnik Slobodne Dalmacije, da bi se već s 19 utaborio u kultni tjednik Feral Tribune, gdje je, što kao novinar, što kao urednik, ostao do njegovog gašenja, 2008. godine. Put ga potom vodi u Novi list, u kojem je godinu dana obnašao dužnost glavnog urednika, a danas tu istu funkciju obavlja u manjinskom tjedniku Novosti. Međutim, osim bezbroj novinskih tekstova, među kojima vam, kao iz topa, možemo nabrojati najmanje desetak izvanrednih reportaža, Đikić se okušao i u nešto dužoj formi.

Još 2003. godine, u nakladi Biblioteke Feral Tribune, objavio je svoj roman prvijenac – „Cirkus Columbia“. Djelo po kojemu će sedam godina kasnije proslavljeni bosanskohercegovački režiser Danis Tanović snimiti istoimeni dugometražni film, ovjenčano je prestižnom književnom nagradom „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori  (nagrada nije prestižna samo nekima koji je nisu dobili op. a.). Već godinu kasnije „izbacuje“ iznimno tečno i nimalo tipično napisanu političku biografiju bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, "Domovinski obrat". Niz je nastavio sa zbirkom priča „Ništa sljezove boje“ i nedavno izdanom knjigu koja je izazvala niz kontroverzi „Gotovina, stvarnost i mit“ te čak i generala natjerala da se oglasi. Napomenimo da je tu knjigu napisao u suautorstvu s novinarom Slobodne Dalmacije, Davorom Krilom i kolegom iz Novog lista, Borisom Pavelićem.

Dinko Kreho: "Ono što Đikićevu knjigu čini jednim od najboljih jest njezina kritička, neskriveno politička oštrica"

Za kraj dodajmo još i to da je pisanje za Feral sudbonosno utjecalo na stvaranje „Sanjao sam slonove“, s obzirom da se radi o tematici koju je upravo Đikić pokrivao u upokojenom dnevniku. Naime, uvjereni smo da je dobar dio događaja „inspiriran“ stvarnim osobama i  stvarnim „zgodama“. Iako roman vremenski pokriva razdoblje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je jugoslavenska mafija harala njemačkim Frankfurtom, solidan dio knjige bavit će se ipak mračnim razdobljem devedesetih, koje će zasigurno ostaviti još mračniji dojam ukoliko ga sagledamo kroz prizmu društvene „kreme“ o kojoj je riječ. Književnik Dinko Kreho u jednoj je rečenici sažeo sljedeće: "Ono što Đikićevu knjigu čini jednim od najboljih jest njezina kritička, neskriveno politička oštrica".

Lupiga.Com