JASNA BABIĆ: Svjedočila sam pripremama terena za Đinđićevo ubojstvo
Zoran Đinđić (1. kolovoza 1952. - 12. ožujka 2003.)
Osobno sam svjedok: Srđa Popović ne griješi. Ni najmanje.
Za likvidaciju Zorana Đinđića mjesecima se pripremao teren, s raznih strana nekadašnje Jugoslavije, uključujući Hrvatsku. Sama egzekucija, kako će se pokazati, bila je tek problem tehničke izvedbe. No, dugačkom uvertirom u kojoj se, iz daleke pozadine pomalja čak William Montgomery valjalo je unaprijed zamutiti njezine političke motive. Druga je stvar što smjer uvodnih događaja dugo ostaje nejasan dok se ne zaokruži finalna posljedica.
Po novinarskom zadatku, koji je definiran u redakciji zagrebačkoga Nacionala, u kasno proljeće 2001. srela sam Vojislava Koštunicu, predsjednika tada još udružene Srbije i Crne Gore. Rečno mi je kako Koštunica raspolaže senzacionalnim dokazima o umiješanosti srbijanskoga premijera Zorana Đinđića u poslove crnogorske duhanske mafije. Za razliku od Nacionala, koji je do toga trenutka bio objavio dva teksta o toj temi, srbijanske novine, navodno, nisu imale dovoljno slobode, želje i hrabrosti da se pozabave mračnom pozadinom srpskog političkoga miljenika.
Vojislav Koštunica
Ratko Knežević aranžirao je sastanak telefonskim pozivom Aleksandru Tijaniću, nekoć zajedničkom kolegi iz Slobodne Dalmacije, koji je posljednjih godina Jugoslavije postao sljedbenik Slobodana Miloševića, potom službenik njegovoga nasljednika Vojislava Koštunice.
I tako smo se našli na desetak minuta u skromnom, neidentificranom beogradskom uredu, bez službenih tajnica i predsjedničkoga osiguranja. Ni danas ne znam zašto smo se našli: nikakve dokaze nije Koštunica držao u ruci, ali je meni održao neku vrst predavanja o Đinđićevoj ovisnosti o crnogorskim kriminalcima, bjelodanoj iz činjenice da se jednom zgodom vozio u privatnom avionu duhanskoga kralja Stanka Subotića Caneta. Činjenicu je, pak, izvukao u već objavljenom Nacionalovom tekstu, upravo s mojim potpisom.
Ivo Pukanić (21. siječanj 1961. – 23. listopad 2008.)
U Zagreb sam se vratila potpuno zbunjena. Ivo Pukanić jednako je bio zbunjen mojim izvještajem o uzaludnoj misiji. "Ma to je Monty nešto pobrkao. Koštunica se valjda predomislio…“ , rekao je, koliko se još sjećam, moj tadašnji šef, tješeći me zbog izgubljenoga truda i vremena. Monty je bio naziv od milja za Williama Montgomeryja. Tim intimiziranjem Pukanić je s djetinjastim ponosom apostrofirao svoju bliskost s utjecajnim i sveprisutnim američkim diplomatom .
Zašto je William Montgomery Pukaniću namještao Koštunicu, odnosno priču o Đinđićevoj povezanosti s mafijom?
Na sreću, koji dan kasnije sklopili smo džentlmenski sporazum da se povučem iz serijala, koji je Nacional nastavio razvlačiti još sljedeće dvije godine. Da nije bilo tako, ne znam kako bih danas živjela s mišlju da sam upotrebljena i zloupotrebljena za probijanje hrvatskoga terena prema smaknuću, kojim je Srbija bačena u regresiju na duže vrijeme. Uostalom, pokušaj da se Đinđić kriminalizira uz pripomoć duhanske mafije nije se pokazao osobito uspješnim: šverc duhana, naime, devedesetih godina bila je opća pošast u svim zemljama bivše Jugoslavije, dok su švercerske zarade koristili gotovo svi vodeći političari, barem u predizbornim kampanjama. Tako je u samoj Srbiji, nakon par exellance političkoga atentata, plasirana nova varijanta difamirajućih teorija: Đinđić kao eksponent i žrtva lokalnih mafija…
Đinđić je ubijen 2003., a Pukanić 2008. Pa premda se ne daju usporediti njihovi politički značaji za sudbinu zemlja u kojima su živjeli, postoje zanimljive analogije dvaju tragičnih primjera. Svjedoče o varijantama istoga recepta za njihovu smrt i kasnije istrage.
Odvjetnik Srđa Popović tereti Koštunicu za pripremu Đinđićevog ubojstva
Zoran Đinđić imao je slabašno osiguranje, Ivo Pukanić nije imao nikakvo osiguranje. Nakon Đinđićevoga ubojstva, u Srbiji se dogodilo izvanredno stanje, nakon Pukanićevoga ubojstva izvanredno stanje nije službeno oglašeno, ali su MUP-ovi specijalci zavladali zagrebačkim ulicama, preuzimajući na sebe uhićenja zbog najmanjeg prometnog prekršaja. Srbijanska optužnica protiv neposrednih egzekutora oslanjala se na lažljivim pokajnicima s podebljim zločinačkim dosjeima, hrvatska optužnica protiv Pukanićevih kilera izgrađena je na temelju krunskoga svjedoka, dokazano podložnog teškim drogama i korupciji. Ni jedna, niti druga istraga nisu obavljene kako valja. Obje istrage izvedene su protivno elementarnoj logici i kriminalističkom zanatu, ne da bi otkrile naručitelje i scenariste, već da bi se pozornost javnosti odvela u pogrešnom smjeru i što dalje od motiva.
Ključna razlika postoji samo u jednom i pokazuje se, također, na samome kraju: dok se Đinđićeva obitelj ne može pomiriti s velikom prijevarom srbijanskoga istražno-kaznenoga aparata, pa je zbog toga angažirala odvjetnika Srđu Popovića, Pukanićevi bližnji grčevito su ustrajavali opet na teoriji o crnogorskoj duhanskoj mafiji, koju je – uz svestranu podršku službene Srbije - revitalizirao ovdašnji MUP. Od kako je, pak, teorija propala, inzistiraju još samo na imovinsko-poslovnim razmiricama oko Pukanićeve materijalne i financijske zaostavštine.
Jasna Babić
