Iz tjednika Novosti prenosimo tekst Tanje Tagirov, koja propituje mogućnost da se srbijanski organi gonjenja napokon upute u posao otkrivanja nalogodavaca ubojstva premijera Zorana Đinđića. Neupućeni čitatelji na ovom mjestu mogu se informirati o pozadini, odnosno kontekstu u kojem je pripremano ubojstvo reformatora na kakvog će istočni susjedi još dugo, dugo čekati. Oni upućeni, napose Đinđićevi štovatelji, imaju, pak, priliku uzgojiti mršavu nadu da će srbijansko pitanje svih pitanja napokon naći svoj odgovor. Tko je, dakle, ubio Zorana Đinđića

Već deset godina u Srbiji se svakog listopada zbrajaju uspjesi i broje neuspjesi: godišnjica “petookotobarske revolucije”, ove godine deseta, zgodan je datum da se vlasti zakunu da prave najbolji od sviju svjetova, razočarani prevratnici iz tog vremena da ponove svoja razočaranja, građani da priznaju da je nešto ipak bolje, ali da obećanja uglavnom nisu ispunjena. Valjda pod pritiskom kritičke javnosti, nadležni su odlučili bar malo utješiti svoje podanike: više od sedam i pol godina nakon ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, Tužiteljstvo za borbu protiv organiziranog kriminala u Beogradu potvrdilo je da se napokon odlučilo pozabaviti tzv. političkom pozadinom tog atentata.

ŠTRAJK S ORUŽJEM U RUCI

Povod za to se zgodno namjestio, uhićenjem dvojice pripadnika kriminalnog “zemunskog klana”, od kojih je jedan Sretko Kalinić, izručen nedavno iz Zagreba, o čijim se navodnim saznanjima mediji utrkuju objaviti vijesti “iz izvora bliskih istrazi”. Službeno, međutim, znamo tek da su Kalinić i Miloš Simović – uhićen na hrvatsko-srpskoj granici, nakon što je u Zagrebu pucao u Kalinića – ispitani u beogradskom zatvoru, u kojega su odmah sprovedeni, s obzirom na to da su već osuđeni na višedesetljetne kazne zatvora. Upućeni, inače, sumnjaju da ova dvojica imaju presudno važna saznanja o samom atentatu na Đinđića i o tome tko je sve uključen u taj zločin, s obzirom na to da su bili izvršitelji i plaćeni ubojice, a da su vrh klana – zajedno s Miloradom Ulemekom Legijom – činili malo “jači” tipovi, stradali u policijskoj akciji neposredno nakon atentata.

Bilo kako bilo, nadležni su se napokon počeli baviti onime što su odavno obećali zastupnicima obitelji Đinđić, odvjetnicima Srđi Popoviću i Rajku Daniloviću: oružanom pobunom nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) u studenom 2001. godine. Formalno, JSO – predvođen neprikosnovenim vođom Legijom – pobunio se zbog uhićenja braće Banović, osumnjičenih za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Jedinica je blokirala svoj centar u Kuli, te noću od 8. na 10. studenog uputila zahtjev Vladi Srbije da ne hapsi haške osumnjičenike bez zakona o suradnji s Hagom. Tražili su i smjenu tadašnjeg ministra policije Dušana Mihajlovića. Dan kasnije, kreću s blokadom puta Novi Sad-Subotica, da bi 13. studenog u borbenim vozilima došli do Novog Beograda, kod Sava centra i blokirali auto-put – nakon što su im u Kulu “na noge” došli sam premijer Zoran Đinđić, u društvu Čedomira Jovanovića, kao i zamjenik šefa Državne sigurnosti Zoran Mijatović.

Epilog je stigao dva dana kasnije: nakon što je odbijena ostavka ministra Mihajlovića i nakon što je premijer Đinđić objavio da se prihvaća ostavka šefa Državne sigurnosti Gorana Petrovića i njegovog zamjenika, “crvene beretke” povukle su se s ulica Beograda. Osim ostavki, prihvaćeni su i kadrovi JSO-a na čelu Državne sigurnosti: Andrija Savić, načelnik i Milorad Bracanović, Legijin čovjek iz JSO-a, koji zamjenik ostaje gotovo do samog atentata na Đinđića.

Javnost pamti da je tu pobunu – koja je tek poslije dobila epitet kaznenog djela oružane pobune – opravdavao tada prvi čovjek SR Jugoslavije, njen predsjednik Vojislav Koštunica, koji je izjavio da “crvene beretke” štrajkaju “u svojim radnim odijelima”, u maskirnim odorama i s oružjem u ruci, jednako kao što bi, liječnici na primjer, štrajkali u bijelim mantilima.

POTRAGA ZA ORGANIZATORIMA

To što su organizatori i inspiratori pobune JSO ostali nekažnjeni i zaštićeni utjecajem pojedinih političara, otvorilo je vrata atentatu na premijera samo godinu i pol dana kasnije, stav je među ostalim i odvjetnika Srđe Popovića. Istragu o oružanoj pobuni, po njemu, trebalo je otvoriti odmah nakon atentata na premijera, za vrijeme izvanrednog stanja i policijske akcije “Sablja”, ali za to tada nije bilo snage. Vlada Zorana Živkovića, kaže on, tad je bila slaba, a predsjednik Koštunica imao je zaštitu stranih ambasadora.

- Bilo je jasno tko je stajao i tko je podržao pobunu JSO i to je trebalo odmah istražiti i utvrditi koji su bili motivi Koštuničine Demokratske stranke Srbije i da li su bili svesni da će pobuna dovesti do atentata ili su samo uživali u tome da sapliću vlast. Istraga bi mogla rasplesti mnoge stvari, počevši od toga zašto je DSS opstruirao suđenje, pa do toga zašto su se u izbornim kampanjama međusobno pomagali Koštunica i kriminalci iz zemunskog klana. Specijalno tužiteljstvo do sada se nije usudilo pokrenuti istragu o pobuni “crvenih beretki” i stalno su se izgovarali na to da će historija to razriješiti. Tužiteljstvo ne bi samo pokrenulo istragu bez jakog političkog signala – stav je odvjetnika Popovića.

U svakom slučaju, velik posao stoji pred nadležnima: valja ispitati uloge mnogih, od Mirjane Marković koja je zemlju napustila neposredno prije atentata, kao i Vojislava Šešelja, šahovskog partnera šefova kriminalnog zemunskog klana koji se na brzinu dobrovoljno otputio u Ševeningen, do onih koji su u to vrijeme bili mozgovi obavještajnih službi ili političkih nomenklatura koje su o svemu sve znale.

Tatjana Tagirov (www.novossti.com)