IZDVOJILI SMO SA ZFF-A: Tko su fašistoidi koji nas drže u šaci?
Nakon što je u sedam dana prikazano 115 filmova, završio je jubilarni 20. Zagreb film festival. U glavnoj konkurenciji dugometražnog igranog filma festivalski žiri dodijelio je prvu nagradu Zlatna kolica filmu „Joyland“ pakistanskog redatelja Saima Sadiqa, koji je ujedno i scenarist filma. Isti žiri cjelovečernjeg programa dodijelio je i posebno festivalsko priznanje hrvatskom filmu „Sigurno mjesto“ Jurja Lerotića, hrvatskom kandidatu za Oscara, o kojem je Lupiga već pisala. Taj, već višestruko nagrađivani film, moći će se gledati u hrvatskim kinima od ovog tjedna.
Iako su na ZFF-u prikazani i glavni pobjednici ovogodišnjih festivala u Cannesu i Berlinu, Zlatnim kolicima jednoglasno je nagrađen prvi pakistanski film koji je uopće prikazan u povijesti ZFF-a, uostalom i prvi pakistanski film prikazan ikad u Cannesu. A u Cannesu je ove godine „Joyland“ nagrađen u konkurenciji filmova „Izvjestan pogled“ i dobitnik je Queer palme.
Patrijahalno, konzervativno i vjerom sputano društvo guši svekolike slobode pojedinaca, osobito žena u Pakistanu. Ovaj snažan film prekrasnih, živopisnih kadrova, nijansirano priča jednu obiteljsku priču, a tamo su obitelji velike i zajedno žive. Priča je intimna, nema u njoj baš nimalo politike, likovi se ne žale niti na vlastitu društvenu situiranost i siromaštvo, ali pucaju odnosi u obitelji, vrijeme donosi svoje. I pakistansko je društvo u (prozapadnoj) tranziciji, glavni likovi čeznu za autentičnosti, iskrenosti, za individualnom slobodom.
U zajedničkoj obitelji u Lahoreu, drugom pakistanskom gradu po veličini, žive Haider (glumi ga debitant Ali Junejo) i njegova žena Mumtaz (njihov su brak dogovorili očevi), bez djece su, te Haiderov stariji brat Kaleem sa suprugom i četiri kćeri. Tu je još Haiderov i Kaleemov otac, invalid u kolicima koji, dakako, i dalje ima glavnu riječ u obitelji. Kaleem je alfa-mužjak, a Haider mekušast i, budući da je nezaposlen, on je domaćica u kući, kuha i čisti i dadilja je svojim nećakinjama. Mumtaz radi kao kozmetičarka. Ipak, Haider nalazi posao kao prateći plesač za transseksualku Bibu (koju izvrsno glumi Alina Khan) u lokalnom erotskom noćnom klubu. Obitelji laže da je estradni menadžer. Taji, naravno, i da se sve bliže veže uz Bibu. Ona je lik iznimno snažne osobnosti, a svakodnevno je u problemima kao transseksualka. Biba i Haider se obostrano zaljubljuju, rekli bismo, a ona ljutito prekida s njim kad joj on priznaje svoje homoseksualne želje.
Iz mnoštva upečatljivih kadrova može se izdvojiti onaj u kojem Haider upravljajući mopedom, noću preko opustjelog mosta u Lahoreu, ispred sebe prevozi veliki kartonski Bibin lik.
A zašto se film zove „Joyland“? Joyland je sajam, zabavište u gradu. I tu se Haiderova supruga Mumtaz i supruga njegova brata vrte na vrtuljku, vesele, sretne, otkačene, onakve kakve inače nikad nisu – kada su sputane obavezama i ustrojenom odgovornom, sumornom obiteljskom disciplinom.
Haider dugo izbiva noću, Mumtaz je s njim sve nesretnija. Nikad i nije s njim bila sretna jer je to od početka bio brak bez strasti. Ipak, nakon toliko vremena, ona zatrudni. Međutim, ne podnosi više život u toj obitelji. Ali, nećemo sve otkrivati… A Haider, nakon šoka, u zadnjoj sceni filma, otiskuje se s obale sve dalje u more, kojeg ranije nije ni mogao vidjeti, jer nije bio u Karačiju, koji leži na obalama Arapskog mora. Biti u moru, tu veliku želju napokon ostvaruje. Simbolično, to je oslobođenje, individualno ljudsko sazrijevanje.
Mladi redatelji Andrija Mardešić i David Kapac snimili su „Strica“, čudan ili bar krajnje neobičan i nepredvidljiv film. Iako bi ga se moglo usporediti s nekim luđačkim ponavljajućim ritualom, taj ritual se ponešto mijenja i postaje sve opasniji, a cijelo se vrijeme film napeto gleda, uz izvanrednu glumu Mikija Manojlovića (strica), Ivane Roščić (majke, ili za strica - neviste), Gorana Bogdana (oca, za strica brata) te Roka Sikavice (koji je sin, a za strica „moj ljubimac“). U sporednoj je ulozi Kaja Šimanović (Seka).
Film je dijelom i crna komedija i psihološki triler i horor. Još dok se film snimao, Miki Manojlović je kazao da taj film neće sličiti niti na jedan drugi.
Stric gastarbajter u „merđi“ dolazi iz Njemačke i posjećuje brata i njegovu obitelj za proslavu Božića. Velika je napetost u obitelji kada Stric dolazi. Izlaze i pozdravljaju Strica kolektivno mašući. On im donosi stalno iste poklone. Njegov ljubimac (iako 20-godišnjak) svakog Božića dobiva na poklon dječju pušku. Nevista peče božićnu puricu, priređuje francusku salatu, nudi zagorene kolače. Stric donosi videorekorder. Kao hrvatski nacionalist tjera ih da zajedno pjevaju „Vilu Velebita“ („možemo barem pjevati u ovoj tamnici“). Apsolutno sve ukazuje da smo u radnji iz 80-ih godina u Hrvatskoj, sve osim stričevog mobitela koji je osjetno kasniji produkt. Znači, samo se stalno glume, fingiraju i perpetuiraju 80-te godine.
Ipak, nije stalno sve isto. Stričeva tiranija, koje se svi boje, ali joj se ipak ne suprotstavljaju sve do pred sam kraj filma, sve je gora. Psihopat i seksualno zlostavlja, naređuje prijeteći puškom … Ima valjda jedan važan razlog zašto se ne suprotstavljaju. Nakratko, Stric dovodi Seku, na kojoj je očigledno da je ovaj neviđeno muči. Tko je Sekin otac ostaje ne do kraja otkrivena tajna, ali slutimo …
Film razumijevamo kao veliku alegoriju. Tko su to današnji fašistoidi koji nas danas drže u šaci? I je li stockholmski sindrom jako raširen?
„Stric“ je na svjetskim festivalima dobio već devet nagrada, a u Puli je ovjenčan Velikom arenom za najbolji scenarij te za najbolju kostimografiju. U kinima će se prikazivati od 1. prosinca.
Izdvojit ćemo, za kraj, još i „Tihu djevojku“ irskog redatelja Colma Baireada vrlo gledljiv i dirljiv film u kojem je glavni lik „tiha“, povučena devetogodišnja djevojčica Cait (koju odlično glumi Catherine Clinch). U seoskoj kući puno je djece i roditelji se o Cait baš i ne brinu, na što ona reagira tako da se skriva i uglavnom ne komunicira. Otac je skroz emocionalno neosjetljiv i grub, osim toga je kockarski gubitnik, što dodatno osiromašuje obitelj. Cait je asocijalna i u školi.
No, kada za ljetne praznike Cait ode na nekoliko tjedana kod jednog starijeg para rođaka, stvari se uvelike mijenjaju. Dobiva potrebnu ljubav i brigu, sve je nježniji prema njoj i muškarac koji je u početku bio distanciran i rezerviran. Ipak, par ne iznosi djevojčici svoju tragičnu tajnu iz prošlosti, a nju su djevojčici otkrili ne baš dobronamjerni susjedi. Cait teško prihvaća povratak u vlastitu obitelj. Kada je rođaci dovezu kući, pri njihovu odlasku, ona trči za njima i oni je s ljubavlju prihvaćaju. Hoće li Cait živjeti dalje s njima jer njih osjeća kao svoje prave roditelje koji je vole, ostaje otvoreno i na kraju filma.
Film je rađen po noveli poznate irske spisateljice Claire Keegen, a na festivalu u Berlinu dobio je posebno priznanje u programu Generation Kplus.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Stric