BATMAN I ROBIN: Manjkavi računovodstveni pothvat
S ulaskom u predizbornu godinu dobili smo konačno i odgovor na pitanje o konsolidaciji oporbenih snaga s ciljem pobjede nad HDZ-om. No koliko god se činilo da ponuđena široka koalicija na potezu od suštog centra do rijetkih socijalista raspolaže konzistentnim te kompatibilnim bogatstvom političkih opcija, jedan drugi i nadasve relevantniji pristup matematici otkriva da bi posrijedi mogao biti tek još jedan otužni prazan skup.
SDP, Možemo!, HSS, Centar, Glas, Fokus, Radnička fronta – dakle, praktično nema koga se tu još nije spomenulo u mogućim kombinacijama, počev od informacija doprlih iz prvonavedenog i vodećeg stranačkog subjekta. Nameće se impresija kako je pukom operacijom zbrajanja slobodnih partnerskih kapaciteta, čija je jedina zajednička odlika svjetonazorska liberalnost, riješen problem artikulacije cjelovite platforme za predizbornu i opću parlamentarno-demokratsku reprezentaciju. Ipak, u već samo malo obuhvatnijemu matematičkom postupku, gdje će se baratati vrijednostima sadržajno-političkim, a ne isključivo nominalnim ili formalnim, ostajemo na drastično sažetom rezultatu.
Dok bi se par realnih antagonista u tom društvu, npr. RF i Fokus, po sili vidno različitih ekonomsko-političkih predznaka fino poništilo, programske bi nule ostale inertne kakve jesu. Jer, nema među njima bitnog, sistemski motiviranog sadržaja u smislu otpora po tome krovnom vidu statusa quo, što se zorno očituje na primjeru rearanžiranja odnosa stranaka u Zagrebu koji se, međutim, nikad i nipošto ne tiče samo glavnoga grada.
Upravo je Zagreb prošli mjesec bio poprište računovodstvenog pothvata kojim su SDP i Možemo! iznova sabrani, uz pripadajuće im koeficijente, na vedru hrpu lokalno-koalicijskog sporazuma. Ne treba se zavaravati kako taj čin nema puno značaja uoči izbora sljedeće godine koji će biti sve, i parlamentarni i predsjednički i eurozastupnički, samo ne lokalni. S obzirom na biračko-kvantitativni i upravno-institucijski potencijal toga grada u kontekstu ove države, govorimo ipak o pouzdanoj mjeri stanja političkih stvari u čitavoj Hrvatskoj. Znači, pomirili su se Možemo! i SDP, nakon raskola u proteklom razdoblju, te su pripravni zemlju povesti ka ljepšem i pravednijem sutra.
Uostalom, zadaća im ne bi trebala biti posebno teška, ako u vidu imamo tako napadne mane sadašnje državne vlasti da nam ih više nije nužno ni prigodno evocirati. Osim što se već jasno ispostavilo da nije dovoljno čekati da se vlast uruši sama od sebe, naročito u ovakvome kasetno-kriznom dobu, pa opozicija valjda mora posjedovati bar minimum precizno razrađenog i dosljedno zastupanog alternativnog programa u stalnoj ponudi.
Računica je kako će na užem planu manji te lokalno fokusiraniji dati onome drugom što mu nedostaje, a na širem će veći i obuhvatniji upotpuniti kvalitete prvog (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)
Tražimo li ga u SDP-u, neminovno ćemo se umjesto takvog nalaza suočiti s njihovim kroničnim glavinjanjem između polutanskih, srednjostrujaških ili trećeputaških povinovanja kapitalu, i mjestimičnog zazivanja pojedinih uporišta socijaldemokracije kakva je nekad bila. Nema te socijale ni tog demosa koji će danas u SDP-ovu djelovanju prepoznati obranu svog političkog interesa, ne mimo glasačkog refleksa po stečenom automatizmu. Možemo! pak kalkulira s drugom razinom glasačkih preferencija, svedenih na komunalnu problematiku, lokalni javni prostor, ekološke teme, infrastrukturne zadatke, paralelno se noseći s rastom interne napetosti uslijed samoizolacije vrha stranke.
Netko je pritom ispravno usporedio takav modus upravljanja i autoreprodukcije stranačkog vodstva i njegovih odluka s onim što je zadesilo Dinamo pod Zdravkom Mamićem i jatacima. Dosta je to neugodna poredba nakon dugogodišnje Možemove! kritike vođenja tog nogometnog kluba, ali potpuna tek kad se doda još gora činjenica izostanka takoreći svih drugih, nemunicipalnih politika na krajnjem horizontu vladajuće zagrebačke stranke.
Uspješnoj tvornici skupih nogometaša u Maksimiru ne treba širi obzor, dok stranka s nezanemarivim brojem parlamentaraca ima obavezu graditi integralni pogled na sve što muči žitelje ove zemlje. Ili, u slučaju da je odustala od toga, najaviti uzmak na izvornu poziciju lokalnih aktivnosti, s tim da zaista ne mora svatko u politici nužno ni stremiti nečemu znatno većem. Nije učinjeno jedno ni drugo: Možemo! i SDP su zaključili da mogu funkcionirati nadopunjavajući se poput Batmana i Robina, opata i prelata, raka i moruzgve. Na užem planu će manji te lokalno fokusiraniji dati onome drugom što mu nedostaje, a na širem će veći i obuhvatniji upotpuniti kvalitete prvog.
Naoko savršen projekt, samo kad ne bi oba partnera bila tako očajno manjkava faktorom spomenute fundamentalne profilacije, ekonomsko-političkog identiteta potvrđenog konkretnim djelom. Tu fatalnu rupetinu nije moguće ispuniti nikojim visokoparnim matematičkim akrobacijama, o čemu svjedoči desperatni raspon opozicijsko-koalicijskog društva čija je šarolikost simptom nedefiniranosti programsko-sadržajne baze glavnih među njima.
Identifikacijski nered u toj kombinatorici najbolje ilustrira figura bivšeg šefa zagrebačkog SDP-a koji je izazvao lanjski raskol s Možemom!, sukobivši se s njima i na svjetonazorskoj i na ekonomsko-političkoj osnovi. Što se te druge tiče, premda je ranije sugerirao liberalno-ekonomska rješenja upravljanja gradskim holdingom, dobio je šansu da zbog iste orijentacije najednom javno uputi zamjerke Možemovoj! vlasti. Krug je potom zatvoren generalnim nesnalaženjem potonjih u akcijskoj drami oko holdinga koja je krajem siječnja okončana djelomičnim popuštanjem vlastodržaca pred radničkim gnjevom u vezi s onim dijelom komunalnog posla koji je trebao biti Možemov! forte.
Prigode za dopunsku nastavu i popravne ispite neće biti, pa će naši lumeni biti upućeni na ponovni nastavni ciklus, osim u slučaju da HDZ baš u potpunosti sam sebi ne dođe glave. Njemu, ako konkurencija još nije shvatila, programski vakuum koristi, jer ga ima priliku ispunjavati željenim sadržajem. Oni u taj prostor ne mogu stupiti načelnim prenemaganjem, nego jedino izričitom strategijom, ili od njih neće ostati ni razlomak.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Tomislav Pavlek
@Prolaznik U čemu je točno tvoj problem? Napisao sam svoj pogled na politiku. Moj osobni i ničiji drugi. Ne tražim od nikog da se slaže sa mnom i nikom to ne namećem, a ti si se tu nekako našao pogođen. Zašto?
Želiš li mi možda pokazati koliko si ti pametan, a ja glup? Ne moraš se truditi. Priznajem ti da sam žešći kreten. Isto tako priznajem da si ti najpametniji na svijetu. Jesi li sad zadovoljan?
To na tvoju žalost nimalo ne mijenja činjenicu da ću na sljedećim izborima postupiti upravo onako kao što sam napisao. A ti i dalje ostani pametan.