U sklopu nedavno završenog desetog izdanja festivala Prvi prozak na vrh jezika nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti jednoglasnom je odlukom dobila Sara Huskić. 

Nagrađena autorica rođena je 1998. godine u Cazinu gdje je i odrasla. Na studij odlazi u Rijeku, a danas živi u Beču, gdje radi kao znanstvenica na Medicinskom fakultetu. Njena zbirka kratkih priča nosi naslov „Student se vraća kući“ i sastoji se od dvanaest priča koje su smještene u Cazinsku krajinu. U obrazloženju nagrade žiri je naveo kako bi zbirka mogla biti i roman koji „u cjelini daje iznimno duhovit, satiričan i (toplo)ironičan prikaz mikroregije, društva i likova“. 

PRVI INTERVJU DOBITNICE NAGRADE PROZAK: „Ako ne mogu ništa promijeniti, mogu to sve barem opisati“

Ovog smo tjedna na Lupigi objavili intervju sa Sarom Huskić, a sada, kako smo i najavili, donosimo jednu njenu priču. Radi se o naslovnoj priči njene zbirke – „Student se vraća kući“.

Sara Huskić (FOTO: Marko Radoš)

***

Snježni zrak se spajao s oštrim mirisom ugljena iz školskih dimnjaka, izbjeglice su šprintale kroz grad i za njima kombiji. Džamija okićena božićnim ukrasima zvala je građane da izađu iz kuća i okuse zimsku čaroliju, iako se nikome nije išlo nikud po toj hladnoći. Prije par godina bi u ovo vrijeme pao snijeg i zabijelio sve krovove i nizbrdice, pa bi djeca lomila noge i ruke bježeći od promrzlih, pregladnjelih i pomahnitalih pasa-lutalica. Ali nema više takvih snjegova.

Kad je Nataša pričala svojim kolegicama u Zagrebu koliko se boji pasa zbog djetinjistvenih trauma, smijale su joj se i rekle joj da to izmišlja jer se to nikad nije desilo da pas rastrga dijete zbog kriške parizera. Isto tako se nikad nije desilo da su gradskog hodžu morali hapsiti zbog lažiranja rezultata utakmica u kladionicama i da je taj isti hodža snimao porno filmove za vrijeme rata kad mu je ponestalo novaca. 

Natašine kolegice sa Frizerskog fakulteta u Zagrebu nisu apsolutno nikako, ali baš nikako mogle povući paralelu s tim što im je Nataša pričala i svojim lokalnim dogodovštinama. Sve im se to činilo kao nešto što su pročitale na američkim vijestima, pa su zato voljele zvati Natašu na kafu da im ona priča o svojoj zaostaloj sredini. To ih je zabavljalo i educiralo i dalo im snagu i osjećaj nadmoćnosti.

“Ajme, užas! To se kod nas nikad ne bi desilo!” ponavljale su otpuhujući dim iz stisnutih usnica i srčući mali makijato iz velike šalice.

Natašu je pak pripovijedanje činilo nostalgičnom i sve više je htjela završiti fakultet, ostaviti ovu uštogljenu preseranciju iza sebe i vratiti se toplini lopovluka kod kuće. Mogla bi povesti i dečka sa sobom, staroj majki neće biti baš drago što je Hrvat ali njenima kući neće smetati, komunjarama, logično - Nataša.

U iščekivanju završetka faksa, ostavio ju je dečko i ona je bila jako tužna zbog toga. Plakala je svojim kolegicama s faksa i one su joj rekle da joj on ne treba i da nju sigurno čeka neki zgodni cazinski mačak, na što bi Nataša još glasnije vrištala od suza. 

Uzela je apsolventsku godinu da napiše rad na temu: ,,Šišanje na paž kroz povijest i usporedba sa sadašnjim tehnikama- analiza literature”, spakirala svoju putnu torbu i uputila se prema Karlovcu. Tamo je presjela na bus za Bihać gdje su njeni došli po nju. Malo su kasnili pa je ona uspjela malo i strahovati od migranata dok ih je čekala. Usput se i smrzla.

“Sine, đe ti je, sine, onaj tvoj vlah?” bilo je prvo pitanje koje su joj postavili. 

Ona je htjela reći: “Šuti, brete, ne pitaj”, ali je to iz nje izišlo iskrivljeno i oprano suzama.

“Ti da si bila pametna, udala bi se zanega Amira Topića. Ali dobro je, ako neš ti, ima sine koja hoće.” 

Tako obgrljena kućnom atmosferom sjela je u Golfa.

“Mati, kad ste uzimali nova kola?”

“Ovo sine mi od Seje uzeli ima tri mjeseca.”

“Što niste meni rekli?”

“Ah, šta ću ti govorti. Tebi je najbolje da učiš otu svoju školu, ovo što je kod nas, šta te briga.”

Vozili su se obilazeći izbjegličke kampove u kojima su migranti debljali svoj antropocenski sloj zemljine kore.

“Došli kod nas sine na Koranu ovi izbjeglice, ja taman išo nešto istovarati tamo na vikendicu. Kad će ti on meni nešto 'fud fud'. Reko ima fud stari, ja mu našo salame, vode, on blagosiva. Reko đeste momci pošli, veli 'Džrmani, Džrmani', reko šta ćete tamo ići vani radti biti sluge, bolje vam je hajte kući a on nako gleda u mene veli 'mogu li čamac posudti' reko moreš evo ti hrane, na i čamac pa ti pređi kad pređeš ostavi ga tamo mom kolegi preko Korane, ima onaj jedan, sine, što se preselijo tamo, veli može. Kad! zove ti mene Memaga, veli 'evo prešli su oni rjeku kod mene je čamac'. Svijo, poštena čojeka.”

“A kako ti razumiješ, tata, šta oni pričaju?”

“Pa... Razumijem kako neću razumti.”

Priča ih je zavela do kućnih vrata, mama je nosila Natašinu putnu torbu, a otac nije jer je on vozio. 

Nataša je odmah primijetila kako je mama promijenila zavjese i stol u dnevnom boravku, a tata je kupio novi televizor jer mu je oslabio vid pa na veći televizor stanu veća slova, tako je on to tumačio. Novi, svježi dodatak u kući bila je majka, očeva mama, ona gora majka od mamine mame, s maminom se da. Bila je ispružena na kauču na razvlačenje u kuhinji, odnosno, Natašinom krevetu.

“Majka, otkud ti?”, upitala je Nataša.

“Ah, sine majku kosti bole.”

“Pa dobro, al otkad ti živiš ovde?”

“Ima, sine, ako nema i više.”

“Ali majka, tu ja spavam, đe ću ja spavati ako si ti ovde?”

“Ti ćeš sine ići kod Salihe spavati.”, javljala je Natašina mama.

“Komšince?”

“Jes.”

“Pa što, mama? Što majka ne ide kod Salihe.”

“Nemoj bit smješna, majku, sine, kosti bole.”

“Al đe ću ja sa stvarima?”

“Kod Salihe, sine, nosi sve, mi smo se dogovorli sa njom sve da ti ideš kod nje na konak.”

“Al neću ja na noć samo ovde doći, brete. Ja došla na godnu dana.”

“Ah!” gledali su je zapanjeno.

“Sine, nismo se mi tako dogovorali.” Rekao je otac mirno.

“Al ja sam mislila normalno doći ko prije neg što sam ošla pa da budem ovde.”

“Ah!” zastali su i počeli se smijati. “Sine, gotovo je, tis ošla od kuće davno. To ti je to bilo.”

“Bogam mogu ja pitati Salihe bil te pustila još malo da bideš kod nje.”

“Kakve Salihe, mi smo se dogovorili s komšom da goni tebe i tog tvog malog sutra naveče u Zagreb on mora ići majku svoju gonti perisati žuć. Al eto, već ni kad malog nisi dovela, moraću ja zvati Sulje da ima još jedno slobodno mjesto, more malu povesti, nek prohoda, bom, Hrvackom.”

Nataša je gutala suze ne dozvoljavajući im da joj smoče trepavice koje je nalijepila maksuz za ovu priliku. 

“Il moreš sine ići u majkinu kuću tamo ti nema nikoga sade.”

“Al to je u Ćoralići, brete daleko, kako ću ja u čaršiju otamo? Ima osam kilometara do čaršije, brete.”

“Reci, sine, Fatimi da te poveze kad ona bude gonila svoje u čaršiju.”

Nataša je potišteno otišla do frižidera i ulila sebi čašu mlijeka da se smiri. 

“Sine, nemoj oteg mlijeka to sam ja friško uzela jutros nisam ga ni prokuhala.”

“Bom, eto vi viđajte.” bio je očev komentar i on je otišao izvaliti se na kauč i gledati TV.

“Naniii, Naniii,” dozivala je majka “de, sine, majki onaj termafor ugrij hladno je majki, majku, sine, kosti bole.” 

“Grije tebe salo, majka.”

“Ah! Ne znaš ti sine kako je kad ti dragi Allah uzme mladost...” 

“Ima sine na šparetu vruće vode pa ugrij majki da joj ne bide hladno.”

Salihi je bilo drago vidjeti Natašu i srce joj se paralo kad joj je plakala na ramenu pa je rekla: “Ostani ti sine kolko god hoš, moja Lejla se eno udala ima njena soba prazna, moreš biti kolko god hoš.”

Skuhala joj je kafu i uz kafu su razmijenile životne priče, ova o studiju i nepronalasku pravih ljudi kojima da se okruži, o svom bivšem koji je skužio kakva je i ostavio, a njoj Saliha sve o Lejli i njenom dobrom udavačkom ulovu za Amira Topića i kako se odselila s njim u Gečete i tamo imaju salon namještaja, kafić i autopraonu sve u jednom, dobro rade - Gečeti su dobro posjećeno mjesto.

Od tih priča Nataši je bilo lakše zaspati pokrivena Salihinom dekom na Lejlinom jastuku. 

Ništa na svijetu više nije bilo njeno vlastito.

Ujutro ju je pored svježeg zraka koji je pirio u rupi između prozora i zida probudio mobitel koji je glasno zvonio Viberovom melodijom. To ju je zvala mama i Nataša je dvaput razmislila hoće li joj se javiti. Pa je odlučila da neće. Dvije minute kasnije, Saliha joj je zalupala na vrata vičući: “Sine, ustaj, došla ti je mati, veli da moraš kod Kadife odniti joj jesti, ona, sine, bolesna, moraćeš i spremiti šta.”

Nataša je udahnula i zatvorila oči.

“Sine, moraš i majki skuhati, evo kaže ti mati, majka sine stara, nemere ona sebi sama. Haj ustaj sine.”

“Dobro je, eto me.”

Nataša je rastvorila svoju putnu torbu, laptop je stavila na noćni ormarić i ispod njega izvukla trenirku i majicu i kapu i šal. Dobro se umotala i uputila se prema kući. 

Majka se nije ni pomakla kad je ova otvorila vrata, samo je ispuštala naizmjenično: “Ah - ta sinko - kuku - brećo.”

Kretala se tiho po kuhinji, otvarala ladice da vidi šta bi od toga mogla skuhati za ručak pokušavajući ne napraviti nikakvu buku. Mati joj je sinoć natopila grah, ona je našla kut starog višala pastrme i bacila se na sjeckanje luka.

“Nanii, tiše to, majka bi spavala, sine.”

Stavila je grah da se kuha i sjela za stol malo skrolati po Instagramu. Tamo je vidjela svoje kolegice kako su sinoć išle van slušati Acu Lukasa kako drma u Areni. Malo im je zavidila ali onda se sjetila njihovih zlobnih komentara protiv Bosne i spremila mobitel u džep.

Kad se grah skuhao, spakirala ga je u plastičnu posudu od sladoleda i uputila se prema strini. Auta nije bilo u garaži jer su se roditelji odvezli na posao pa je ona morala pješačiti sve do vrha brda kraj bolnice da bi došla do strine Kadife.

Vrata joj je otvorila okretna, vesela žena i Nataša joj je već opsovala da kako ona može reći da je stara i bolesna, kad vidi je.

“Ah! Otkud ti? Gdje si ti, sunce moje? Ah! Što si to donosila, nisi trebala, ja sam već skuhala.”

To je Nataši bilo dovoljno da brizne u plač.

“Aaaj, sine, nemoj drečati, haj vamo uđi, nemoj stajati tako se smrzavati.” uzela joj je grah iz ruku i uvela je u pregrijani dnevni boravak, besprijekorno uredan i čist sa šalicom čaja iz koje je još isparavala kamilica.

“Sjedi sine, hoćeš i ti, sine, čaja da ti skuham?”

“Nemoj, hvala. Nisam ja bolesna.”

“Al vako čaj sam mislila. Imam sine mentu i kamilicu, ovisi kako si danas ako me razumiješ. Bil kafu makar?”

Nije ništa rekla, samo je kimnula glavom i sjela na kauč. Strina joj je donijela fildžan kafe i sjela pokraj nje. Nataša joj je ispričala sve muke i strina Kadife je samo zamišljeno gledala sa strane, pa rekla: “Mala, ti sebi moraš naći poso.” 

Tako je sjedila još trenutak i onda uzela kućni mobitel i nekog nazvala. Išetala je iz sobe pa je Nataša dobila priliku da dobro ogleda stan.

Strinu Kadifu je posjetila zadnji put kao dijete jer obično bi ona dolazila kod njih. Živjela je sama, muž joj je umro davno od raka crijeva, a djeca, već odrasla su se odselila negdje vani na studij. 

Kraj televizije su stajale njihove uokvirene slike i Nataša je u njima zamišljala sebe kao dodatno dijete. Pomislila je kako je soba vuče da u njoj ostane, da se uvuče ispod pokrivača i da kroz cvjetne zavjese gleda snijeg kako pada i prlja ulicu od pijeska. 

“Zvala sam ovu svoju, rekla je da dođeš u njen frizerski, ima danas farbanja dosta pa joj treba pomoći.”

Kadife se ponudila da ih odveze do frizerskog a Nataša je tijekom vožnje izvadila mobitel i ponavljala bilješke sa predavanja o izboru škara, lakova i britvica ovisno o tipu frizure kojeg klijent želi. U autu su svirale vesele sevdalinke i uz novogodišnjim svjetlima ukrašen grad, emitirale su zrake topline u Natašino srce. Na kružnom su skoro imale sudar jer je neki kamion uletio bez žmigavca pa mu je Kadife psovala i Nataši se osmijeh razvukao preko cijelog lica. Pretvorio se u glasni smijeh kad je pokraj njih prošao auto s otvorenim prozorima i pojačanom Belom cigankom.

Uparkirala je auto na trotoaru i čim je Nataša otvorila vrata pred njom se ukazao natpis Frizerski salon Elma.

“Eh, ovde ti radi moja Elma, ona će ti sve pokazati. Ja sad ode, moram nešto u poreznu.”

“Čekaj, strina, šta da joj kažem?”

“Ništa, reci ja sam ona za poso. Budeš li dobro radila, zvaću te ja da i mene ošišaš na paž.” 

U salonu je mirisalo na spaljenu kosu i sudžuk. Frizerka je unutra sušila kosu, pušila cigaretu i objašnjavala klijentici osnove molekularne biologije.

“Ma nije, moja ti Vesna. DNA se raspetlja i ondak dođe RNA-polimeraza i sintetizira se mRNA ili mesanger. Ja to znam, to nije moja struka, ali ja sam bila najbolja uvijek u razredu. Hemija je mene najviše interesovala, al džaba ti to sve, ipak friz volim napraviti neg pare.” 

Pogledala je prema Nataši i uvukla dugi dim kao da joj je posljednji prije nego što je ispustila cigaretu u pepeljaru. Fen nije puštala pa se derala: “Ah! Jesil ti Kadifina ona mala što sade završava fakultet?”

“Aha. Onaj, ćao, ja sam Nataša.”

“Elma, fala sine i nema načemu. Stavi ti na sto otu svoju tašnu i na evo suši kosu ovoj maloj dok ja vamo odem ispušti.”

Nataša nije ni oprala ruke a već ih je imala pune posla. Klijenti su dolazili jedni za drugima i radila je punom snagom. Najprije se bojala da će nešto uraditi krivo, a onda se opustila kad je vidjela da su sve žene zadovoljne sa svime. Nije mogla vjerovati kako joj se sve posložilo u jednom danu. Pomalo ju je srce žigalo kad je kod svoje kolegice Elme primijetila kako ništa ne radi školski ali je s druge strane od nje naučila puno toga. Elma je baratala svim temama od društvenih i prirodnih, znala je sve jezike objasniti za sekundu. Čak je i francuskog pričala 20%.

“Ja ti francuski, sine, znam 20%.”, ponavljala je.

Svo to vrijeme, Nataši je Viber zvonio ko lud. Mama se brinula za nju, ali ova je nije čula od mljackavog zvuka utrljavanja šampona u vlasišta. Nakon par sati, Elma ju je ponudila cigaretom, a ona je rekla da nije uzela izborni kolegij Pušenje cigarete na vratima salona tako da ti kosa od klijenata smrdi na dim sljedeća dva dana pa ne može sad zapaliti.

Elma se ponudila da joj pokaže osnovne tehnike i to ju je činilo jako veselom. 

“Uh, jes mi drago što sam se snašla vako brzo, brete. Došla kući, moji me istjerali, vele haj kod komšince. Gori mi dojadilo. Makar sade poso imam.”

“Ah! Ti si kontala za stalno ovdi biti?”

“Pa neću li?”

“Kakvi, ja sam tebe sine zvala da dođeš pomoći samo jer mi je Smajila moja išla nokte radti pa ja da ne bidem sama u salonu. Ali moreš ti doći vako bez ugovora nekad pomoći. Biće otih matura za koji mjesec, bide gužva samo taka. Al svakom pravimo isti friz pa bide lako, hehe.”

“Ali meni treba poso za godinu ovu ako ću biti ovdje.” 

“Ah, moraćeš kod koga drugog ići, bogami.”

“Pa jel to za dnevnicu?”

“Kakvu dnevnicu, nijel tebi rekla Kadife? Ona je meni sine ostala dužna i to velke pare i ja rekla haj ne moraš platiti, možeš odrađivati i ona tebe pošalje. Ali haj, moreš uzeti 20 maraka iz kase to ti je od mene ovako da imaš.”

Rastužila se, spustila glavu bliže srcu, kao da se glavom može smiriti angina pectoris. Obujmila ga je dlanom i stiskala ali suzni aparat joj nije bio u prsima. Nastavila bi zapomagati da joj nije zazvonio mobitel. 

“Nani! Halo, sine, mama je!”

“Ćao, mama.”

“Nani sine, nisil ti razumla šta sam ja tebi rekla da uradiš jutros? Nisil ti čula mene? Kadife, sine, zove pita đe hrana. Što joj nisi skuhala kasam ti rekla?”

“Pa nosila sam ja strini hranu jutros, jesam bogami. Eto ima još graha na šparetu ako mi ne vjeruješ.”

“Kakvoj strini, gluho bilo! Tetki Kadifi!”

“Aaaaj, ja mislila ti misliš na strinu.”

“Nemaš ti šta misliti, moje je da mislim! Haj dolazi kući sad, moraš kod Kadife. Brete, insana nedokaznog.” 

Poklopila je bez pozdrava i Nataša je rekla ćao Elmi i otišla do auta. Onda se sjetila da nema auta nego mora pješačiti do kuće. 

Snijeg se već isprljao od potplata i vodenasto ugnječen tvorio je bljuzge, a u Bužimu bljuhavice. Kamioni što su jurili u četvrtoj su prskali Natašin kaput sve do kragne, ali joj to nije smetalo. Nije joj moglo biti gore. Došla je kući kasno i svi su ležali pred televizorom ne obazirući se. 

Kad joj je ispao glineni poklopac od ćupa na pod i skoro razbio pod, majka se trznula i povikala: “Natašaaa, Nani sine jesil oto ti?”

“Jesam, majka.”

“De, sine, majki skuhaj čaja. Moram sad i ne svoje tablete popiti.”

“Nataša! Doneside meni čašu vode i na de ključove odi pomesti onu šupu doli.” dodao je tata.

“Hani, šta si navalijo na nju, znaš da mora kod Kadife.”

“Sine, pješke ti odi kod nje, najbolje. Sad je mrak, opasno je vozti po mraku, ogrebaćeš mi šta.”

“Al tata hladno je sad i bojim se ja onih migranata i ćuki.”

“Neće tebi niko ništa, sine. Ne boj se. Bog tebe čuva.”

“Haj, sine, požuri, znaš da Kadife ide spavati posle jacije, a sad će ti jacija brzo.”

“Čekaj da pojedem tanjur graha pa ću onda sve. Nisam jela ništa danas.”

“Neće ono grah nikude pobjeći. De ti ovo što ti ja kažem pa onda.”

Nije joj bilo jasno kako se svi oni snalaze bez nje kad je u Zagrebu. 

Na kraju dana je shvatila da nema ni vremena ni snage za čaršiju. Bilo joj je ipak drago što može navratiti kod komšinice Salihe. Barem sa njom može normalno porazgovarati. 

Svratila je do pekare po lisnato s makom i uzela jednu buflu za Salihu. Znala je da se dobro dobrim vraća, a bufla je najveće dobro iz pekare. 

Saliha ju je dočekala na vratima i rekla da joj je trebala reći da će i danas konačiti jer ona cijeli dan nije znala da li da spremi deke u ormar.

“Sine, trebala si reći meni, nazvati il nešto da mi rečeš hoš ostajati, a ne vako, ja nisam znala hoćul spremati deke u ormar il neću."

“Fala ti Saliha, ali neću ja noćiti. Ide komšo Suljo u Zagreb večeras pa ću ga pitati da me goni.”

“Ah, sine! Kudaćeš već.”

“Ma idem Sali, imam puno za učiti tamo. Ovde ne mogu učiti. Tamo imam i biblioteku i sve.”

“Ah, jel. Dobro je sine, mašanla. Haj zovi nama Sulju da ne bi on kreno.”

Suljo joj je rekao da će ranije krenuti, na sabahu, jer ne valja voziti u noć. Saliha je pristala da kod nje ostane još malo dok Suljo ne krene. Cijelu noć nije mogla spavati od uzbuđenja. Noge umorne od hodanja kroz hladni snijeg treperile su ispod Salihine grube deke. Nije ona stavljala jorgan nego deku, to je puno čistije i higijenskije. I lakše je oprati deku nego posteljinu, to svi znaju.

Dvoumila se da li da svrati kući i na kraju je odlučila da ne želi jer bi joj mogli zadati još koji zadatak.

Saliha joj je napravila kafu i na izlazu rekla: “De sine, ove ćeš mi pare staviti na banku i evo uvoj koverti ima nešto za moju Šejlu, ona je tamo malo van Zagreba, u Krapini radi na nekom gradilištu. Tehničar je ona, inžinjer građevine, završila faks u Donjem Vakufu pa radi gore. Odeš, sjedneš na bus odneseš joj to. I evo ova torba putna unutra ima ove zimnice, galona i toga, to ćeš odnijeti u policijsku tamo, znaš gdje je. Tamo radi jedan moj školski pa sam ja njemu obećala kad bide išo neko moj da ću mu poslati, eto.”

Nataši se počelo vrtiti u glavi i zatražila je da joj napiše to sve na papirić jer će zaboraviti. 

“Neš sine zaboravti, ako nebideš znala, zovi me. Eto, meni nije bilo teško tebe ugostiti, moreš i ti vako malo za mene.”

“Pa mogu.” rekla je tiho.

Suljo je u četiri ujutro svirao ispred vrata.

“Upadaj, mala, ja u 10 moram biti u Zagrebu.”

Zagrlila je još jednom Salihu i ona joj je rekla: “Eto, znam sine, da nije lako ići, al de štaš. Nije nigdje ko kod kuće.”

“Nije, brete.” 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ramiz Huremagić