Voda se neprestano, nezaustavljivo pokušava vratiti tamo odakle potiče. Voda pamti.

Otac je pokušao preplivati Sanu. Ne znam da li me poveo iz pretjerane vjere u svoju snagu, da li ga je prevario alkohol koji mu je strujao krvotokom i šaptao da on to može, da treba, šta, to je samo par zamaha, gledaju te ljudi, sad nema više nazad, sad plivaj, samo plivaj, zamahuj rukama koliko možeš, kako god znaš. Ne znam. 

Znam da sam se držao rukama oko njegovog vrata. Grlio sam ga. Nisam razmišljao o silini kojom se voda ustremila da skrši sve prepreke što su joj stajale na putu kući. Šuferin šibice, plastična kesa, mršave noge dječaka, lelujave kao trake od krep papira na zmajevom repu, nosila ih je sve, ne kao teret, nego kao uspomene prikupljene usput, neke nijeme i svjetlucave, a neke natopljene prekinutim krikovima i krkljanjem. 

Grlio sam oca sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama sa njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Huk vode se miješao sa zlokobnom tišinom kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući, sve veće. Učinilo mi se da mi prsti klize sa njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “Poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi palo na pamet u toj silnoj sreći. 

Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatio rukama pod vodom, nogama, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše, zatvorio sam oči, huk vode, vratio se ton, osjetio sam da su se njegovi pokreti promijenili, pravac i intenzitet, zgrabio me za ruku, jako, bolilo me, i povukao za sobom ka blatu obale u kojem je pokušavao ostvariti ravnotežu. Dok me vukao za sobom, oko mi je na trenutak uhvatilo sunce u smiraju i zacakljenu površinu rijeke negdje u daljini, iza šljunkara, gdje se korito raširi, a voda umori i smiri, i sporo dišući hvata dah za ostatak puta ka Crnom Moru. Osjetio sam i ja blato pod nogama, ljigavo i toplo. Hvatao je zrak dubokim udisajima, halapljivo, a ja sam iskašljavao vodu iz pluća dok smo se penjali uz obalo kroz strnjiku i kupine koje su ostavljale dugačke fuknice po butinama, stomaku. 

Dugo smo u tišini hodali cestom do mosta, da pređemo i dođemo do svojih peškira i njegovih drugova koji su ga dočekali sa otvorenom pivom. Šutio je dugo, potezao iz flaše, desna noga mu se tresla kao meni kad trebam predati zadaću. Nije ni pogledao na mene. Kasnije je često pričao u društvu kako smo se zamalo ugušili, kako bi on lako preplivao da ga ja nisam davio i vukao pod vodu, da je te godine Sana uzela troje, a mi smo mogli navući na petoro. Ja se ničega od toga o čemu je on pričao nisam tako sjećao. Meni su ostali samo huk vode i radost što ga grlim, grlim jako, kao nikad prije ili poslije, dok oko nas huči voda, sretna što se vraća svojoj kući.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.