Potrošačko društvo je prateći fenomen postmodernog, postindustrijskog doba: deindustrijalizacije i tercijarizacije ekonomije. Znamo one čemerne prizore po našim gradovima: posvuda su tvornice uništili i zapustili (da stoje tako do preprodaje zemljišta), pa zasadili trgovačke centre – jer u njima je perspektiva.

Postmoderna simulacija i estetizacija urbane svakodnevice očituje se – razlagao je sociolog Mike Featherstone još ranih devedesetih – kroz razvoj novih potrošačkih enklava, kao bitnog sastojka gentrificiranog krajolika. Sa svođenjem ideje grada na zabavu, šoping i spektakl, a građana – ovo je posebno važno – na potrošače.

Došla je tako i 2025. godina. Evo su se masovnim bojkotom trgovačkih lanaca, koji ih deru k'o jarce, hrvatski potrošači pokazali građanima. Ili?

Jedna mi se stvar vraća u sjećanje. Hrvatski su građani prvih dana 2000-ih izabrali novu koalicijsku vlast, siti HDZ-a. Dozlogrdilo im tijekom prethodne dekade.

Pa dobro se i sjetiše da im dozlogrdi tiranija! 

No, pozor! Nisu u njima svijest i otpor probudili Ahmići, Grubori, Pakračka poljana, manifestacije autohtonog domaćeg fašizma. Građanski politički princip, republikanski princip, po definiciji je, da podsjetimo, u opoziciji prema plemenskom. Ali sav onaj tribalistički teror devedesetih nije ih nagnao da prestanu birati i podržavati Tuđmana, svo ono činjenje od uskogrudnog, prostačkog nacionalizma hegemonske parareligije, službene državne, sa štoviše frankističkim oblikom strahovlade koja na bazi tog i takvog ideološkog konsenzusa progoni disidente (definicija odsustva čak i najbazičnijeg od građanske države). 

Uništi tvornicu, pa posadi trgovački centar (FOTO: Lupiga.Com/Ivan Cingel)

Niti vatikanski konkordati nisu hrvatske građane nagnali da se pobune, premda građansko, vežući se sa sekularnim, stoji u opoziciji i prema podaničkom – a konkordatima se hrvatske građane, osim što ih se također opljačkalo, u velikoj mjeri učinilo podanicima jedne strane autokracije (teokracije, uže govoreći). Niti sva ona sramota palanačkog klerikalizma, pa i klerofašizma (crkveni vrh je pretežno proustaški), nije učinila da se Hrvati zasite Crkve, Tuđmana i HDZ-a. 

Sve to im naprosto nije toliko smetalo, ma koliko se radilo o dijametralnoj suprotnosti građanskog političkog principa. 

Što je onda dovelo do trećesiječanjskog prevrata? Tuđman i njegovi asovi privatizacije su vlastiti narod opljačkali nemilo! Tek to je učinilo da se narod zasiti i poželi zbaciti ih s grbače. (Crkvu niti tada, jer pssst, zanavijek je ostalo tabuom da narod pljačka nemilo i ona.)

Pouka devedesetih: Hrvat se dosjetio postati građaninom i detronirati tuđmanizam ne zato što bi shvatio da je, kao klerikalni tribalizam, elementarno nespojiv s građanskom konstituiranošću republike, nego tek kad je konačno zbrojio da mu je banda previše dirala u njegov osobni novčanik. 

Ali, dobro, to je bilo davno. Premotajmo u 2010-te. Došla tako u Hrvatsku novotarija tzv. ride-sharing platformi. Hrvati se oduševiše. I nisu mogli razumjeti zašto bi itko bio protiv uleta Ubera na tržište – jedino valjda ako je pripadnik taksi kartela i uhljebske administracije? Pa Uber nudi napredniju uslugu za manje kuna! Čak je i kompanijino lobiranje išlo preko mahanja kartom "volje potrošača" i "omiljenosti među potrošačima".

Što to znači biti u identitetu potrošača? To je kad malograđanin ne ide dalje od utvrđenja da je njemu jeftinije i ne percipira uopće potrebu idenja dalje. Antiteza nastupanja u identitetu građanina značila bi da razmišljaš i o tome kako je Uber nižu cijenu u stanju ponuditi uslijed izlobirane nereguliranosti, raznih vidova kriminogenosti i teško eksploatatorskog poslovnog modela kao trojanskog konja šire destrukcije radničkih prava. 

Ali Hrvate nije bilo briga što im se unosi u konju – jedino ih zanimalo je li im jeftinije voziti se. I do danas ih nije briga – za reWoltiranje protiv platformskog kapitalizma, skroz evo normaliziranog u zemlji, slabo se nađe interesa. 

Revoltira se zato naveliko protiv lakomih veletrgovaca koji nas deru! 

A i treba revolt, treba bojkot. Za pozdraviti je to. Kartel je na djelu, s naglaskom na strane lance koji uživaju kolonijalne privilegije (tzv. premije rizika) – u servisiranosti vječitom fiskalnom politikom protežiranja uvoza, carinske liberalizacije, valute vezane uz euro ili pretvorene u euro.

Ali kako to da tek protiv inflatiranih cijena? Ima nečega poražavajućeg u spoznaji da su se Hrvati – pored tolikih gadarija oko kojih su svih ovih godina mogli pokazati kolektivnu građansku svijest i hrabrost – organizirano pobunili tek kad im je banda previše dirnula u osobne novčanike. 

Bojkot artikuliran kao narodna buna protiv divljanja cijena ne znači sam po sebi izlazak iz identiteta potrošača. Mućnimo glavama. Ako je jedino za što pitamo indeks potrošačkih cijena, onda dakle ispoljavamo gnjev što smo zakinuti upravo kao potrošači. Ako su nam istovremeno Uber ili Wolt baš super, jer su nam donijeli sniženje korisničkih tarifa – pa se nećemo onda ni organizirati za bojkot i nikada nismo za svih ovih godina – iz gole te činjenice se čita da ni u ovom organiziranju sad ne bivamo građani. Ako se kriterij hoćemo li profiterske gadove bojkotirati ili nećemo svodi na to pružaju li nam ovi gadovi jeftinu ili oni gadovi skupu cijenu – ha, onda samo treba pošteno reći da nam se bojkot doista i svodi na rezon potrošačâ. Još jednom se ne radi o principijelnom ustajanju protiv gadova. Featherstone 'ko te šiša!

Zasađeni "cvijet" (FOTO: LupigaCom/Ivan Cingel)

Okolnost da kolektivnog Hrvata ćopi revolt samo i jedino zbog toga što je njemu skupo nije bitno različita od onoga kako je i protiv crnog tuđmanizma ustao tek zato što je sam opljačkan – a dok su ubijani i zlostavljani oni neki tamo, skupa sa svim republičkim temeljima, bolio ga đon.

Kao nekakav marksist, uopće ne omalovažavam politički značaj činjenice da tariguzni papir u Hrvatskoj košta euro više nego u Njemačkoj. To je klasno pitanje par excellence. Koliko je naroda kojem taj euro nije nikakva bagatela, a koji ipak mora nečime obrisati dupe? Nije drugarski od ljudi raditi jarce. Pa i temeljna republikanska deklaracija legitimira se time da se bavi pravima čovjeka i građanina, a ne jarca i građanina. Mora se kretati od materijalne podloge.

Treba i zbog cijena, ali ako se u bojkotu zadržavamo samo i isključivo na tome, onda znači da bojkot zbog cijena nije iz razloga iz kakvih bi trebalo biti, nije stvarno politički.

Ne radi se ovdje o puko moralnom zakeranju. Ako ne istupaš kao građanin, u antitezi ćeš biti ne samo potrošač nego i zauvijek podanik time što si potrošač. U lancima u oba smisla riječi. Istu tu lovu koju pažljivo trošiš prvo moraš krvavo zaraditi – a bit će to krvavije za onoliko koliko ti platformski kapitalizam razvali sav ostatak načetih radničkih prava. 

Stajat će i da parcijalni bojkoti, premda simbolički potentni, ne predstavljaju dugoročno rješenje. Dok god je fokus tek pitanje na koje ćemo dane i u kojim lancima kartela kupovati, u lancima ćemo na kraju dana i ostajati. Ako mi kao potrošaču treba sve ono što potrošaču u današnjem konzumerizmu treba, ne gine mi pokunjeni povratak u već neki profiterski supermarket, mall ili retail park. Za izbjeći taj generički krajolik, moram na dulji rok moći bez usluge lanaca. Nešto će se zbilja promijeniti jedino ako takav šoping dobije alternativu – da ne moramo to ni u kakvim lancima i nikojeg dana u tjednu. Tek tada, ne bijući ucjenjivima, naš bojkot bi zadobio karakter odlučivanja o nečemu. 

Kako reafirmirati veću ulogu tržnica i lokalne poljoprivrede? Kako smo ikada i živjeli dok smo imali samo pijačne štandove, bez generičkih super-mega-ultra haletina? Jesu li u nepovrat nestali svi oni mali dućani koje su lanci pojeli (tobože baš u ime ekonomičnosti tekuće trake)? Ako ih baš mora biti i super velikih, da nije ipak vrijeme da počnemo razmišljati o – neka padne kobna riječ – nacionalizaciji supermarketa? Samo socijalizacija opskrbe živežnim namirnicama dokida glad, bijedu, eksploataciju i gulikože.

A što ćemo sa svim šarenim artiklima?

A što kad bih vam rekao da kao globalni sistem svakako nismo održivi ekonomski ni ekološki i da ćemo naposljetku, milom ili silom, prije ili kasnije – više prije nego kasnije – morati prestati biti potrošačko društvo? I postindustrijsko doba na putu je da dobije još jedan post- prefiks.

Samo takvi scenariji predstavljali bi stvarno oslobođenje iz lanaca, zbiljsko izbijanje moći iz nezajažljivih profiterskih ruku. Naravno-naravno: za bilo što od toga potrebno je moći kolektivno zamisliti opsežne i korjenite društvene promjene.

Ali jebe se kolektivnom Hrvatu za to. Ne buni se on, na primjer, zbog blagajnice koju izrabljuje mega-turbo-ultra slobodni trgovački lanac. Naprotiv, s tržišnim slobodama je slobodni & samostalni Hrvat sasvim okej, dapače, za njih je glasao i glasa te će diskvalificirati kao "nerealno" i "neozbiljno" bilo kakvo razmatranje radikalne alternative. 

Dok god je tome tako, ne emancipira se od reduciranosti na potrošača, na podanika. Umjesto preobrazbe u građanina, ostajat će malograđanin čak i kad se pobuni.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: AI

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.