"Heeeej, jel ovo Ramića dvor!", vičem prema kamenoj kući na vrhu brijega ispred koje vidim kako se muvaju ljudi dok skupljam zadnju snagu da se uskom stazom uspnem do kuće. 

"Samo naprijed!", dovikuje mi muškarac ispred kuće i okreće se Vedi koji je upravo stigao do terase, odnosno zaravni ispred kuće sa stolovima i klupama. Čujem kako ga čovjek u bijeloj majici pita – „Jel ono tvoja?“ pokazujući glavom prema meni i zaključujem da je to naš domaćin Marijo Ramić kod kojeg smo rezervirali noćenje u Paklenici. Još nekoliko koraka i evo i mene na uzvisini ispred kuće s koje se pruža prekrasan pogled na okolne stijene, padine i zeleni kanjon Velike Paklenice kroz čiji klanac smo upravo prošli kako bismo se uspeli do Ramićeve kuće, prve točke na našem pohodu na najviši vrh Velebita. Umorna i znojna nakon dva sata hodanja od Starigrada, odnosno od ulaza u Nacionalni park Velika Paklenica relativno laganim putem, ali po vrućem i sparnom danu natovarena teškim ruksakom, bacam se na stolicu i ushićeno gledam kamenu ljepoticu ispred sebe kao da me netko spustio na lokaciju snimanja "Prosjaka i sinova".

I dok se piva u Paklenici može popiti za 20 do 25 kuna, rakija se ovdje toči džabe (FOTO: Lupiga.Com)

Domaćin me u znak dobrodošlice odmah nudi rakijama posloženim na staroj bačvi. Ima tu svega - orahovice, višnjevca, loze, travarice… Nakon prvog višnjevca, odmah točim drugi jer me slatko vraća među žive. Dok se piva u Paklenici može popiti za 20 do 25 kuna, rakija se ovdje toči džabe. Iako umorna, odmah krećem u istraživanje stare kamene kuće sa skučenim, mračnim sobama i niskim stropom, zamišljajući kako su ovdje nekad živjele velike obitelji po nekoliko generacija zajedno, a danas vrve turistima. Na našem putu po Velebitu tih smo dana uglavnom susretali Francuze. Saznajemo da je Paklenica u zemlji odvažnih Gala popularna, jer ovdje još uvijek ima divljih životinja dok su na Alpama uglavnom istrijebljene.

Sjedimo ispod mirisne lipe ispred kuće i polako ispijamo pivo, rakiju i izvorsku vodu omamljeni ovim savršenim trenutkom dok naš domaćin spretno priprema povrće i meso za peku kako bi nahranio četu francuskih trkačica. Odakle ove kamene kuće u kanjonu, žive li još ovdje ljudi, otkuda on ovdje, kad je otvorio kuću za goste? Sve nas zanima. Kroz razgovor s Marijom Ramićem i kasnije Brankom Parićem, koji je na susjednom brijegu udaljenom pedesetak metara uredio Ivančev dom, saznajemo da je na ovome mjestu u srcu kanjona Velike Paklenice u prošlom stoljeću živjelo nekoliko stotina duša. Nacionalni park Paklenica proglašen je 1949. godine, nekoliko mjeseci nakon što su taj status dobila Plitvička jezera i sve je donedavno planinarski dom Paklenica bio jedino mjesto s krevetima i hranom. Prije desetak godina starosjedioci poput Ramića i Parića odlučili su svoje kamene kuće registrirati kao objekte za iznajmljivanje što nije bilo jednostavno jer nitko od njih nije imao gotovo nikakve papire kojim bi dokazali vlasništvo kuće i imanja iako su njihovi preci generacijama ovdje živjeli.

Sljedeće smo jutro na nogama bili već oko šest sati (FOTO: Lupiga.Com)

Branko Parić tvrdi da je u splitskim arhivama pronašao zapise prema kojima pleme Parić u Paklenici obitava od 13. stoljeća. I jedan i drugi ovdje su rođeni. Marijo Ramić do svoje pete godine nije znao da postoji drugi svijet osim zelenog prostranstva kanjona. Kasnije odlazi na školovanje u Starigrad i Split te s obitelji danas živi u Zadru, ali je najsretniji u svom planinskom dvoru. U Paklenicu uglavnom dolazi vikendom ili prema dogovoru s gostima koji se najave za noćenje. Ako treba ostavit će vam i ključ od kuće jer često mora ići po hranu i ostale potrepštine u Starigrad ili Zadar. Sve se dovlači na magarcima ili specijalnim nosilima koja vuku ljudi i pritom im treba više od dva sata da prođu jedini put kroz kanjon napravljen od šljunka i kamena, i to uzbrdo. Stoga nas i ne čudi ovo povjerenje domaćina koji je navikao na goste, mahom planinare i rekreativce, koji dolaze uživati u divljini Velebita. Kad bi nekome i palo napamet da mu nešto ukrade iz kuće, morao bi to vući dva sata na leđima do izlaza iz parka.

Sljedeće smo jutro na nogama bili već oko šest sati, taman da ulovimo jutarnju svježinu i prve zrake sunca koje su se probijale preko planina na istoku. Nakon konzultacija s Ramićem krećemo prema Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita odabravši za uspon Lipu stazu. Ime je dobila po tome što se cijelim putem pruža predivan pogled na more i otoke, ali uspon nije nimalo "lipi" jer je gornji dio staze strm i prekriven siparom, odnosno sitnim kamenjem. To je teren kojeg se najviše užasavam pogotovo kad se ide nizbrdo jer noge proklizavaju, a pred tobom je pogled u strmu nizbrdicu bez raslinja ili većeg kamenja za koje bi se mogao pridržati i tako barem malo osjetiti da si na nečem čvrstom.

Prvi tragovi snijega (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon "bliskog susreta" sa siparom u Crnoj Gori u povratku s Bobotovog kuka (najvišeg vrha Durmitora na visini od 2.523 metara) i na Maloj Mojstrovci (2.332 metara) u slovenskim Julijskim Alpama, mislila sam da ovo ipak ne može biti tako zahtjevno s obzirom da najviši vrhovi Velebita dosežu "tek" visinu od nekih 1.750 metara. Još kad je Ramić dodao da sipar na Lipoj stazi traje nekih petnaestak minuta, krenula sam bez imalo okolišanja prateći svoga dragog, koji je odabrao ovu rutu prema Vaganskom vrhu (1.757 metara).

I naravno, ponovno sam platila danak neiskustvu jer u planini sve je individualno i sve je subjektivno. Osim toga, silazak po nekoj stazi obično traje nekih 30 posto vremena kraće od uspona, a većina planinara koja ide Lipom stazom njome se vraća s Vaganskog vrha dok za uspon odabiru nešto lakši zapadni put preko Buljme i Struga. Natovareni ruksacima s opremom za spavanje, nešto rezervne odjeće, hranom za dva dana i vodom krećemo kroz šumu prema Lipoj stazi i već na prvoj tabli vidimo da za uspon na Vaganski vrh tim smjerom stoji oznaka od 4:30 sati, a ne 3:30 sati kako nam je rekao Ramić jer se to vrijeme vjerojatno odnosi na silazak.

Trenutak predaha (FOTO: Lupiga.Com)

Čim smo izašli iz šume na prvom vidikovcu s prekrasnim, širokim pogledom prema obali i moru Lipa staza je opravdala svoje ime. Zadivljeno smo gledali u plavetnilo neba spojeno s morem i pokušavali prepoznati gdje je Maslenički most, je li ono Zadar, vide li se Pag, Vir i drugi otoci. Za prelazak preko sipara trebalo nam je gotovo sat vremena, a kretanje sam uvelike usporavala ja svojim pokušajem da se krećem što više rubom kamenjara kako bi se tu i tamo mogla pridržati uz škrto raslinje. Čim bih se uhvatila neke stijene ili većeg grma, okretala bih se kako bih uživala u pogledu jer bi mi bez čvrstog oslonca svaki pogled prema dolje izazivao klecanje koljena.

Vedo je bez problema hodao po sredini sipara oslanjajući se na štapove i uzaludno mi pokušao objasniti kako je hodanje po klizećem kamenju jednako kao hodanje po zemlji, samo treba čvrsto stati. I naša jednoipolgodišnja kujica Zara također je veselo hodala po sitnom kamenju, trčeći od mene do Vede i natrag. Visina i klizanje kamenja čini se kako je nimalo nisu zabrinjavali niti izazivali strah. Napokon smo došli do čvršćeg terena i uspeli se na vrh iza kojeg se krio jednako veličanstven pogled na zelene obronke velebitskih planina koje se ne vide s obale.

Veličanstven pogled na zelene obronke velebitskih planina (FOTO: Lupiga.Com)

Teren se potpuno promijenio i umjesto golih stijena i kamenja prolazili smo kroz nisko, zimzeleno raslinje. Naišli smo na prvu hrpu snijega kojem se, dakako, najviše obradovala Zara, a svoju radost je otvoreno iskazala trčeći ukrug po snijegu grizući ga. Odlučili smo napraviti pauzu jer mjesto je bilo savršeno da se zastane i upiju svi ti zeleni prizori prošarani snježnim tepisima. Izvadili smo plinsko kuhalo i lončić kako bismo zagrijali vodu i razmutili vrećice s gotovom kavom. Ta nas je kava razveselila poput djece koja prvi puta od blata izrađuju svoje kolačiće. Topli napitak na tisuću i petsto metara usred divljine.

"Ma 'ko to može platiti!", oduševljeno sam komentirala i počela izuvati gojzerice i čarape da se pridružim Zari u gaženju po osvježavajućem snijegu. I odmah požalila jer sam se neoprezno poskliznula i udarila potkoljenicom o kamen. Na sreću, zaradila sam samo površinsku ogrebotinu, ali odmah mi je prostrujalo mozgom kako takve neoprezne situacije u divljini daleko od prometnica mogu prouzročiti velike komplikacije.

Nastavili smo prema cilju do kojeg nam je trebalo još nekih sat vremena. Što smo mu bili bliže, snijega je bilo sve više. U blizini samog vrha susrećemo usamljenog Engleza i nekoliko Slovenki s dva psa koje su se vraćale prema domu. Slovenke su prethodnu noć prespavale u skloništu Struge pa ih pitamo kako je tamo. Odgovaraju kako je u redu, jedino što se cijele noći čuju miševi u kući. Ta me informacija ne oduševljava, ali što je tu je.

Konačno dolazimo na Vaganski vrh. Na sjeverozapadnoj strani s vrha se prema dnu pruža gotovo okomita provalija u koju ne smijem gledati, a prema sjeveru i istoku vide se Lika, dio autoputa i sve tamo do Bosne i Hercegovine. Konačno sam tu, na vrhu planine koju s divljenjem gledam od djetinjstva. Sjećam se kako smo svakog ljeta u crvenoj Zastavi zavojitim serpentinama prelazili preko Velebita na putu za more. Strah od visine nestao bi čim bismo došli do prve okuke iza koje bismo brat i ja ugledali more i to popratili glasnim uzvicima kao da smo otkrili Ameriku. I sad je tu, kao na dlanu, bliska, pripitomljena golema planina.

Kava u divljini Velebita (FOTO: Lupiga.Com)

Vjetar ovdje gadno puše jer ipak je ovo točka na kojoj se susreću dvije različite klime, sredozemna i planinska. Za uspon nam je trebalo pet sati, a do planinskog skloništa Struge još je dva sata hoda pa se nismo dulje zadržavali. Većim dijelom hodamo po nanosima snijega koji su negdje duboki i više od trideset centimetara. Iako sunce prži i mjesec je svibanj, snijeg je na sjevernim padinama iznad 1.500 metara uobičajen za ovo doba godine. Kako se spuštamo prema Strugama, snijega je sve manje, ali zato su pred nama sve veća polja ljubičastih šafrana, jer ovdje proljeće ipak stiže nešto kasnije. Pola sata prije Struga dolazimo do izvora na Marasovcu. Mijeh i sve raspoložive plastične boce punimo vodom jer to nam je do sljedećeg dana jedini izvor pitke vode. Ispred ozidanog izvora nalaze se putokazi u svim smjerovima, prema Lici, Paklenici, Svetom brdu... Prisjećam se jedne knjige o povijesti Like koja vrlo slikovito opisuje kako su ovi predjeli nekad bili puno življi i naseljeni stočarima. I prije naših autoputova ovuda su prolazile važne prometnice koje su povezivale kopno i more omogućujući ljudima razmjenu svojih proizvoda. Bez obzira što više nema stočara, njihovih ovaca, pasa i ljetnih stanova, imam osjećaj kao da ih ove planine pamte.

Sklonište i zasluženi odmor sada su vrlo blizu. Prilično umorni nakon strmog uspona i sedam sati hodanja dolazimo pred kućicu s tipičnim, planinskim kosim krovom. O skloništu na Strugama brine se planinarsko društvo Paklenica iz Zadra. Smješteno je ispod stijene koja je štiti od naleta vjetra i snijega sa sjevera. Ispred nje je zaravan velikim dijelom popločana kamenjem pa su tu smještene klupe i stolice. Sklonište nije osamljeno jer je u blizini još jedna manja kućica i nešto nalik kamenoj zemunici s niskim drvenim vratima. Prvi dojam je kao da smo došli u napušteno indijansko naselje. Takvoj atmosferi pridonosi visoki drveni stup ispred kuće koji nam je na prvu izgledao poput nekog indijanskog totema da bismo kasnije otkrili kako se u njemu krije termometar koji je prikazivao plus četrnaest stupnjeva.

Zasluženi odmor na Strugama (FOTO: Lupiga.Com)

Odmah smo shvatili da u skloništu nećemo noćiti sami jer su se ispred kuće sušila dva para gojzerica i čarapa, a u kući su već bili zauzeti kreveti na gornjoj etaži. Na spužvama obavijenim debelom plastikom nepoznati su gosti položili svoje ruksake pa smo mi zauzeli donje odaje.

Taman kad smo upalili svoje plinsko kuhalo i stavili vodu da se grije za čaj, stazom je došetao par srednjih godina i predstavili nam se kao Emanuel i Veronika iz Francuske. Bilo je već kasno poslijepodne i sunce je polako nestajalo iza planina. Naši cimeri odmah su prihvatili poziv na čaj ponudivši nam svoje kekse. Uz laganu priču saznajemo da žive u malome mjestu u središnjoj Francuskoj. Vole prirodu, kod kuće imaju raznih životinja i njihova su zanimanja vezana uz zaštitu prirode. Nisu iskusni planinari, ali godišnji odmor nastoje iskoristiti upravo za ovakve izlete u prirodu. Jedne godine bili su u peruanskim Andama, a na putovanje su poveli i djecu. To je za njih, kažu, dobro životno iskustvo jer imaju priliku iz prve ruke upoznati druge narode, kulture i običaje. Na Velebit su došli jer su čuli da je ovdje priroda netaknuta, divlja i da se mogu vidjeti divlje životinje.

U ostacima snijega najviše je uživala Zara (FOTO: Lupiga.Com)

Na ulazu u sklonište obješena su upozorenja i pravila ponašanja u slučaju susreta s medvjedom. Što se tiče naših iskustva s medvjedima, njih smo vidjeli samo na cesti koja vodi prema Samarskim stijenama u Gorskom Kotaru, koji se nalazi sjeverno od Velebita, objašnjavamo im. Kako je ta informacija izazvala pomalo razočaran izraz na njihovim licima, odmah dodajemo kako na Velebitu ima dosta zmija i to otrovnica poskoka. Vedo im kreće objašnjavati kako je riječ o zmiji sive boje s tamnim, romboidnim šarama. Iako je opasna otrovnica, prilično je lijena i rijetko napada. 

Zatim se sjetio priče koju je čuo od Marija Ramića o poskoku koji je živio na boćalištu ispred skloništa na Strugama, a poslije se preselio na stijenu iznad kuće. Do prije godinu dana u skloništu je tijekom ljeta boravio Ivica Došen kojeg planinari uglavnom znaju po nadimku Žuti. Ramić kaže da se Žuti brinuo o poskoku i hranio ga, s obzirom da je poskok u Hrvatskoj zaštićena vrsta. Priča kaže da je poskok bio dug dva metra, a nakon što se Žuti oženio i otišao živjeti na otok, nitko ne zna što je kasnije bilo s poskokom i gdje sad obitava.

Osvojeni vrh (FOTO: Lupiga.Com)

Francuzima je ova priča vjerojatno bila zanimljiva, ali je mene natjerala da s baterijom u ruci obiđem cijelu kuću, iz predostrožnosti. Zmija na sreću nije bilo, ali smo zato ubrzo iznad ulaznih vrata ugledali puha koji nas je gledao svojim izbuljenim smeđim očima. Zara je počela lajati, a on je spretno preko oluka i krova zbrisao negdje u kuću.

U vreće za spavanje uvukli smo se čim je zašlo sunce i ubrzo shvatili da su miševi, na koje su se požalile Slovenke, zapravo ovaj naš puh koji je cijele noći trčao po kuhinji, loncima, tanjurima i radio buku kao da ih je deset, a ne on sam, što je naročito živciralo Zaru. Svaki put kad bi u mrklom mraku čula neko šuštanje, skakala bi s kreveta i njuškala po kuhinji u potrazi za uljezom pa se opet vraćala natrag i tako cijele noći. Dok je Vedo hrkao snom pravednika, Zara i ja smo svoje osjetilo sluha uspjele uspavati tek nekoliko sati prije zore.

Umjesto željenih pet, hodali smo deset sati (FOTO: Lupiga.Com)

Iako sam za sljedeći dan očekivala da će biti lakši i s maksimalno pet sati hodanja, planina nas je ponovno iznenadila svojom nepredvidljivošću. Za povratak prema Ramićevoj kući odabrali smo polukružnu turu preko Stražbenice i vrha Golić s kojeg se silazi na Njive i Ramiće, nekadašnja kamena naselja starosjedilaca. I dok nam se prema karti učinilo da ćemo se s vrha Golić prilično brzo spustiti do Njiva, na kraju smo više od dva sata hodali po kamenitom hrptu bez hlada dok je sunce pržilo na najjače. S lijeve strane neprestano smo imali otvoreni pogled prema zelenom srcu kanjona i sjevernim stijenama po kojima smo se verali dan ranije. S desne strane, tik uz stijene dizalo se nisko raslinje ispod kojeg je Zara stalno zastajkivala tražeći zaklon od vrućine pa smo je morali hladiti vodom i bodriti da krene za nama. U jednom smo trenutku pomislili da nam je nestalo vode, ali smo uskoro naletjeli na naš francuski par iz skloništa koji se istim putem vraćao prema izlazu iz parka pa su nam dali nekoliko decilitara vode. Kasnije smo, na sreću, otkrili da u mijehu imamo još litru vode. Umjesto željenih pet, taj smo dan hodali deset sati.

U poslijepodnevnim satima stižemo do špilje Babunjuše, nekih stotinjak metara prije planinarskog doma Paklenica iznad kojeg se nalaze Ramićeva kuća i Ivančev dom u vlasništvu Branka Parića. Ispred špilje sazidan je kameni zidić i postavljena su drvena vrata s teškim lokotom, a spomenuti Parić na vratima je radoznalim posjetiteljima obznanio kako su u toj špilji od 13. stoljeća obitavali članovi plemena Parić sve dok nisu podigli kamene kuće u blizini. U špilji su nastavili držati stoku i prema potrebi prespavali na drvenoj galeriji koja je tu nekad bila, ispričao nam je kasnije Branko kojeg smo zatekli ispred Ramićeve kuće gdje smo došli provesti treću noć na Paklenici.

Očaravajući prizori Velike Paklenice (FOTO: Lupiga.Com)

Na temelju starih običaja i prava smatra da je špilja vlasništvo njegove obitelji pa je stoga zatvorena i samo on ima ključ od drvenih vrata. Zbog toga je, kaže, došao u sukob s ljudima iz uprave Nacionalnog parka Paklenica.

"Oni bi da im dam ključ od špilje, a ja ih pitam, a što ćete u njoj? To je kao da ja njih tražim ključ od uprave pa da malo uđem i tipkam po onim nji'ovim kompjuterima", raspričao se pa dodaje i kako sudskim putem pokušava dokazati da je špilja u njegovom vlasništvu. Nema zajebancije s gorštacima!

Osim ovog energičnog djedice koji nam je svojom živopisnom pričom začinio dan, moram spomenuti i trenutak kad smo nakon špilje ugledali rječicu s malim slapovima i bazenčićem svježe vode. Prvo smo se dobro napili jer je Vedo zaključio da uzvodno nema nikakvih kuća pa tako ni septičkih jama, a zatim sam bez razmišljanja skinula sve sa sebe i zagazila u hladnu vodu. Nakon deset sati hoda po suncu, svježa i čista voda u izobilju tako je godila, ali nije se moglo dugo u njoj stajati.

Svježa rječica kao da je isprala sav umor i težinu iz tijela (FOTO: Lupiga.Com)

Prva mi je namjera bila da cijela uronim u vodu ali sam nakon prve sekunde odustala od te entuzijastične ideje. Vedo mi se pridružio pa smo se na brzinu ispolijevali vodom tek toliko da isperemo znoj sa sebe i iskočili iz potoka s osjećajem olakšanja, kao da nam je svježa rječica isprala sav umor i težinu iz tijela. Tako osvježena tijela i duha krenuli smo prema Ramićevoj kući koja je te večeri bila samo nama na raspolaganju.

Nakon večere i nekoliko višnjevaca (rakiju s čašicama domaćin nam je, naravno, velikodušno ostavio na kuhinjskom stolu) mogli smo samo zakolutati očima i strovaliti se na stare drvene krevete u sobi mračnoj kao u rogu. Nakon nekoliko trenutaka oči su se privikle na mrak i zadnje slike koje se sjećam bio je blagi trak mjesečine kako se probija kroz mali prozor i obasjava rasplesanu lipu ispred kuće.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com