Dugo nakon što su oni otišli sjedim uz kamin, pijem pivicu i jednostavno promatram vatru. Jednostavnost mojeg trenutačnog života prenijela se i na moje misli, one su spore i neopterećene, pogotovo ako sam na toplom i sita. Nema strke misli, strke obaveza i opterećenosti modernim pitanjima. Sve što trebam nalazim u ovom trenutku. Ovaj tren, ovdje smo vatra, pivo i ja. Dovoljno da mi ispuni cijeli svemir.

Na samoj stazi (ili zbroju na razne načine povezanih već postojećih staza) osim uređenih i markiranih planinarskih staza, ima i makadama i asfalta, ako je suditi po knjizi Tatjane Šavorić; zatim područja gdje vam osim GPS traga dobro dođe i malo osjećaja za prirodnu orijentaciju. Ali i dalje, sudeći po tekstu, „Via Adriatica“ pomalo razvija i mrežu (ponekad i doslovno na društvenim mrežama) ljudi koji prate planinare i pomažu im kao „trail angelsi“: u samoj knjizi gomila je likova koji su na više načina pomogli Tatjani u savladavanju tehničkih, prehrambenih i smještajnih prepreka tijekom dugih mjesec i pol koje je odvojila da bi ju prehodala.

Uz spomenute anđele Tatjana na stazi susreće divlje svinje i čagljeve, vidi medvjeđe i vučje tragove, prolazi kroz minska polja i migrantske rute, sreće ljude koji su nakon „burnouta“ u modernom svijetu potražili zaklon planine ili nailazi na čopore muškaraca koji pijano slave nešto daleko od civilizacije. Staza je preduga, trenutak nije najpovoljniji (45 dana od siječnja do ožujka 2020. godine, točno u vrijeme pojavljivanja korone, koju Tatjana tek usput spominje) i izložena je olujnim vjetrovima te katkad doslovno zametena snijegom. 

Tatjana je za prelazak "Via Adriatice" izabrala vjerojatno najzahtjevniji termin - zimu (FOTO: Facebook/viaadriatica)

Tatjana tako ponekad upadne u rijeku, provaljuje zamrznuta vrata od planinarskih skloništa, klizi po spustevima, očajnički se vere po usponima … Punih mjesec i pol dana osjećamo borbu žene i prostora, pa i vremena, jer treba se vratiti i na posao, na fakultet i mužu koji je doma s troje djece.

Ako se niste nikad izgubili u planini, niti prohodali barem jedan dio ovih planinarskih staza, makar rekreativno u proljeće ili jesen, manje ćete osjetiti ovu knjigu, ali možda zato i više zavolite njenu autoricu, Tatjanu Šavorić, na njenom dugom putu „kroz gore uz more“, od Prevlake do Istre“.

Dakako da je, zahvaljujući telefonu i internetu, cijeli ovaj poduhvat i psihološki sigurniji i daleko lakši nego li bi to bio prije mobilne telefonije. Na primjer, Tatjana se videom uživo javlja na prezentacije staze i stalno komunicira tijekom puta na društvenim mrežama, te povremeno, umjesto u šatoru, spava u skloništima, domovima, pa i stanovima i kućama, konstantno se pomaže GPS-om te čak odlazi i s prijateljima u restoran. To ne umanjuje dužinu staze i zimsku meteorologiju, ali kako se može pročitati, hodaču znatno pomaže. 

Iako, u jednom trenu piše u ovom putopisu (koji je, naravno, nastao iz njenih bilješki s putovanja) kako su riječi fiktivne i ne mogu dočarati osjećaje, sasvim sam suprotnog dojma. Tatjana je jedan apsolutno moćan glavni lik iz ovog putopisa koji psuje, očajava, tuguje i plače, a kad se zgodi i smije, pa i euforično vrišti (u sebi, jer umor ne dozvoljava vrisku da izađe) i čitajući ćutimo je cijelu, od početka do kraja putovanja. Nije to tekst koji pretendira književnom (kao u Ede Popovića), niti blogerski metatekst koji izvire iz planinarstva (Stilinović), niti esejistička studija svijeta koji nestaje (Šime Balen), već moderna borba sa ciljem, koja je uvijek pomalo na rubu i fizičkih i društvenih mogućnosti. Sve navedene autore u ovoj knjizi nećete pronaći – samo jedno spominjanja Nejca Zaplotnika – što ne znači da je „Moja planina“ originalna žanrovska knjiga, ali svakako je drugačije i strastvenije pisana od većine onoga što pronalazimo u tom žanru. 

Jedan od bezbrojnih prizora na stazi dugoj 1.100 kilometara (FOTO: Facebook/viaadriatica)

Osim u danas sveprisutnom atletsko-sportskom, adrenalinskom kontekstu, prehodavanje ove staze nije toliko za divljenje, koliko je to sposobnost Tatjane Šavorić da prenese cijeli svoj emocionalni trag prilikom svih teškoća i ljepota dok prehodava „Via Adriaticu“. Lijepo, pitko, duboko i sa svim psihofizičkim znanjima o sebi koje tako jednostavno prenosi u tekst, toliko da mogu bez srama reći da mi se većina putopisne hrvatske književnosti učinila kao kalkulirani fejk prema bujici tekstualnog duha ove žene. Još samo da nije nekoliko puta u knjizi počela pisati o čudima staze, i od situacijskih igri slučajnosti te ljudske dobre volje graditi one pseudo-religijske „Camino prodaje i predaje“, dojam bi bio skoro pa savršen. 

Dakako, tu je i fotografski dio knjige, poneki povijesni, kunsthistorijski ili putno-praktični savjet, ali sve u svemu u njemu je posvuda Tatjana – kako sama piše, rastom mala žena - koja s velikim duhom „gonja“ staze i uživa u svojoj „pivici“ i koja je u svakom pogledu zaslužila da je se čita. Do kraja ove velike tekstualne staze.

Ako u okolici naletiš na znakove čovjeka, naići ćeš i na neku stazu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Via Adriatica

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"