Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na hrvatskom jeziku.

Prizor izgleda kao svaki drugi ovjekovječen na Instagramu sa hashtagom #kranjskagora ili #pohorje. Mogao je tako biti snimljen na bilo kojem slovenskom zimovalištu: muškarac sa skijaškim naočalama namješta se za selfie, a iza njega gužva izletnika i skijaša u odijelima svih zamislivih boja. Neki piju sok ili čaj, drugi razgovaraju i smiju se, treći se spremaju nazad, odozdo već pristižu četvrti, a peti samo sjede i uživaju u prekrasnom pogledu na Sloveniju. Gomila rekreativaca, instruktora i amatera, muškaraca i žena, starih i mladih, stala je u kadar fotografije – popustile su epidemiološke mjere, pa su ljudi valjda nagrnuli na popularno zimovalište – i gužva je sad već tolika da se u kutu fotografije vide dvojica na rubu incidenta, svađajući se tko je kome stao na nogu, dok ih treći razdvaja i smiruje.

Samo još jedan običan dan na Kranjskoj Gori.

Osim što uopće nije riječ o Kranjskoj Gori.

Opisane prizore zagrebački je planinar Mario Celinić snimio na – Mount Everestu. On je šesti Hrvat koji se popeo na „krov svijeta“, zatekavši ga baš kao da se usred sezone popeo na Pohorje, pa potražio slobodan stol na terasi hotela Arena. „Nismo imali prostora ni sjesti niti se fotografirati“, priča Mario u Jutarnjem listu. „Osim što je gužva, gore je i hrpa zastavica koje ljudi ostavljaju, pa se to sve petlja u dereze, samo što se ne posklizneš na to. Na sami vrh po mojoj procjeni stane petoro ljudi, a nas je tamo bilo možda i petnaestak. Bio je problem naći prostora za popiti malo vode ili promijeniti bocu kisika.“

OPASNOSTI KOMERCIJALNOG ALPINIZMA: COVID-19 ušao i u pretrpani bazni logor podno Mt. Everesta

To je danas Mount Everest, mitska Chomolungma, jedna od posljednjih dosegnutih granica našega planeta. Uzbudljivi san generacija alpinista, okrutna planina koja se desetljećima opirala njihovu snu, pripuštavši sebi samo najbolje i najhrabrije, danas je tek mrvu ekstremnije izletište za imućnije ili snalažljivije planinarske avanturiste i influencere, pa se broj ljudi koji svake godine sjednu na vrh Everesta već približava brojci od hiljadu.

Prije desetak godina, recimo, samo u jednom danu, 23. maja 2010., na Everest se popelo čak stotinu šezdeset devet alpinista, više nego u svih prvih trideset godina – od Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya 1953., pa sve do 1983. – zajedno!

Mario Celinić (FOTO: Facebook/Mario Celinić)

Razlog je, naravno, novac: stara Chomolungma izvanredan je turistički resurs Nepala i Kine. One davne 1979., kad su se Slovenci Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik - a dva dana kasnije i Splićanin Stipe Božić - kao prvi Jugoslaveni popeli na Everest, nepalska je vlada još uvijek izdavala samo jednu dozvolu godišnje. Danas ih pak izdaje stotine, a uspone organiziraju specijalizirane turističke agencije, koje osvajanje Mount Everesta oglašavaju po prilici kao izlet i piknik na Dupleškom Vrhu.

Ukupno se tako više od četiri hiljade ljudi popelo gore, očajnički se smišljaju novi izazovi – prvi penzioner na Everestu, prvi na skijama, prvi paraglajder, prvi bez užadi, prvi bez ruku, prvi zatvorenih očiju, prvi što se na Everest popeo hodajući unatrag, prvi što je sišao u bobu jednosjedu - neviđena je gužva na vrhu, guraju se alpinisti, tuku se Šerpe, svađaju se agencijski vodiči važi li na planini isto pravilo kao i u automobilskom prometu, i ima li prednost onaj na usponu ili onaj na silasku.

Uspon je, jasno, i dalje zahtjevan, ali odavno to više nije ultimativni ispit vještine, izdržljivosti i alpinističkog zanata: agencije i Šerpe cijeli uspon pripremaju unaprijed, bolje je stara Chomolungma danas opremljena i pripremljena nego naša europska brda, pa na svim pravcima Everesta turiste čekaju postavljeni logori s WiFi internetom i već zabijeni klinovi, užad, lanci, žice i rampe. Poput one na čuvenom Hillary Stepu – zloglasnom procijepu o kojemu su alpinisti nekoć pričali sa strahopoštovanjem – danas pak premoštenom ljestvama na kojima se mimoilazi i sudara toliko ljudi, da je veliki Reinhold Messner, živa legenda Himalaja, u jednom nedavnom intervjuu predložio da se tamo postavi semafor.

„Kod Hillary Stepa je bio zastoj, čekali smo oko petnaest minuta, što zapravo nije loše, uzevši u obzir da tamo zbog gužve znaju čekati i sat vremena“, priča tako Celinić. „Na tom dijelu godinama leži više tijela penjača koji su se tamo odavno smrznuli. Leže na samoj stazi, za mimoilaženja s penjačima koji idu iz suprotnog smjera moraš jako paziti da ne padneš na čovjeka: ti su leševi kao lutke, leže obučeni u penjačku opremu, kao da ih je netko nedavno ostavio tamo.“

Zloglasni Hillary Step, nekoć smrtonosna zamka za penjače, kako vidimo, jednako je smrtonosan i danas, samo što alpinisti tamo više ne padaju u ambis, već se smrzavaju i umiru satima čekajući u gužvi pred ljestvama kao na Black Fridayu u Macy'su. U svemu, više od tri stotine alpinista i njihovih nosača ostavilo je svoje kosti na obroncima Everesta, a zajedno s njihovim tijelima ekspedicije su ostavile i tone - otpada. Prije dvije godine, recimo, grupa od petnaestak nepalskih volontera mjesec i pol dana čistila je padine Mount Everesta, sakupivši više od deset tona smeća!

Mitska Chomolungma, preplavljena hipsterima s GoPro kamerama i aplikacijama za uspon, postala je tako samo malo skuplja Instagram kulisa – tek „banalno brdo“, kako ju je razočaran nazvao veliki Messner – dok su alpinisti staroga kova već odustali i prešli na niže, ali teže uspone, gdje je još uvijek moguće na vrhu biti sam sa sobom, planinom i nebom.

A uskoro će, naravno, odustati i nezadovoljni zahtjevni turisti, što će – bježeći od gužve na krovu svijeta – već sutra u najbližoj avanturističkoj agenciji rezervirati prve zarone komercijalnim podmornicama u dubine Pacifika, s piknikom na dnu jedanaest kilometara duboke Marijanske brazde.

I tako konačno dotaknuti dno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay