U svibnju prije 30 godina održan je referendum o statusu SAO Krajine, odnosno o „prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji“. Rezultat je danas dobro poznat, kao i sve ono što će se kasnije događati. Tog dana u Kninu je bio i Boris Dežulović, kako bi napisao reportažu o referendumu. Njegov uistinu antologijski tekst objavljen je 14. svibnja 1991. godine u Slobodnoj Dalmaciji, a u cijelosti ga donosimo na ovom mjestu. 

Stara je istina da susjed smeće u vašem dvorištu vidi bolje od vas točno za onoliko za koliko vi bolje vidite smeće u njegovom. Da biste to provjerili možete se, na primjer, uputiti na jednodnevni izlet do Knina i natrag u društvu nekog stranog novinara, te mu nakon dvadesetak barikada i kontrola pokušati objasniti „balkanski kontrapunkt“. Tek tada ćete shvatiti da od brda smeća u dvorištu susjeda, u stvari, uopće ne vidite.

Narančastim taksijem krećemo put Knina. Objašnjavam gospodinu Javieru Perezu, talijanskom dopisniku španjolskog Independientea, da moramo preko Drniša jer se kroz Civljane ne može. Od tog trenutka svaki naš razgovor počinjao je njegovim „Zašto?“.

Taksist Željko, zahvalna prezimena Bulat – jer Bulata, veli, „ima na obje strane“ – vozio je jučer na istoj relaciji reportere Associated Pressa, pa nam sada služi i kao službeni spiker, najavljujući kontrole i pretrese. Prve dvije su na ulazu i izlazu iz Drniša. Gospodinu Javieru Zaštou Perezu objašnjavam da tamo negdje iza Drniša počinje SAO Krajina. Pouzdan znak su srpske zastave u Tepljuhu, gdje su građani od ranog jutra izašli na referendum za „prisajedinjenje sa Srbijom“. Slijedi „kontrolna stanica“ JNA, i u objašnjavanju uloge Armije u mirnodopskim uvjetima ratovanja već stižemo pred Knin.

S Martićevim specijalcem zadržavamo se u kraćem i temeljitom pretresu automobila. On je Srbin iz Bosne, ima kragujevački kalašnjikov - „najbolji na svijetu, dva puta je bio na Kosovu“ – i nema ništa protiv Hrvata i Španjolaca, ali ima protiv novinara, koji su „svi odreda špijuni i policajci“. Ipak, pušta nas da se „sami uvjerimo kako Srbi i Hrvati zajedno i skladno glasaju na referendumu“. Živo nas zanima ta proljetna kninska idila, pa hitamo do zgrade Radio Knina, prolazeći glavnom ulicom pored brojnih razbijenih izloga i demoliranih prodavaonica, čiji su vlasnici – čudesnom koincidencijom – svi odreda Hrvati.

U zgradi Radio Knina mirno i bez incidenata protječe glasanje „za prisajedinjenje ili za“. Hrvata, eto, trenutačno baš nema, ali kažu nam u Radio Kninu da se javljaju uživo i izražavaju lojalnost Srpskom nacionalnom veću. Raduje da i među nama Hrvatima ima poštenih. Señor Zašto pita kad će biti poznati rezultati referenduma. Odgovaram mu da će biti poznati jučer. Čini se da i on već pomalo shvaća.

Vodim ga u zgradu kninske Općine, gdje se nalazi Centralna komisija za prebrojavanje crvenih listića. Zašto nemaju točne podatke o broju glasača, to španjolskom prijatelju već ne umijem objasniti. Sjedamo s Momirom Lazićem, portparolom Milana Babića, koji ekipi švedske televizije tumači kako je „Predsjedništvo SFRJ priznalo legitimitet SAO Krajine“. Uskačemo u razgovor jer nas živo zanima kad se to dogodilo, nakon čega se Lazić ispravlja: „Dobro, možda nije baš eksplicitno, ali…“ Pitamo ga stoga što poslije referenduma.

- Upoznat ćemo Skupštinu Srbije s rezultatima i početi s političkim i tehničkim provođenjem odluke naroda.

- Što, međutim, ako Skupština Srbije bude suzdržana kao i dosad?

- Neće biti.

- Ali ipak?

- Kažem, neće biti suzdržana.

Zahvaljujemo na razgovoru, nakon čega susrećemo i Dušana Vešticu, sekretara Srpskog nacionalnog veća. Pitamo ga čemu referendum o pripajanju kad su do jučer tvrdili kako će se na taj korak odlučiti tek kad Hrvatska razvrgne brak s Jugoslavijom. „U međuvremenu je započeo hrvatski državni teror“, odgovara nam Vještica.

U razgovoru nas prekida izvjesni Ljubo Lalić, koji unezvjeren upada u kancelariju i žali se kako ga je grupa mupovaca zaustavila i maltretirala kad je pokušao u Knin prenijeti glasačke listiće iz Čiste Male. Nisu ih našli, jer ih je dobro sakrio. Jel pišemo? Pišemo. „Napišite i to da smo svi mi Srbi iz Čiste Male, koji radimo u tvornici aluminija u Crnicama, dobili otkaz jer nismo htjeli potpisati izjavu o lojalnosti hrvatskoj državi.“

Idemo sad do zgrade izviđačkog odreda, gdje treba glasati legendarni Milan Babić. Pred ulazom ga čeka pedesetak domaćih i stranih novinara. Dok ga čekamo, prikraćujemo vrijeme ćaskajući s okupljenim Kninjanima. Na top listi njihovih omiljenih političara najslabije je plasiran Vuk Drašković, koji bi, da se sad ovdje pojavi, „dobio rafal preko prsiju“. Ne mogu mu oprostiti što je na demonstracijama u Beogradu narodom komandirao s balkona. „U srpskom jeziku ne postoji naredba 'juriš!', nego samo 'za mnom, junaci!'“

Pitamo ih kad je Slobodan Milošević pozvao „Za mnom, junaci!“. Milošević je drugo, njega bi ovdje dočekalo dvjesto hiljada ljudi. Bolje od njega plasiran je, međutim, Vojislav Šešelj, kojega bi dočekalo pola milijuna. Uvjerljivo prvo mjesto trenutačno drži četnički vojvoda pop Momčilo Đujić, kojemu bi ovdje „priredili Gazimestan“ (jedan Gazimestan je oko milijun i pol ljudi, op. a.). Podsjećamo ih na brojna srpska groblja koja je napunio njihov vojvoda. „On je ubijao samo srpske poturice“, dočekao nas je spreman odgovor.

Usred razgovora u luksuznoj Renaultovoj limuzini napokon stiže najpoznatiji srpski zubar. Nakon kraćeg igrokaza s glasačkim listićem i ritualnog poziranja pred glasačkom kutijom Milan Babić nam objašnjava da će „rezultati referenduma biti definitivni i neopozivi“, te da bi „Srbima bilo lakše živjeti u Kamerunu nego u Hrvatskoj“. Nismo ga uspjeli pitati kad će biti raspisan referendum za prosajedinjenje s Kamerunom, jer oko njega već, izbezumljen od sreće, poskakuje Krste Bijelić i ispraća visokog gosta do automobila.

Uskačemo i mi u naš narančasti taksi. Pitamo patrolu SUP-a na izlazu može li se u Civljane iz Knina. „Nema problema za Civljane, ali sumnjamo da će vas pustiti u Kijevo. Pretrest će vas do gole kože.“ Teška proljetna kiša prati nas uskom cestom do prve kontrole. Armija je tu podigla pravi mali logor. Dalje idemo na vlastitu odgovornost. Čekajući da nas „presretne i pretrese do gole kože patrola MUP-a Hrvatske“, stižemo u samo Kijevo.

Policajci pred postajom MUP-a objašnjavaju nam da nikoga ne zaustavljaju niti pretresaju. Dokazuju nam to pokazujući nekoliko civljanskih automobila koji bez problema prolaze kroz Kijevo.

Čak i po kiši, dežuraju pred stanicom kijevske starice i njihova unučad. Više se i ne žale. Naučile su babe teško živjeti. Mijesile su kruh i mnogo prije nego je došla struja, pa mogu i sada. Poručuju da im samo ponestaje kvasca za dizanje tijesta. Ne dolazi ni Slobodna Dalmacija, pa se oko mog jednog primjerka okuplja dvadesetak mještana. Pričaju nam kako je u Zagrebu umro njihov sumještanin Ivo Maloča, pa tamo i sahranjen, jer Milan Martić „nije mogao garantirati“ da će kovčeg stići u Kijevo. Stižu ubrzo pod kišobranom i topli kolači. Opraštamo se od Kijevljana uz obećanje da ćemo prenijeti pozdrave njihovim porodicama. I telefonska veza, naime, jedina veza sa svijetom koju su imali, prekinuta im je u Kninu.

Prolazimo na izlazu iz Kijeva još jednu patrolu MUP-a. Pitamo ih može li se kroz Civljane, i dobivamo nedvosmislen odgovor: „Vidimo se za petnaest minuta.“ Nakon što smo prošli još jednu vojnu kontrolu, dolazimo u Civljane. Zaustavlja nas oveća grupa supovaca i civila. Dok temeljito pretresaju automobil, pokušavam señoru Zaštou objasniti tko su vojnici, a tko rezervisti, tko mupovci, a tko milicioneri, tko supovci, a tko policajci, tko policajci u civilu, tko civili u uniformi, a tko civili u civilu.

Nakon dvadesetak minuta „komandir“, kojega jasno razlikujemo od ostalih po pidžami ispod uniforme, pokazuje čak i malo dobre volje, ali prilazi civil s poluautomatskom puškom i kratko naređuje: „Šalji to natrag!“ Svečano ispraćeni napuštamo Civljane i ponovo prolazimo brojne kontrolne punktove, sad već kao stari znanci. Golobradi vojnik na tenku JNA broji još samo dvjesto petnaest dana. „Ljuti gušter“, zajebavamo ga. Za narod koji živi ispred i iza cijevi on je ipak stara džomba. Oni i ne znaju koliko im je još brojiti.

Vraćamo se opet kroz Knin. Prvu patrolu Martićevih milicionera prolazimo bez problema, ali s drugom ipak ide malo teže. Milicioner traži čak i notese s bilješkama. Novinarske iskaznice ništa mu ne znače jer je „nekidan uhvatio jednog novinara Večernjaka s iskaznicom Oslobođenja“. Pita zašto pišemo nečitko i odmah odgovara sam: „Znam ja, da ne bismo mi mogli pročitati!“ Kolega mu dobacuje: „To su sigurno šifre!“ Pokušavam malo olabaviti situaciju, ali dočekuje me odgovor: „Ako si ti novinar, ja sam hrvatski specijalac!“ Ipak nas naposljetku nekako propušta.

Još samo jedna kontrola JNA, pa dvije hrvatskog MUP-a i moći ćemo pritisnuti papučicu gasa.

Objašnjavam na kraju señoru Zaštou otkud smeće u mom dvorištu. „Ne, ovo nije građanski rat“, kaže on na kraju. „Ja sam Španjolac i znam što je građanski rat. Ovo je kolektivna psihijatrija.“

Da, dodajem ja. Valjda od ove južine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: sibenik.in