DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

ritn by: Tatjana Gromača
11. 09. 2020.

Rovinj me, na žalost, po tko zna koji puta uspio rastužiti. Dakako da sam prostor nije kriv – to je jedan vrlo lijep gradić, čijim se vedutama, čijem se položaju na brdašcima sa kojih se malim strmim kamenim uličicama spušta prema morskoj obali, prema luci i šetnici uz rivu, gdje se ljuljuškaju mali brodići, ribarske barke i, tek negdje pri rubu jahta nekog tajnovitog milijunaša, dive mnogi. Mnogi su ovuda prolazili, sjedili u ovim kavanama koje više nisu kavane, i u restoranima koji više nisu restorani, mnogi su prolazili tržnicom koja više nije tržnica, ili navraćali u Teatar Gandusio, koji više nije teatar. Što želim kazati? Sve je još uvijek ovdje, ali samo svojim obličjem, figurativno. Iznutra, to je sasvim perpetuiran prostor, lišen svog stvarnog sadržaja, svoje prirodnosti – svoga života.

To je jedan do zla boga povampiren prostor koji frenetično žudi za novcem, za novcem vrlo bogatih ljudi, koji samo ponavlja, sikće – daj, daj, daj! Za uzvrat, on više ništa ne nudi – niti ona riba na pladnju više nije riba, nego neki njen blijedi odbljesak, ne iz razloga jer ona to ne bi mogla biti, već zato jer kuhar koji ju je pripremio taj posao radi preko volje i bez ljubavi, u ljutnji i frustraciji jer ga gazda restorana koji se želi na brzaka obogatiti plaća premalo, i uz to mu neprestano prigovara, jer ne izlazi van na ulicu i udružen s konobarom ne povlači za rukav, ili za remen od hlača, turiste u prolazu, navlačeći ih kao krave na povodcu u njegov restoran.

To je, dakle, to, i u jednoj takvoj – vrlo ružnoj, vrlo omalovažavajućoj energiji, čovjek nema volje ući u neku galeriju (koje su u ovome gradu umjetnika i umjetnosti nekako utihnule) i promotriti neku izložbu, ne zbog toga jer ona možda ne bi vrijedila njegove pažnje i vremena, jer ne bi bila dovoljno dobra, nego zato jer sve ovo uokolo vrijeđa njegovu inteligenciju i njegov ukus do te mjere da sve ono lijepo čemu se, praćen mnoštvom maslinika na putu do Rovinja, radovao – već i prostoj mogućnosti da se, šećući malim ulicama popne do crkve Svete Fume, najednom pada u vodu, postaje besmisleno, i to brdašce, ni krivo ni dužno, i ta crkva na njegovom vrhu, jednako ni kriva ni dužna, čovjeku se najednom gade, sve mu je to odurno, i on želi samo da pobjegne odavde – iz ovog prostora koji se je sav usmjerio isključivo na to da otme novac. Ne nekome, nego svima koji dođu ovdje, smatrajući ih ujedno glupanima koji ništa ne razumiju, koji ne shvaćaju da je sve ovo uokolo njih jedna velika prevara, jedna velika kreveljeća blamaža koja se zasniva na iskorištavanju, na grupnom, kolektivnom iskorištavanju koje se ovdje podrazumijeva, na kakvo se ovdje pristaje i pristankom na kojega se vjeruje da boravak, život, djelovanje, egzistencija u ljudskome svijetu nije i ne može biti drugo do li boravak u lancu iskorištavanja. 

Rovinj
Svijet po mjeri zarade (FOTO: Pixabay)

Beskrupuloznom i predatorskom poput beskrupuloznih i predatorskih lica vlasnika restorana, i da u tom svijetu nije moguće i ne treba niti pokušavati težiti tome da se nešto – barem nešto – izgradi na zdravim osnovama, dakle na poštenim i humanim temeljima, jer takvo nešto – uvjerava me ovaj današnji, po svemu antiutopijski nastrojeni Rovinj – ne postoji, i nije moguće da opstane u okruženju koje, uostalom – zviždi mi u tom današnjem, antiutopijskom Rovinju uokolo ušiju – i nije potrebno da postoji, jer nitko za takvo što nije i ne bi bio zainteresiran, obzirom da sve, baš sve na ovome svijetu najviše i od svega zanima isključivo jedna stvar, a to je zarada, zarada, zarada, odnosno trošenje, potrošnja novca, što je samo obrnuto lice, naličje istoga novčića, koji, na žalost, nije arheološka iskopina, drevni artefakt, već historijska stvarnost, prezent u kojemu se nalazimo i unutar kojega je potrebno da plivamo pod prijetnjom, nagovještajem da bi nas – možda – svaki idući val, skupa s našim anti, antiutopijskim mjerama i mišljenjima, s našim iluzijama, mogao progutati …

Uzgred budi rečeno – ako se netko u ovome – još uvijek ljetnome, još uvijek turističkome času, nalazi u ovom gradiću (biseru ili cvijetu turizma, kakvim ga već lovorikama obasipaju) praznih, polupraznih ili prošupljenih džepova, za preporučiti mu je da ne izlazi na ulicu, jer stvarnost kreirana tijekom ovih nekoliko promenadnih mjeseci sugerira da takvima ovdje nije, ne može, i nikada neće biti mjesto, i ukoliko netko ovakvih karakteristika, takvoga općega opisa i ekonomsko društvenog statusa kojim slučajem ovdje zaluta, bit će najnemilosrdnijim mjerama i zahvatima odavde izglobljen, protjeran, izguran, kamenovan, škarama izrezan iz ove skladne, savršeno isprazne slike jednog grada koji je, očito, sazdao svijet po svojoj mjeri, mjeri koja mu odgovara. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay