A što se promjena tiče, one su, eto, okrznule i pulske hotele, ali i tamošnji filmski festival koji često, ako ne iz godine u godinu, a onda barem iz (probnog) mandata u (probni) mandat mijenja uređivačku politiku. Neke od tih promjena se ne sviđaju potpisniku ovih redaka koji se na pojedine prethodne prakse naviknuo, ali neke može samo pozdraviti. Recimo, činjenica da je jubilarno 70. izdanje Pula Film Festivala otvorio upravo vrlo pulski film provjereno pulskog autora Andreja Korovljeva svakako zaslužuje pohvalu, makar u smislu da se uspostavlja dubinska veza između grada i festivala. Uostalom, do kraja (i malo preko) ispunjena Arena za projekciju filma „Hotel Pula“ najbolji su dokaz za to.

Film „Hotel Pula“, pak, u centar zbivanja stavlja spomenuti hotel i dva svijeta koja su se u njemu susretala i sudarala turbulentnih 90-ih godina prošlog stoljeća. Dok se u podrumu hotela nalazio klub u kojem je bujala alternativna (prije svega punk) scena, u samom hotelu, ispražnjenom od turista u ratno doba iz razumljivih razloga, obitavale su izbjeglice, mahom iz Bosne. Korovljev ima status svojevrsnog kroničara svog grada, posebno onog skrivenog u njemu zbog svojih dokumentaraca „Una storija polesana“ (1998.) o sirotinjskom getu iznad Arene, „Godine hrđe“ (1999.) o Uljaniku i „Tusta“ (2018.) o pokojnom pjevaču KUD Idijota, njegove uloge u bendu i na muzičkoj sceni, te uloge otvoreno pacifističkog sastava u suprotstavljanju ratu, huškanju i bujanju nacionalizma. „Hotel Pula“ njegov je dugometražni igrani prvijenac, pritom i djelomična adaptacija romana „Pula“ Vladimira Stojsavljevića (Ivan Turković Krnjak je napisao scenarij), ali Korovljev i tu trenira svoje pozorno dokumentarističko oko.

U hotelu kao izbjeglica živi Mahir (Ermin Bravo) i svoje dane uglavnom provodi u tišini, ne dijeleći svoje ratne traume ni s kim. Nasuprot njemu, Una (Nika Grbelja) je gimnazijalka koja se trudi izbivati iz kuće u kojoj stanje nije dobro – otac je bez pozdrava otišao raditi u Italiju, majka (Petra Blašković) zbog toga pije i slabo se brine i o Uni i o mlađem sinu Igoru, pa zbog toga djevojka luta okolo sa svojim prijateljima, a noću izlazi u hotelski klub na svirke. Una i Mahir će se prvi put ugledati na hotelskoj plaži, drugi put slučajno u autobusu, a treći put u klubu, gdje će kao „znak raspoznavanja” poslužiti i košulja koja je pripadala njenom ocu, a koju je Mahir kupio na ulici od njene majke.

Njih dvoje, iz različitih svjetova koji se možda (hm, vjerojatno) baš i ne razumiju otpočinju ljubavnu vezu, svatko iz svojih pobuda, a vjerojatno bez ikakvih šansi da se to održi. Možda Mahir u Uni vidi priliku za povratak u naglo prekinutu mladost, a ona u njemu možda očinsku, a svakako egzotičnu figuru, i oruđe pobune protiv svoje učmale sredine. Opet, ono što ih dijeli jače je od strasti koja ih spaja. Mahir se ne osjeća prihvaćenim u ovoj sredini, pritom ga i prošlost (koje se možda i ne sjeća) sustiže u obliku njegove „hotelske susjede” Vahide (Maja Izetbegović) koja postavlja neugodna pitanja, a Una možda samo želi slobodu, nove avanture ili makar da pokuša pronaći svog oca i ne može razumjeti kakva muka njenog izabranika muči.

U pozadini ljubavne priče Turković Krnjak u svom scenariju i Korovljev u svom filmu serviraju nam i gotovo dokumentarističku opservaciju susreta ili čak sudara svjetova. Pula i Istra, pohvalno, možda nisu podlegli navali nacionalizma, pa su i službeno ostale pogodne za izbjeglice iz svih krajeva bivše nam države, baš kao što su u doba Jugoslavije bile otvorene za radnike, također odasvud. Ali to ipak ne znači da je ta sredina sama po sebi apsolutno otvorena, a da izraženi lokal-patriotizam ne može voditi ka nerazumijevanju, isključivosti ili čak poprimiti toksične razmjere, u što će se uvjeriti i Mahir kad pokuša pronaći posao i „integrirati se” u novu sredinu.

Zapravo, u tim nekim dokumentarističkim momentima, ponekim sitnijim propustima i elipsama unatoč (recimo neupućenom gledatelju ostaje nejasno otkud policijske racije po hotelu i koga to policija hvata i protjeruje te iz kojih razloga), „Hotel Pula“ djeluje najuspjelije kao film. Pritom, zajedno s direktorom fotografije Stankom Hercegom, Korovljev nam ostavlja mapu grada iz prošlosti s koje su uklonjena ona fina turistička mjesta i općepoznate znamenitosti.

Problem je, dakle, s ljubavnom pričom koja je možda nabijena iskrenom, difuznom emocijom (prije svega zahvaljujući glumcima – Ermin Bravo demonstrira svoje iskustvo i verziranost, a mlada Nika Grbelja donosi čistu energiju), ali zato njeni likovi ostaju prilično nerazrađeni i oslonjeni na pojedine provjerene, možda čak i potrošene klišeje. Odnosno, mora li Una prštati od „angsta” samo zato što je tinejdžerka i mora li Mahir obavezno biti sa sela, prezirati gradsku buku i biti šutljiva mistična figura na tragu mudraca? Čak i kad bi to bilo naslijeđeno iz izvornog romana, i scenarist i redatelj su svojim intervencijama mogli te likove još malo razraditi, pa i kompletnu ljubavnu priču učiniti organskijom. Ali, i pored toga, „Hotel Pula“ ostaje solidno filmsko ostvarenje, a u kontekstu regionalne kinematografije se može smatrati i prijelomnim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hotel Pula