Iz sna nas trgaju uzvici mornara, nošeni burom odzvanjaju zidovima dotrajalog trajekta. Brod se još uvijek nesigurno ljulja, no ovaj put na obzoru ne vidimo ogoljenu pučinu s kapljicom kopna, već betonski mol na kojem roj ljudi nestrpljivo iščekuje brod "Samaria I". Na prvi pogled mala luka Karave asocira na udaljene jadranske otoke poput Suska ili Žirja, ali pri pomnijoj analizi jasno je da smo daleko od Jadrana.

NAJJUŽNIJA TOČKA EUROPE: Mjesto koje je steklo status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista

Napušteni kostur nedovršenog mini-marketa, kričave boje praznog kafića i sveopća pustoš podsjećaju nas da je između Libije i nas manje kilometara, nego između Zagreba i Pule. Pristajemo na mjesto koje ne slovi samo kao geografski udaljeno, nego kao udaljeno od bilo kojeg oblika civilizacije, na najjužniju točku Europe - otok Gavdos.

Nedovršeni market prvo je što vas dočeka na otoku (FOTO: Zoe Šarlija)

U mitskoj prošlosti Gavdos je navodno bio otok obilja na kojem je nimfa Kalipso držala Odiseja zatočenog sedam godina, no danas je otok pust, izvan Grčke uglavnom poznat po svojoj ekstremnoj poziciji. Po zimi na njemu živi svega šezdeset stanovnika, a s osamdeset kilometara udaljene Krete brodovi idu tek tri puta tjedno.

Gavdos ima jednog policajca, nema pitke vode, preko polovice taverni-restorana na njemu je otvoreno nakon covida, a struja je provedena tek sredinom devedesetih.

Postaja za jednog otočkog policajca (FOTO: Zoe Šarlija)

Upravo je zbog te dislociranosti u nekim krugovima zaboravljeni Gavdos stekao slavu. Naime, trećina stalnog stanovništva nisu otočani, nego kontrakulturaši koji su u izoliranosti otoka pronašli ultimativni bijeg od sistema. Nekolicina koja je Gavdos odlučila prozvati svojim domom, dakako, samo je vrh sante leda, njegova hipnotička čar već od šezdesetih godina prošlog stoljeća priskrbila mu je status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista.

Od 3.500 posjetitelja godišnje većina umjesto apartmana odabire tjednima kampirati na nekoj od mnogih uvala s kristalno čistim morem. Manjak infrastrukture i nepristupačnost za njih nisu problem, nego baš suprotno – glavni povod dolaska.

Jedna od otočkih plaža (FOTO: Zoe Šarlija)

„Vrijeme ne postoji ovdje. U nekoliko dana osjetiš kako s njime nestaju i brige. Nigdje drugdje nisam osjetio toliku slobodu“, opušteno će Omar, mladi Egipćanin kojeg stopamo iz luke Karave do Sarakiniko plaže. U sljedećim ćemo danima ovakve točke slušati neprestano. „Gavdos je povratak prirodi i istinskom sebi“ ili „neokaljana lokacija na kojoj čovjek može biti svoj, a ne vijak u mašini“ ili „bezvremensko mjesto na kojem se napokon možemo sjetiti što znači biti čovjek“ - varijante su najčešćih viđenja, nakon čega uvijek slijedi prijekorni „četiri dana vam je prekratko ovdje“. Ipak, koliko god takav new age diskurs bio izlizan, na snovitim obalama Gavdosa zvoni istinitije, nego drugdje. 

Sarakiniko je na glasu kao turistički iskomercijalizirana plaža zahvaljujući svoje četiri taverne, no i na njoj se duh Gavdosa nameće. Rijetki posjetitelji satima sjede u istoj poziciji, na plaži ljudi gotovo i nema dok dine i suho raslinje cementiraju dojam da se nalazite u slici Salvadora Dalija više, nego na teritoriju Europe. Sveprisutni pijesak Gavdosa u kratkom vremenu doista nam ulazi pod kožu, a vrijeme se pod vrućinom sunca počinje topiti.

Svaki komadić hlada ovdje je iskorišten za kampiranje (FOTO: Zoe Šarlija)

Svoj specifičan pustinjski pejzaž Gavdos duguje Rimljanima. Eksploatirajući sirovine otoka antičke su ga vlasti dovele do ekološkog kraha čime su pokrenuli proces erozije koji traje do danas. Mještani unatoč tome uspijevaju uzgajati povrće, ali s dolaskom turista većina je rijetkih poljoprivrednih površina napuštena, a crpljenje resursa ustupilo je mjesto sasvim novom obliku eksploatacije.

Konobari u tavernama rade 12 do 16 sati dnevno i po šest mjeseci žive u malim sobama nerijetko punim žohara. Osim materijalnog izrabljivanja dolazak kapitala otpočeo je i proces simboličke erozije, forme eksploatacije koji je snašao većinu obalnih mjesta u Europi.

Hridi na jugu otoka (FOTO: Zoe Šarlija)

„Može li se zamisliti model turizma koji neće biti za malobrojne? Model koji će poštivati povijest i identitet otoka, ali i duboke odnose mještana i turista? Može li se razumjeti potreba ljudi za mjestom gdje sve nije komodificirano i uništeno hiper-turizmom“, pita se u objavi Facebook stranice Inicijative posjetitelja Gavdosa.

S ovom spoznajom prijeki pogledi starog kadra hipija i kritike „turistizacije“ Sarakinika postaju smisleniji. Rijetki izvanjski turisti za kontrakulturaše Gavdosa predstavljaju prijetnju, korak k tome da njihov bijeg od sistema postane samo još jedna konfekcijska turistička destinacija homogenizirana prema naputcima kapitala. 

Većina poljoprivrednih površina odavno je napuštena (FOTO: Zoe Šarlija)

Kako svjedoči i samo postojanje Inicijative posjetitelja Gavdosa mnogi se kamperi osjećaju kao da su se našli usred rata za svoj komad Edena. Njihov je suparnik i agresor načelnica Lilian Stefanaki, a njen je militaristički totem znak zabrane nudizma na Sarakiniku postavljen prošle godine. Kamperi su uzvratili udarac tako što su nedugo zatim iščupali znak i održali nudistički prosvjed ispred njega objavljujući da se neće predati bez borbe. Kasnije ćemo saznati da su pitanja nudizma i kampiranja najaktualnija društvena tema posjetitelja Gavdosa.

„Gotovo je … na vijeću se pričalo o tome. Stefanaki namjerava zabraniti kampiranje na čitavom otoku“, sjetno nam priča anonimna keramičarka i otpija čašicu rakije. 

„Malaka, neka samo pokuša. Otočani su na našoj strani. Ne može to napraviti”, odgovara joj mlada slikarica. 

Znak koji diže tenzije u "netaknutom raju" (FOTO: Zoe Šarlija)

Tek što smo došli, a prvobitna iluzija Gavdosa kao netaknutog raja poprima prvu pukotinu uslijed razgovora s četiri stalna doseljenika. Oni sačinjavaju samoprozvanu umjetničku zajednicu Gavdosa čiji je cilj uvođenje kulture na otok. Svoje vrijeme provode u spokoju starog svjetionika prenamijenjenog u kafić, gdje nas Pavlina, plesačica koja je na obližnjim hridinama upravo izvela performans “Povratak”, zove na piće jer utvrđuje da smo i mi “umjetnici”. Pavlina se na Gavdos preselila prije pet godina, no život joj otežavaju lokalne vlasti za koje tvrdi da ne potiču razvoj kulture.

„To je u srži mog performansa. Pitati se tko sam ja, zašto izvodim, koja je moja misija u svijetu, što je sloboda, mogu li kao umjetnica živjeti slobodno od sistema … iskreno, nije lako. Ovdje to radimo sami, općinu ne zanimamo. Oni žele ulagati u poduzeća i taverne, umjetnost ih ne interesira”, objašnjava nam nakon performansa.

S terase taverne sve se može učiniti drugačijim (FOTO: Zoe Šarlija)

Međutim, kao i keramičarka čiji je rad fokusiran na revitalizaciju izgubljenog zanata minojskih vaza, njen izričaj manjka društveni angažman koji propovijeda svojim bivanjem na otoku. Četvorka kao da je više zaluđena konceptom umjetnika izvan sistema, nego samim stvaranjem kontra sistema, što između ostalog iščitavamo iz neprirodne repeticije fraza poput “mi smo umjetnici” i “svi umjetnici su dobrodošli ovdje”. Kao i većina “kritičkog” diskursa na otoku, razgovor s njima otkriva manjak dubljeg razumijevanja svijeta. Politički naboj konverzacije često je zamijenjen metafizičkim tlapnjama o energiji ili harmoniji svemira. U toku svega smještamo profil tipičnog kampera na Gavdosu, no primjećujemo i da su nam sugovornici poaknuti na osobeni način. Nakon toga postaje nemoguće tu pomaknutost ne vidjeti u interakcijama s gotovo svima, posebice jer nakon svjetionika nailazimo na bizarni koncert grupe Aera Patera. 

Na terasi rastafarijanskog kafića na Sarakiniku čovjek u bademantilu sa zmajevima pada preko stola na nas. Zabrinuto ga dižemo, a on nas uvjerava da se opustimo jer je “vampir iz Transilvanije star 400 godina i ne može umrijeti”. Njegov je suputnik blijedi Nijemac Mario čiji je glavni oblik socijalizacije dolazak u grupu ljudi gdje potom samo biva. Jedino što smo od njega uspjeli izvući je da radi u tvornici Phillip Morrisa te dobiva cigarete besplatno.

Ekscentrična četvorka kao glazbena podloga plutajuče umobolnice (FOTO: Zoe Šarlija)

Tu je i Mickey, dragi Etiopljanin koji nas kasnije preko pola sata vuče za rukav da mu pustimo pjesmu kojoj ne zna ime. Ova galerija redikula spada u lucidnije redove posjetitelja. Neki Grci s kojima ulazimo u konverzaciju nisu kadri pokopčati dvije rečenice. Posrijedi nije jezična barijera, kad nam nešto kažu to je na potpuno pristojnom engleskom jeziku. U njihovom je pogledu naprosto vidljivo da ne gledaju u nas, nego u eter. U neku ruku Gavdos je plutajuća umobolnica. 

Sve se ovo odvija u ambijentu s kraja svijeta, uz pratnju ekscentrične četvorke čija mješavina outsider glazbe, jazza i etna ispunjava klimavu konstrukciju. Pjevač deformiranih stopala sa sunčanim naočalama karizmatično recitira na energični ritam gitare, dok saksofonist dubokih podočnjaka i guslač stvaraju efemerni vir zvukova. Većina publike se na pomahnitalu glazbu ne obazire, no par zaluđenika odlučilo je ritmično teturati ispred pozornice. Jedan od njih, visoki rastafarijanac, dodaje ritam sa slide zviždaljkom.

Detalj s otoka (FOTO: Zoe Šarlija)

„Mislim da otok ima svojevrsno ludilo u sebi. Mi ovdje uživamo, a tamo malo dalje je Eksohristi, kuća koju je izgradio jedan od komunista kojeg je grčka vlast izgnala ovdje. To nije bilo tako davno, 1930-ih cijeli je otok bio zatvor otvorenog tipa za političke oponente, ali ljudi se danas ne obaziru na to”, po završetku trosatnog koncerta natuknuo je Nakis, guslač iz Aere Patere. 

Svi oko nas inzistiraju da na Gavdosu vrijeme ne postoji, no jasno je da se vremena mijenjaju. Pokazuju to ruševine skromnih nastamba progonjenih komunista koliko i recentnija zbivanja.

Kuća koju je izgradio internirani grčki komunist (FOTO: Zoe Šarlija)

„Prvi puta smo došli ovdje prije dvadeset godina. Tad nije bilo ni struje na otoku. Na Sarakiniku su do prije tri godine bile samo dvije taverne i jedan mini-market. Ako želite vidjeti pravi duh Gavdosa morate otići na Agios Ioannis. To je metropola kampiranja”, govori nam Talijanka Lucia na kraju naše prve večeri ovdje.

Idućeg dana tako pakiramo hammocke i stopiramo na pet kilometara udaljenu susjednu plažu. Sarakiniko možda izgleda kao ambijent iz Dalijeve slike, no Ioannis kao da je izvorno mjesto radnje „Postojanosti vremena“. Plaži prethodi petnaest minuta hodanja po pješčanom labirintu išaranom žbunjem i cedrom. Svaki je komadić hlada iskorišten, pretvoren u pomno uređeni dom prepun detalja i rukotvorina.

Kao da dolazimo na agoru pravog pravcatog hipi grada (FOTO: Zoe Šarlija)

Po raznim kutcima labirinta skrivaju se desetci improviziranih nastambi, ako ne i stotine. Dolaskom na plažu ne osjećamo se kao da ovu komunu napuštamo, već kao da dolazimo na agoru pravog pravcatog hipi grada.

Okruženi dinama sa šarenim šatorima i psihodeličnom ikonografijom nudisti se kupaju, pričaju, sviraju gitare, vježbaju jogu ili besciljno gledaju u morsko prostranstvo. Uskoro zalazi sunce, a briljantna paleta boja koja krasi nebo zaustavlja pokret. Na trenutak svi nepomično promatraju događaj, samo jedan starac pleše s pogledom na suton.

Rasplesani starac na zalasku (FOTO: Zoe Šarlija)

Čarolija Gavdosa ovdje je još izraženija, a prema tome postavlja se pitanje je li uopće moguće istisnuti toliku kritičnu masu na toliko izoliranom mjestu. Samo se na Ioannisu tijekom srpnja nalazi 500 ljudi, a tijekom kolovoza ta brojka prelazi tisuću te je zato teško zamisliti skoriji kraj ove zajednice.

„Stefanaki nas ne voli, ali ne može nas izbaciti. Otok ovisi o nama, a bez infrastrukture poput pitke vode nemoguće je tu izgraditi hotel ili bilo kakav oblik hiper-turizma. Njen je plan vjerojatnije prilagoditi Gavdos elitnom turizmu, graditi vile koje bi se iznajmljivale najbogatijim Grcima, ali to je tek u povojima. Zasad smo sigurni“, objašnjava nam Aki, snimatelj kojeg upoznajemo na Ioannisu. 

Šatori sa sobom ne nose pravo glasa (FOTO: Zoe Šarlija)

Aki nadodaje da je Stefanaki izvršila pučki udar te da ona uopće ne živi na otoku, kao ni većina njenih glasača. Također naglašava da je nepravedno što trećina doseljenika koji desetljećima ovdje žive nemaju pravo glasa. Stefanakijini birači su, tvrdi Aki, ljudi porijeklom s Gavdosa koje ona plaća da glasaju za nju jer je titula načelnika Gavdosa danas poželjna.

„Najjužniji otok Europe, razmisli malo o strateškom položaju. Jesi li vidio migrantski brod na Sarakiniku? Grčka vlast načelnici svake godine isplaćuje dva milijuna eura da sve to dovede u red, a ona dobar dio toga sprema u džep“, govori nam Aki. Jedini dokaz koji za njegove optužbe nalazimo je da na otoku uistinu jest prijavljeno preko 140 ljudi. Istinitost njegovih tvrdnji je upitna, no za razliku od mnogih koji kao jedini problem na Gavdosu ističu vrijednosni sukob kontrakulturaša i Stefanaki, on barem ukazuje na drugu pukotinu u idiličnom naličju otoka.

Pogled na najturističkiju plažu (FOTO: Zoe Šarlija)

S postroženjem Frontexa na popularnim izbjegličkim rutama u Europi od 1. siječnja su migracije u Grčku porasle za 187 posto. Gavdos je tako zbog svoje pozicije preko noći postao zamamna lokacija za izbjeglice, vrata imperija udaljena tek 170 nautičkih milja od libijskog Tobrukana, najpopularnije polazišne točke.

Do travnja 2024. godine na otok od šezdeset stanovnika stiglo je oko 1.200 ljudi pokazujući da u svijetu globalne vladavine kapitala geografska izolacija ne znači puno. Eksploatacija je danas apsolutna i premrežena, a njena krajnja posljedica očajnički su činovi poput navigiranja libijskog mora u čamcima s četiri puta premašenim kapacitetom putnika. 

Brod na kojem se natiskalo stotinjak migranata (FOTO: Zoe Šarlija)

Jedan takav napušteni čamac nedavno je s najjužnije plaže Tripiti doveden na Sarakiniko, a markerom je svečano nazvan “αύριο” (u prijevodu „sutra“). Na njemu se nalazi vijenac i bunt melankoličnih pjesama napisanih za žrtve koje su se prihvatile opasnog puta. „Evo onih koji su stigli bez prtljage“, glasi jedna, „poput daske s tužne olupine putuju na ostarjeli kontinent“.

„Na tom brodu ih je bilo stotinjak. Sad ih je manje, no u proljeće brodovi dolaze svakih nekoliko dana. Kad se nasuču na Tripiti daje im se kruha i vode te ih se neprimjetno pokušava odvesti na Kretu. Vlasti ih žele sakriti od turista”, priča nam Ela, talijanska radnica u taverni na Sarakiniku, pokazujući u ocvalu barku malih dimenzija. Sličan brod nalazimo i dva dana kasnije na Tripitiju, osamljen ispod hridine sa stolcem koji označava najjužniju točku najjužnijeg europskog tla. 

Vijenac i poezija na napuštenom migrantskom brodu (FOTO: Zoe Šarlija)

Grupica turista koja s iznajmljenog broda do stolice hodočasti po fotografiju kao suvenir s krajnjeg juga kontinenta brod ni ne primjećuje. Crtaju poetičnu sliku današnjeg odnosa centra i periferije, načina na koji kapital akumulira bogatstvo s jedne i siromaštvo s druge strane, metoda kojim otuđuje sjever, a kojim jug.

Na granici dva svijeta ti se pravci sijeku, domaća i internacionalna eksploatacija postaju dvije strane iste kovanice, a idilična ćud Gavdosa paradoksalno u prvi plan baca iluzornost harmonije današnjeg svijeta. Kupanje pored izbjegličkog broda, hedonizam i obilje pored njihove cijene. Na kraju svijeta gdje vrijeme ne postoji pravedni status quo i Fukuyamina ideja kraja povijesti čine se kao parodija. 

Turisti koje kontrakulturaši vide kao najveću prijetnju (FOTO: Zoe Šarlija)

Nigdje ovo nije očiglednije, nego na Ioannisu. U večerima provedenim uz progresivce otvorenog uma uviđamo da manjkavo sociopolitičko poimanje svijeta umjetničke zajednice nije iznimka, nego pravilo. Konverzacije s ljudima iznjedruju staru kontradikciju koja je kontrakulturu otpočetka osudila na propast - laissez-faire individualizam nije pomiriv s otporom. Bez shvaćanja materijalne realnosti svijeta anti-sistemske parole ostaju u svijetu ideja, a organizacija i globalna solidarnost su neostvarivi. 

Zajednice Gavdosa tako satirično zrcale mainstream progresivnu misao na zapadu, pokazuju njenu licemjernost. Poput dionika kulturnog rata posjetitelji se žale na uskraćivanje slobode kampiranja i progovaraju o identitetskim pitanjima, a istovremeno se ne osvrću na patnje radnika koji ih poslužuju ili izbjeglica pored čijih brodova piju. Bore se protiv promjena vizura otoka, no jedva se spominju kamene ruševine kuća u koje su borci protiv korijena problema nasilno gurani prije manje od jednog stoljeća. Poetizira se o bijegu od sistema, a zaboravlja se da su bez materijalne održivosti svi još uvijek ovisni o njemu. Sljepoća, zaborav i impotentnost, sveto trojstvo popularne zapadne opozicije. Liberalna misao i performativna borba danas žive u kontrakulturi koliko i 1960-ih, a Gavdos ovaj sentiment zaokružuje.

Ogromna stolica na najužnijem tlu Europe (FOTO: Zoe Šarlija)

Pitanje je vremena dok se i ta kontrolirana opozicija ne ugasi. Osim prijetnje elitnog turizma Gavdosu se s pomola smiješka ista sudba koja nas sve čeka, finalna pukotina u naličju Gavdosa. Ekološki krah koji su Rimljani započeli transnacionalne korporacije namjeravaju dovršiti. Kompanija Exxon Mobil u tajnosti je s grčkim vlastima prošlog listopada počela seizmička ispitivanja za crpljenje fosilnih goriva u moru jugozapadno od otoka.

Aktivisti upozoravaju da se ovo događa mimo EU zakona jer Grčka nije provela nužna ekološka testiranja, te da bi cijeli projekt mogao biti katastrofalan za stanište bogato kitovima i dupinima. Usprkos tome ispitivanja se nesmetano odvijaju što će reći da će netaknuti prirodni raj Gavdosa prije ili poslije biti narušen, na ovaj ili onaj način. Priča se i o planovima da se upravo ovdje sagradi infrastruktura za ovaj pothvat, ali čak i ako Gavdos kratkoročno prođe neoštećeno, količina CO2 koju će fosilna goriva iz ovih bušotina proizvesti te učinak koji će imati na rastuće razine mora afirmiraju da bijega od sustava danas nema.

Tragovi koje posjetitelji ostavljaju na otoku (FOTO: Zoe Šarlija)

„Prije, s nimfom Kalipso, ovo je bio otok života. Onda, nakon što su tu internirali komuniste, postao je otok smrti. Sad je negdje na razmeđi, između raja i distopije”, zaključuje momak kojeg stopamo posljednji dan. 

U toj izjavi zagonetni Gavdos napokon postaje kristalno jasan. Njegova ga izolacija nikada nije učinila različitim od vanjskog svijeta, upravo suprotno, bez viška kapitalističke nadgradnje ona ga je pretvorila u koncizno utjelovljenje naše trenutne realnosti. Svijet se sužava, a ako je to istina u epicentru se našao Gavdos, odraz totaliteta 21. stoljeća.

Novoasfaltirani put prema luci (FOTO: Zoe Šarlija)

Mjesto obilja koje je zbog ekstrakcije sirovina opustošeno, a za naših će života zbog zagađenja i rastućeg vodostaja možda biti neprimjereno za ljudski život. Pohlepna vlast koja služi interesima kapitala, bilo industrijskog ili turističkog, i objeručke prihvaća širenje društvenih razlika. Nepostojeća radnička prava. Naprasit dolazak malja homogenizacije i istiskivanje domaćeg stanovništva. Impotentna i licemjerna alternativa koja ne predstavlja stvarnu promjenu, baveći se svojim komforom umjesto korijenskim problemima. 

Općeprihvaćen stav da su krivi individualni političari, a ne sustav kao takav. Narcisoidni umjetnici koji društvene probleme ni ne doživljavaju ako nemaju veze s njima. Navala izbjeglica s globalnog juga u bijegu od onog što nas čeka. Svugdje ostatci davno zaboravljenog klasnog rata koji je danas samo ukras. Iluzija idile razbijena nezaobilaznom istinom neimaštine i nepravde. Kad erozija tla i zagađenje opustoše planetu, kad shvatimo da opozicija nije nikad predstavljala prijetnju, kad kapitalisti postanu vazali novog tehnofeudalnog društva, kad trupla i komadiće brodova iz Libije svakodnevno vidimo na svojim plažama, sjetit ćemo se Gavdosa. 

Miris neugodnog zatišja pred oluju (FOTO: Zoe Šarlija)

Svi smo ludi što se tome ne odupiremo, plutajuća je umobolnica cijela zemaljska kugla. Vrijeme na Gavdosu ne postoji jer je Gavdos sve tekovine našeg vremena sažeo u jedan trenutak - neugodno zatišje pred oluju. 

Na brodu nazad do Krete ovaj put nas ne bude uzvici mornara, već prodorni zvuk ratnih aviona. Prelijeću nam nad glavama iz smjera NATO baze pored Chanije, prema Palestini. Razmišljamo da ne postoji bijeg od sustava, ne postoji sloboda dok nisu svi slobodni. Nikada se nismo mogli udaljiti od civilizacije, imperij je jedan i uvijek je isti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zoe Šarlija

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.