„Kada me pitaju o čemu ja to pišem, o čemu su to moje knjige, rekao bih jednostavno – o slobodi“ - to ćemo čuti od autora, pripovjedača, romansijera, putopisca i, povremeno, dramatičara Damira Karakaša, tako on, najkraće, sažima obrise svoje romaneskne proze ne bez autobiografskog pečata. 

INTERVJU – DAMIR KARAKAŠ: Mislio sam da je Pavelić zapravo Che Guevara

FRIC KARAKAŠU: Priznanje "Sjećanju šume", "klasiku" za koji će se još čuti

Karakaš, prozaist, dakle, po vokaciji, jedinstvena je pojava u hrvatskom teatru – od prve dramske minijature kojom ulazi na pozornicu, „Skoro nikad ne zaključavamo“ odigranom unutar predstave „Zagrebački pentagram“ (2009.) sklopljene od djela nekoliko autora u režiji Paola Magellija, a potom, dramskog komada „Snajper“ (2013.) redateljice Franke Perković, obje odigrane u Zagrebačkom kazalištu mladih („Snajper“ će doživjeti i dvije verzije van Hrvatske, u dalekom Abidjanu, u Obali bjelokosti u režiji Ivice Buljana, ali i u Makedoniji, gdje da je režirao Dino Mustafić), sve druge predstave u kojima je potpisan kao autor temelje se na njegovim romanima. „Sjajno mjesto za nesreću“, u dramatizaciji Nine Mitrović, postavio je, kao svoju prvu kazališnu režiju, Dalibor Matanić u HNK „Ivana pl. Zajca“ u Rijeci (2010.), isti redatelj ekranizirao je i njegovu zbirku priča „Kino Lika“, roman „Sjećanje šume“ iz 2016. godine u prošloj sezoni ugledao je svjetla pozornice na daskama GDK Gavella u Zagrebu, autorice dramatizacije dramaturginja Nina Bajsić i redateljica Tamara Damjanović, da bi njegovu prozu iz 2014. godine, roman „Blue Moon“, za otvorenje tekuće kazališne sezone odabralo Satiričko kazalište Kerempuh, u dramatizaciji samog autora, dramaturginje Dine Vukelić i redatelja Borisa Liješevića. 

Damir Karakaš - jedinstvena pojava u hrvatskom teatru (FOTO: Lupiga.Com)

„Sjećanje šume“, kada se pojavilo, dočekano je s pohvalama i književnim nagradama, o romanu se govorilo širom regije. Među ostalim i Lupigin kolumnist Mile Stojić na RTVBiH: „Ta poezija jednog ruralnog svijeta, u današnjem skorojevićevskom mentalitetu, otkriva se kao oaza čiste umjetnosti i humane ljepote“, Nađa Bobičić u beogradskoj Politici zapisat će: „Karakašev novi roman zato i jeste uspeo jer se autor igra našim sjećanjima na detinjstvo kako bi ga prikazao ne kao idilično mesto već kao mesto nelagode i jeze“; dok će Miljenko Jergović to produbiti i ocijeniti knjigu kao događaj u hrvatskoj prozi: „Njegov realizam je ovdje doista hamsunovski, očaravajući. On realističnim sredstvima postiže nešto što je izvan realizma“. 

Negdje između tih, vrlo točnih i dragocjenih zapažanja, kriju se i glavne zamke u inscenaciji ove proze. Primjerice, kada Karakaš s minimumom riječi stvara atmosferu i sliku, zaokružuje jedan prizor, ali i sasvim precizno definira njegovo značenje u romanu, kao što to savršeno ilustrira početna rečenica poglavlja „Smrt“ u romanu „Sjećanje šume“. Poglavlje se ukotvilo negdje u sredini tog nevelikog romana, a rečenica glasi: „Baka uđe u kuću, priđe šporetu i kaže plavom loncu u kojem se kuha krumpir: 'Umro je Pave'“. I odmah potom slijedi: „Naživio se, kaže moja majka“. I sve je time rečeno o poimanju života i smrti u toj Bogu iza leđa ličkoj zabiti, okruženoj tminom šume do koje nas vode samo sjećanja nekog dječaka. U romanu to funkcionira savršeno – u teatru to baš nije lako postići. 

„Blue Moon“ je, barem u jednom svom bitnom segmentu, nastavak autorove opsjednutosti svojim rodnim krajem, Likom, (rođen je u selu Plašćica, nedaleko Brinja 1967. godine) i djetinjstvom tamo provedenim. I ovdje je taj lički univerzum protkan mitologikom tog podneblja viđenom iz dječjeg rakursa. Kao i u „Sjećanju šume“ i ovdje se susreću mnoge znane i već opričane teme i likovi – neizbježni autoritarni otac, kao figura kojoj se svi moraju pokoriti u takvoj patrijarhalnoj sredini, nitko mu se ne smije suprotstaviti, on je „padro padrone“ i sam uživa u svojoj ulozi nedodirljivog. „Gospodar kuće je samo onaj koga svi mrze“, reći će za sebe. Majka je blaga i nježna, jedino utočište i pribježište, uz djeda, malom junaku romana, tu su i neizbježni djedovi – ustaše, neki su dobri, neki zli, Karakaš od njih stvara gotovo mitske figure. 

Do burleske se dovodi zbivanje na fingiranom sprovodu (FOTO: Kerempuh)

Naravno, sve se odvija u vječitom preplitanju života i smrti, autor nam nudi čak dva pogreba jednog istog lica, karikira i do burleske dovodi zbivanje na tom fingiranom sprovodu, publika se lako, nakon teških tema, oduševi gegom i grubim humorom, na premijeri je glumce nagradila pljeskom na otvorenoj sceni. Uz te, ruralne scene, u roman je utkan i gradski štih, pojavljuje se Zagreb krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, mali lički dječačić sada je odrastao, nesvršeni je student poljoprivrede, zaljubljuje se u jednu djevojku, ali on je i obožavatelj Elvisa Presleya, postaje odani poklonik i vjerni pripadnik rockabilly pokreta, gaji i nosi najveću kokoticu u gradu. 

Karakaš tu inicijaciju svog antijunaka Čarlija, igra ga vrlo sigurno, dopadljivo i predano Rakan Rushaidat, taj njegov prvi susret s rockabilly glazbom u klubu Kulušić ovako opisuje: „Polako sam ušao u tu rupu, koju kao da je u brežuljku izdubila divovska krtica, obreo se među mnoštvom kokotica; blistava kugla na niskom stropu vrtjela se i prosipala svjetlost, a te kokotice izgledale su mi kao antene direktno povezane sa samim Bogom glazbe; gledao sam iz polumračnog kuta taj prizor, slušao tu glazbu i činilo mi se da sam, nakon tisuću godina, napokon pronašao svoje pleme.“ 

Opet je na djelu taj Karakašev „očaravajući realizam izvan realizma“, to njegovo grubo tkanje poetskog izraza, koje naravno u sebi sadrži elemente dramskog narativa, samo, paradoksalno, oni su vidljiviji u romanu nego na pozornici. No gradom, riječ je o Zagrebu, tih godina ne vladaju samo frizure kokotice. Slutnja rata i neminovnih strahota što će doći itekako je prisutna, osjeća se neka sveprisutna i gotovo opipljiva „jeza i nelagoda“, Srbi ostaju bez posla, neki mijenjaju imena da bi se zaštitili, kao njegov najbolji frend Džimi, odlična rola Filipa Detelića, a Karakaš ništa od toga ne sakriva. 

„Blue Moon“ nije dakako frivolan roman o nestaloj subkulturi, nego dojmljiv prikaz našega mentaliteta te svojevrsna pasija o hrvatskom nacionalizmu i njegovim (srpskim i hrvatskim) žrtvama. Protagonist Čarli održava napet odnos s ocem, nježan s djedom, ali, općenito uzevši, on je izopćenik. U pozadini priče raste tutanj nadolazeće katastrofe, teče predratno vrijeme, kada se činilo da budućnost nije moguća. O tom vremenu i junacima uhvaćenim u procijep doba i povijesti iz koje se nema pobjeći, na čemu i režija insistira, Liješević kaže: „Bilo je došlo vrijeme kad je valjalo odabrati stranu, vrijeme polarizacije, vrijeme kada se traži da se diše neki nacionalni zrak, vrijeme kad postaje važno tko je koje nacije. A naš junak želi pripadati svojoj, posebnoj, rockabilly naciji. Njezinu genetiku čine muzika, sloboda, sloboda duha, sloboda odlučivanja, biranja garderobe, frizure. U vremenima kad se na čelo meću stare i nove oznake, ideološki znakovi, petokrake, kokarde i neka slova, naš junak na čelo stavlja pramen svoje kokotice“. To je ona sloboda o kojoj i autor govori, kada ga pitaju o čemu piše. 

Rockabilly pleme (FOTO: Kerempuh)

Roman i drama, ma koliko povezani i srodni bili, nisu, naravno, prispodobivi po dometima i načinima djelovanja na čitatelja, odnosno gledatelja. Karakaševa ponekad više, ponekad manje naturalistička, gruba, a ne bez poetskog sazvučja romaneskna proza, groteskna pa i satirična, nije imuna na sirenski zov teatra – problem je u pristupu. U romanu mnogo toga može zazvučati puno moćnije i snažnije, na pozornici ono nas može osupnuti slikom, gestom, činom, replikom nas zalediti i zastrašiti, ostaviti bez daha. Rečenice poput: „Nikad kod nas rat ni završen“, ili „Kad čovjek ubije čovjeka gubi vjeru u Boga“ ili „Za domovinu ću i u paklu gorjeti ako treba“, tamo, u romanu, vješto umetnute i gotovo prikrivene drugom građom, opisima, likovima, temama, upletene u prirodno tkanje koje nam pisac podastire, moguće da prođu neopaženo, izvučene pod svjetla reflektora, suočene s tragikom lika koji ih izgovara, mogu zadobiti neku novu, gotovo aforističnu vrijednost. 

Scena je ogoljena i gotovo prazna cijelo vrijeme, tako je oblikuju scenograf Igor Pauška, skladatelj Jurica Pađen i oblikovatelj svjetla Aleksandar Saša Mondecar, i jedino ta praznina, odsustvo bilo čega opipljivog na pozornici, potom glazba i umijeće osvjetljivanja pojedinih prizora čine je živom i podatnom za plemenitu vještinu igre – glume, što vrlo dobro usklađen glumački ansambl Kerempuha itekako dobro razumije i koristi. Uz spomenute, prije svega izvanredan je Jerko Marčić, u ulozi Oca, i Vilim Matula, u dvostrukoj roli, ljubljenoga Djeda i strašnoga Điđija, ustaškog koljača, koji se kao opominjuća sjenka nadolazećeg zla pojavljuje uoči ratnog košmara. 

Boris Liješević redatelj je istančanog rukopisa i nekog posebnog senzibiliteta, on, kako sam zna reći, nastoji ući unutar priče koju postavlja, poistovjetiti se sa njenim junacima, shvatiti njihove najdublje tajne i skrivene porive. „Sumnja je moj način borbe“ njegova je misao – borbe u teatru, naravno. Upravo u onim prizorima gdje ta sumnja najglasnije progovara, makar i u tišini jedne jedine slike, u sićušnom trenutku prepoznavanja pisca, glumca i lika kojeg želi ocrtati, najjasnije možemo čuti i pojmiti svijet i misao Karakaševe proze.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh