POHLEPA I ETIČNOST: Razglednice iz Like i Zagreba
Kad bih imao dovoljno sapi možda bih se upustio u pisanje duže proze u kojoj su nosioci dva antipoda. Slučaj takvog dvojstva obrađivan je uspješno u književnosti. Navodim samo dva: „Crnu mijenu“ Marguerite Yourcenar te „Narcisa i Zlatoustog“ Hermana Hessea. Cervantesov „Don Quixote“, mogao bi vas zavesti, kad razmislite vjerojatno ćete zaključiti da on spada u drugu vrstu književnosti, baš kao i basne („Cvrčak i mrav“).
Pokušavam osmisliti naziv, odnosno imena koja bi mojim licima odgovarala po tipologiji. Obojica rođeni u Zagrebu. Stariji poslije završenog studija napustio Jugoslaviju i stacionirao se u Belgiji, točnije Bruxellesu. Talent je pokazao već u prvoj poslovnoj prilici. Reklo bi se sretne ruke, njegova firma godinama je gradila ozbiljan imidž i povjerenje poslovnog svijeta. Bez razmetanja novcem i javnog pokazivanja bogatstva, draže mu je bilo uživati u kakvom zagrebačkom jelu spravljenom od hrvatskih namirnica. U zemlju je dolazio samo ispratiti najmilije na vječni počinak. Možda bih tom bogatom čovjeku u svojoj prozi nadjenuo ime Bog ili izvedenicu od toga: Bogoslav, Bogomir, Boško, Bogdan itd. Prvo ima smisla, siguran sam da ćete se složiti sa mnom, jer sam njegovog brata, koji je ostao živjeti u Zagrebu doslovno zatrpan knjigama, nazvao Bogec. Ovo nisu Krležini snovi iz „Dnevnika“. Knjige su kod njega posvuda. Dnevna soba, spavaća, tavan. Na policama, na podu, u kutijama. I, što valja u ovom slučaju naglasiti, sve su pročitane ili bar pregledane. Jer u svakom fundusu knjiga postoje one koje su stvorene za gledanje.
I tako su se jedne godine, zahvaljujući Bogu, pretpostavljam 2006., gospodin, ne Bistrički, već zagrebački Bogec i njegova zavidnog glasa gospođa Bogica, našli u otmjenom restoranu u Bruxellesu. Da su na meniju imali bilo što, njihov bi se razgovor jednako vrtio oko Hrvatske i Zagreba. Što? Kada? Gdje? Zašto? Bogec je počeo o problemu pravosuđa, a na to je Bog uzvratio - „Pa toga ima posvuda“
„Nema“, odgovori Bogec, „naše se srozalo do kraja, nema više pomoći“
„Neće biti baš tako“, uzvrati Bog.
„Hoćeš čuti zadnji biser, odnosno jednu presudu?“
I Bogec ispriča kako je presuđen jedan sudski spor.
„Ne pričaj gluposti. Uvijek si pod utjecajem literature, stvaraš nepostojeće svjetove. Obuzdaj maštu.“
„Pređimo na drugu temu. O tome ćemo telefonom, nakon što ti iz Zagreba pošaljem novine.“
Po dolasku u Zagreb, Bogec ode na poštu i pošalje stare novine bratu Bogu. Prije slanja, flomasterom napravi strelicu na članak i tekst gotovo istovjetan toga dana u svim novinama. Lički moćnik, Joso Mraović, povratnik je iz Australije devedesetih. Godine 2005. je američkoj košarkašici, koja je nastupala za košarkaški klub u Gospiću, ušao u hotelsku sobu i seksualno je napastovao prilikom čega joj je gurnuo prst u anus. Sud ga je oslobodio, a obrazloženje presude šokiralo je Hrvatsku. Naime, sudac Branko Milanović je u prvom suđenju oslobodio Mraovića zaključivši kako ni prst ni anus nisu spolni organi, pa se to ne može smatrati silovanjem, te je ustvrdio da je to “isto što i rukovanje”, nakon čega je nastao termin “ličko rukovanje”.
Poslije nekoliko dana nazove Bog.
„Pa jebo te bog, ne mogu vjerovati da se tako nešto događa u Hrvatskoj, i da ne kažem u Lici, u raju“, kaže Bog, „valjda se sjećaš da sam kao student sa sportašima biciklom prokrstario Liku uzduž i poprijeko, nestvarni dio globusa, najljepša razglednica svijeta.“
Bogec ušuti tražeći neko objašnjenje, ali Bog je bio brži: „Stvarno ste otišli u kurac. Nazvat ću te kad se malo ohladim“.
Pravosuđe više ni ne šokira javnost (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)
Bog je preminuo je prije nekoliko godina i sahranjen s članovima svoje internacionalne familije na jednom briselskom groblju. Da li je u grob ponio najljepšu razglednicu, Like, još ne znam. Možda i je.
A Bogec je ostao sam na svijetu. Krivo, sam sa svojim knjigama. A novog antipoda nije teško naći. Zamišljajući svoju drugotnost, pa ona, pomisli Bogec, nije drugotnost. Ona je postala moj neprijatelj. A zove se Republika Hrvatska sa svojim „Svečanom pjesmom“ i s desnom rukom na srcu, a lijevom u tuđem džepu. Doduše od njegove mirovine koja iznosi 653 eura za 44 godine i koji mjesec radnog staža, nema niti centa, kao da džepovi imaju rupe. Država prijeti, pa je Bogec sretan da nema neku drugu nekretninu. Predviđene kazne su tako velike da bi mu Hrvatska, u slučaju da je u nekretninskoj igri, mogla uzeti i prvu. Pomisli i kako je sretan, jer posjeduje samo stan i knjige. Zanimljivo. Kazne, istovremeno propisane za dužnosnike (npr. neispunjene imovinske kartice) ostaju simbolične. Kao milodar u škrabicu.
Na stoliću uz naslonjač Bogec stalno drži „Balade Petrice Kerempuha“. Davnih vremena držao je ljubljansko izdanje iz 1936. godine malog formata, a kako je vid slabio pojavila se mrena na očima, sada knjigu samo gleda, jer pjesme zna napamet, izdanje Nakladnog zavoda Hrvatske u opremi Krste Hegedušića. Pokojni susjed mu je tu i tamo znao dati koristan savjet. A mogao je to i glasno reći jer mu je sin u Domovinskom ratu dao život za ovo što danas imamo. Savjetovao je Bokcu da ode u Ministarstvo kulture i zatraži prostor za svoju biblioteku. Naime, pročitao je da je prostor za svoj arhiv dobio Predstojnik Ureda premijera Zvonimir Frka-Petešić, pa zašto ne bi i Bogec. Bogec uzme sa stolića „Balade“, otvori knjigu na četrnaestoj stranici i dade susjedu da pročita naslov. Susjed namjesti naočale i naglas pročita: „Ni med cvetjem ni pravice“.
Nakon pokojnog Boga još ima živih osoba koje čuvaju ili šalju razglednice doduše opisno, a jedna je pristigla mailom: „Unska pruga prema moru je moja najdraža pruga, pruga djetinjstva, obožavala sam stajati na prozoru u vlaku i gledati prelijepu rijeku koja je pratila prugu“. (Ž. V.)
I moj cijeli razred iz osnovne škole, putujući prema moru, držao je nos na prozorskom staklu vagona i promatrao Unu. Kasnije putujući autobusom od Zadra prema Zagrebu u mojem sjećanju ostao je prirodni fenomen ponornica. Rijeka Gacka, u čijoj bistrini ništa nije skriveno, pa bujna zelena vegetacija koju voda dotiče, može biti ta lička razglednica. Ili možda prašuma koju sam doživio putujući od Zagreba preko Brinja do Raba.
Za sve što se nosi u sjećanju kao razglednicu nismo zaslužni mi koji trenutno živimo, niti naši preci, a niti narodi koji su prethodno obitavali na tom geografskom području. Nitko nas nije tražio, nismo nikomu potpisali mjenicu očuvanja, pa si uzimamo pravo rastakati naše naslijeđe. E, pa neće biti baš tako. Čovječanstvo se bori. Život je ugrožen. U jednom dokumentu piše:
UREDBA EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 24. lipnja 2024.
o obnovi prirode i izmjeni Uredbe (EU) 2022/869
(Tekst značajan za EGP)
(4) U Globalnom okviru za bioraznolikost, donesenom na 15. sastanku Konferencije stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti održanom od 7. do 19. prosinca 2022., utvrđuju se globalni ciljevi usmjereni na hitno djelovanje tijekom desetljeća do 2030. Cilj br. 1 jest osigurati da su sva područja obuhvaćena participativnim i integriranim prostornim planiranjem koje uključuje bioraznolikost i/ili djelotvornim procesima upravljanja kojima se uzima u obzir promjena upotrebe zemljišta i mora; do 2030. svesti gotovo na nulu gubitak područja od velike važnosti za bioraznolikost, uključujući ekosustave visoke razine ekološke cjelovitosti, poštujući pritom prava autohtonih naroda i lokalnih zajednica kako su utvrđena u Deklaraciji Ujedinjenih naroda (UN) o pravima autohtonih naroda. Cilj br. 2 jest do 2030. osigurati djelotvornu obnovu najmanje 30 % područja degradiranih kopnenih ekosustava i ekosustava kopnenih voda te morskih i obalnih ekosustava radi poboljšanja bioraznolikosti te funkcija i usluga ekosustava, ekološke cjelovitosti i povezivosti. Cilj br. 11 jest obnoviti, održavati i poboljšati doprinose prirode ljudima, uključujući funkcije i usluge ekosustava, kao što su regulacija zraka, vode i klime, zdravlje tla, oprašivanje i smanjenje rizika od bolesti, kao i zaštita od prirodnih opasnosti i katastrofa, s pomoću rješenja utemeljenih na prirodi i/ili pristupa utemeljenih na ekosustavu u korist svih ljudi i prirode. Globalni okvir za bioraznolikost omogućit će napredak prema postizanju ciljeva za 2050. usmjerenih na rezultate. (objavljeno na internetu)
Uspoređujući ovaj tekst s trenutnim devastacijama, ili namjeravanim upitnim projektima za koje se itekako založila naša vlada, eksponirani su potpredsjednik Vlade i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić. Kao usporedbu za to u Lici, od male hidrocentrale i potopa Kosinjskog polja, pada mi na pamet devastacija koju su izveli afganistanski talibani. Najveće skulpture Bude izvedene na stijenama zauvijek su uništene. Naši „talibani“ ne namjeravaju uništiti ono što je stvorila ruka. Ruševine brinjskog grada nikoga ne zanimaju. Zanima ih tlo po kojem hodamo, voda koju pijemo, zrak koji udišemo. Opasni ste. Ne skrivajte se iza hrvatskog interesa (projekt hidrocentrala Kosinj), jer on to nije.
Sjećam se, kad već spominjemo Kosinj, šezdesetih i 1970. godine kad je Zvonimr Kulundžić probudio i uznemirio dio hrvatskih kulturnih radnika. Možemo se slagati i ne slagati s Kulundžićem, ali pokrenuo je lavinu. Počelo se raditi i objavljivati. Nije ovdje važno da li je hrvatski Prvotisak kosinjski, senjski ili mletački. Važno je da se našao u žiži i ukazao na neistražena područja naše književnosti i povijesti.
Najoštriji istup jednog intelektualca trenutno, ograničen na HAZU, napravio je Zvonko Maković. Svi čitaju, suglasni s Makovićem. Čija je ta HAZU koja sudski skida slike, a možda to sudski izgubi, sa zidova naše Nacionalne galerije i odbija dati adekvatnu zgradu za njezin postav koja zjapi godinama prazna i propada. Ako bi Akademija iznajmila zgradu za potrebe hotela, što je izgledno, tada bi se država riješila brige. Akademija bi se vjerojatno financijski osamostalila. Izbor članova, o čemu Maković piše i govori, nije nikakva novost. I ovdje se povijest ponavlja. Samo više dar ne mora biti aranžiran. Sve je vidljivo. Volio bih da od Zvonka Makovića, a i od Julijane Matanović pročitam koju i o onome što ih se direktno ne tiče, a to je devastacija prirode.
Službeni jezik je jezik administracije, mrtav jezik naspram književnog jezika (FOTO: Pixabay)
Zanimanje javnosti pobudila je zabrana jedne izložbe u Sinju zbog, u to baš i ne vjerujem, financijske pomoći Srpskog narodnog vijeća sinjskoj gradskoj galeriji Sikirica. Zabranio ju je gradonačelnik Miro Bulj. Zagrebački gradonačelnik pak brine o kulturi. Evidentan uspjeh će biti otvorenje Paromlina za štošta. U njemu će biti prostora i za knjižnicu, kažu Gradsku. Pa, ukoliko Gradska knjižnica seli u skoroj budućnosti u novoizgrađeni prostor, volio bih znati da li je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević upoznat s načelima, a Gradski ured za kulturu je upoznat, po kojima se stvara knjižni fond, odnosno ponuda korisnicima u ovoj knjižnici.
Evo primjera. Razlog zbog kojeg knjiga nije uvrštena u fond Gradske knjižnice: „Poštovani, razumljivo je pitanje vezano uz ovu važnu palestinsku autoricu oko koje je bilo prijepora na prošlogodišnjem frankfurtskom sajmu. Knjigu međutim Gradska knjižnica izbjegava uvrštavati u fond knjige koje nisu ili na jeziku originala ili prevedene na hrvatski jezik. Dakle, u fond ne uvrštavamo knjige prevedene s jednog jezika na drugi jezik koji nije službeni jezik Republike Hrvatske. U ovom slučaju radilo se o prijevodu s arapskog na bosanski jezik. Vjerujemo da će i hrvatski izdavači prevesti taj važan naslov pa ćemo tada knjigu svakako uvrstiti u fond. U mreži Knjižnica grada Zagreba svaka knjižnica ima svoje posebnosti o kojima vodi računa prilikom izgradnje fonda pa je slijedom toga za svakog korisnika Knjižnica grada Zagreba ta knjiga dostupna za posudbu na nekoliko lokacija budući da naša iskaznica omogućuje posudbu knjiga u 42 knjižnice. Na katalogu je jasno označeno u kojim knjižnicama se knjiga može posuditi.“ (objašnjenje iz Gradske knjižnice)
Osim nešto više turcizama i manjka germanizama, u čemu se toliko razlikuje prevedena knjiga na bosanski od jezika kojim je pisao Miroslav Krleža. Na službeni jezik Republike Hrvatske do danas nije prevedena i pretpostavljam da nikada neće biti. Službeni jezik je jezik administracije, mrtav jezik naspram književnog jezika. Uostalom, ovu knjigu uzimam samo za primjer. Autonomnost odlučivanja u kulturi u ovom i sličnim slučajevima je primjer zloupotreba slobode.
Mislim da je ovakav problem izgradnje fonda daleko veći od zabrane jedne izložbe kojom se poslužio gradonačelnik Miro Bulj u Sinju. Fond se izgrađuje za korisnike, hoćeš nećeš, morat će to priznati i Gradski ured za kulturu i njegova pročelnica Emina Višnić, pa i gradonačelnik Tomislav Tomašević. Ako ne, razmislite, nije li možda primjerenije u Paromlin preseliti knjižnicu „Božidar Adžija“ koja ne usmjerava niti ne ograničava i svjetonazor svojim korisnicima.
Danas, 11. rujna 2024. godine u 16,30 sati u velikom prizemnom prostoru Gradske knjižnice, osim mene, nalazi se samo još jedan korisnik. Zašto?
Nama koji smo radili u knjižarama i nabavljali knjige da zadovoljimo kupce, ovakav pristup izgradnji fundusa je potpuno stran. Ali ima ljudi koji su mali ispred svakog šaltera. Misle da tako mora biti. Tadijanovićeva „Balada o zaklanim ovcama“ uvijek će biti aktualna. Radi se o stadu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.