Autor: Maša Kolanović

POŠTOVANI KUKCI: Atmosfera jeze i tjeskobe

POŠTOVANI KUKCI: Atmosfera jeze i tjeskobe

Lucija Butković

20. 08. 2020.

ocjena:
godina izdanja: 2019.
izdavač: Profil
Ugođaj zbirke Maše Kolanović, „Poštovani kukci i druge jezive priče“, mogao bi se otprilike ovako ocrtati. Bizarnost i jezovitost, primjerice, ostvaruju se prikazom bolešću načetih, poživinčenih i ekscesnih tijela. Tjeskobnost se postiže promišljanjem tijela, postavljanjem tijela u odnos s duhom, s duhovnim varijablama (sjećanja, strahovi, sram, itd.). Također, atmosfera tjeskobe – one kolektivne, guste, izgrađuje se mrežom i mrežama (turističkih) gradova, šoping-centara, telekomunikacije, banaka i sl. Kad se sve zbroji, "Kukci" su tekst koji obilježava kvalitativna krivulja, na razini priča i zbirke. Nakon prvog, kao i nakon trećeg čitanja, ostaje dojam da su obrazac zbirke trebale biti upravo priče istaknute kao najbolje. Odnosno, nakon trećeg kao i nakon prvog čitanja ostaje blago žaljenje za tekstom koji je u cijelosti mogao ono što može u svojim najboljim, najposvećenijim dijelovima.
POŠTOVANI KUKCI: Atmosfera jeze i tjeskobe

Tekst „Kafka: u prilog manjinskoj književnosti“ (Europski glasnik, Godište XVIII., br. 18, Zagreb 2013., str. 589-687) Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija kod Kafke, među ostalim, detektira politički naboj, anticipaciju novih društava i klima (str. 635). U istom tekstu, autori preobrazbu iz istoimene Kafkine pripovijetke prepoznaju kao „putanju bijega“. Kukca u kojeg se pretvorio Gregor Samsa, dakle, povezuju s modernim, birokratiziranim svijetom. S putanjama koje taj svijet proizvodi.

Na polju filmske umjetnosti, „Preobrazba“ je, primjerice, omogućila animirani film braće Quay (u sklopu adaptacije kojoj je pijanist Mikhail Rudy doprinio izvodeći glazbu Leoša Janáčeka), „The Metamorphosis by Franz Kafka“. Na glazbenom polju (i u nešto širim okvirima Kafkinog stvaralaštva), kratka priča „U kažnjeničkoj koloniji“ navodno je inspirirala pjesmu „Colony“ mančesterskog benda Joy Division – s podjednako šifriranog, drugog (i posljednjeg) albuma „Closer“. A u duhu Kafkinog i kafkijanskog pisana je i nova knjiga Maše Kolanović, „Poštovani kukci i druge jezive priče“ (Profil, 2019). Prema nagovještaju iz naslova, upravo kukac, kao referenca, ali i kao autonomni označitelj, u njoj zauzima posebno mjesto. 

Trebalo bi spomenuti, od prethodno objavljenih knjiga Maše Kolanović, u fokus javnosti dospjela je „Sloboština Barbie“ (V.B.Z., 2008.) – proza povezana motivom i simbolikom Barbie, prošarana tobože dječjim crtežima, zapravo produktom autorice. Druga dva djela – prvijenac „Pijavice za usamljene“ (Studentski Centar, 2001.) i „Jamerika: trip“ (Algoritam, 2013.) nekonvencionalni su u smislu oblikovanja/žanrovskom smislu, a „Kukci“ su, najšire formalno gledano, konvencionalan tekst, zbirka dvanaest kratkih priča klasične tipografije. 

Ipak, kao u ranijih uradaka, kod „Kukaca“ je naglašena likovna oprema – upečatljivi, stilizirani naslov, kontrastna, crno-crvena naslovnica, crteži kojima je tekst uramljen (gotički motivi na prednjim i stražnjim koricama i klapnama) i prošaran (karikirani skeleti likova posuđenih iz priča). Pa i autoričina fotografija uz biobibliografiju namjerno je prenaglašena – snimljena iz gornjeg ugla i ukrašena motivima krvarećeg mjeseca i zvijezda. Sve to, da se poslužim komentarom Kristijana Novaka, ponešto podsjeća na burtonovsku estetiku groteske i jeze

A slična obilježja, kao što Novak primjećuje, možemo pratiti u tekstu (ovdje na primjeru priče „Živi zakopani“): „Njezine tanke noge u pelenama, ispružene na krevetu s atrofiranim mišićima i opuštenom kožom, bile su nalik pilećim krilcima. Nismo je više razumjeli što govori niti je govorila išta što bi zvučalo suvislo. (...) Ona bi tada očajnički pružala svoje koščate prste s nepodrezanim noktima prema meni. Taj njezin pokret uvijek bi me uznemirio i pomalo uplašio. Podsjetio bi me na to da u svojim ljušturama ostajemo nepodnošljivo sami. U zadnjim našim susretima dok je još bila na nogama, u svome stanu, u svome tijelu i svom prepoznatljivom duhu, stalno se žalila na grad. Ona bi ga izgovarala kao 'grod'. 'Nemamo više niti jednu normalnu butigu u grodu. Nemam đe ručni sat popravit u grodu. Placa u grodu se pretvorila u suvenirnicu. Ne mogu više niđe nać petrusin da vaja. Samo arancini, limunčela, kotonjate u celofanu s fjokom, ko da borati mi u grodu od tega živimo'.“ (str. 11 i 13)

Ujedno, riječ je o jednoj od najboljih priča – stilski dorađenoj i originalno „priključenoj“ na književnu produkciju; priča čiji niz čine „Frižider“ i „Kukci su gotovo kao ljudi“, djelomice i priče „Škrinja“, „Poštovani kukci“ i „U slučaju doživljenja“.

Osim toga, ugođaj zbirke mogao bi se otprilike ovako ocrtati. Bizarnost i jezovitost, primjerice, ostvaruju se prikazom bolešću načetih, poživinčenih i ekscesnih tijela. Tjeskobnost se postiže promišljanjem tijela, postavljanjem tijela u odnos s duhom, s duhovnim varijablama (sjećanja, strahovi, sram, itd.). Također, atmosfera tjeskobe – one kolektivne, guste, izgrađuje se mrežom i mrežama (turističkih) gradova, šoping-centara, telekomunikacije, banaka i sl.

Poštovani kukci - Maša Kolanović
Identitet čovjeka-kukca uglavnom je rezultat društveno-političkih korelacija (FOTO: Facebook/Profil)

Drukčije formulirano, preciznije u smislu konteksta – riječ je o čovjeku ovog vremena, njegovih bolesti („Ti rakovi, to se samo razmiljelo po nama od rata.“, str. 170), brendova (Konzum, Dubrovnik, Mladen Grdović, itd.) i trendova. Dinamike uslijed koje taj čovjek postaje kukac, u brojnim varijantama. Pa su kukci u „Kukcima“, osim, dakako, životinja (komaraca, gaštapana i drugih koji znakovito napučuju prostore teksta) – mladi i stari, „domaći“ i migranti, trgovci i kupci. Svi s pripadnom im funkcijom i sudbinom, kao u nekom bogatom insektariju. Paralelno, oni su smušeni, dezorijentirani, "poremećenih vitalnih putova" (str. 89) što ukazuje na suštinsku neprilagođenost društvu kojeg su dio.

Primjerice, u priči „Poštovani kukci“ dječak se u jurnjavi šoping-centrom pretvara u žohara čime se brzopotezno, svojevrsnim citatom Kafke, spajaju naivno i bestijalno, zaoštrava odnosno predočava ovdašnji tranzicijski kapitalizam („Iz oklopa mu se cijedila smećkasto-crna tekućina. Izmigoljio je van i bespomoćno se koprcao pred velikom lijepom prodavačicom u kostimu princeze koja je s izrazom gađenja posegnula za brošurom s novim Lego-setovima i ciljala ga velikom tubom papira.“, str. 99). U drugim pričama kukci su starci, Konzumovi radnici, migranti i onkološki bolesnici – likovi, dakle, različitih profila i anamneza, ali redovito negdje na rubovima srednje klase, pa i socijalno ugroženi; katkad i izmješteni, lišeni prostornih i društvenih okvira koji im tobože osiguravaju pripadnost, sigurnost. Vezu između čovjeka i kukca, dakle, u najširem smislu uvjetuje društvo; identitet čovjeka-kukca uglavnom je rezultat društveno-političkih korelacija

Ono što u „Kukcima“ treba izdvojiti kao dobro je njegova arhitektonika, način na koji se u realističkoj prozi otvaraju žanrovski prolazi, u sklopovima svakodnevnog, običnog rupice jezivog i bizarnog/grotesknog. Odnosno, potonje je efektno baš zato što pripada svakodnevnom; jer, ovisno o titranju svijeta i svijesti, iskrsava na terenu svakodnevice. Kao primjer mogu se, recimo, navesti kad jedna od akterica u izlogu knjižare umjesto svog lika ugleda lik starice („Frižider“); kad djevojčica, potaknuta dokumentarcem o Černobilu, za igru poželi černobilske lutke („Lutke iz Černobila“); kad se dućan u očima treće junakinje pretvori u set horora („Konzumiranje“). Sva ta rješenja djeluju promišljeno, kao ispitivanje i radikalizacija scenarija suvremenog društva

No, dok su neka od njih jednako dobro uokvirena, neka druga razvodnjena su slabijim razvojem/raspletom radnje. U trećem slučaju, primjerice u priči „Crnilo“, spomenuta rješenja pomalo su potrošena i isključivo u funkciji društvenog angažmana. Ona, (na što na jednom mjestu upozorava i Dinko Kreho), zajedno s okolnim tekstom imaju efekt didaktičnosti. 

Maša Kolanović
Maša Kolanović (FOTO: Adrijana Vidić)

Tome se mogu pridružiti i neke druge priče, odlomci koji ponekad umaraju, što zbog ekstenzivnosti što zbog egzaltiranog tona, lišenosti stilskog filtra: „Da, ja sam za Vas samo korisnik, pretplatnik, potrošač, ovca, a ne osoba s imenom i prezimenom. Štoviše, moje Vas godine zasigurno navode na zaključak da sam potrošač s greškom, stara, izrabljena stvar koju treba namamiti u stupicu dvogodišnje pretplate, a onda zgaziti kao kukca. Obraćate mi se s 'poštovani', molim Vas ovim putem neka u Vašem idućem pismu to bude 'poštovani kukče' jer ćete takvom formulacijom barem ispasti manje licemjerni gadovi.“ („Revolucija“ str. 41).

Priče koje sam ranije izdvojila kao najbolje u tom smislu promišljene su, pa dominiraju atmosfera i zanimljive narativne „sklopke“, dotjeran stil koji dobacuje kao raskošan. Mislim pritom na ilustrativne dijelove („Onda je počela rezati glave trljama i slagati ih na novinski papir. Oči na glavama su imale ukočen pogled. Krv se cijedila preko glava političara i televizijskog programa od prije nekoliko mjeseci. Riblje ljuske su prskale na sve strane“, str. 106), (crno)humornu intonaciju („Ako triban pasti, zoven Leopolda pa padnen lakše, govorila je.“, str. 102) i originalne sižejne prijelaze koji, što je već spomenuto, nerijetko uspostavljaju kontakt s nekim drugim književnim tekstovima. 

Priča „Živi zakopani“, primjerice, tematizira strah starice od preranog pokopa, a odražava elemente gotičkog žanra (priča sadrži i referencu na E. A. Poea, inače autora kratke priče „Prijevremeni pokop“) dok „U slučaju doživljenja“, „posuđujući“ od Kafkinog „Procesa“, detektirajući usput jezične bizarnosti, uprizoruje horor (hrvatskih) bankarskih sustava.

Također, u „Kukcima“ je izražen interes za jezik, njegove oblike i efekte. Krstareći tekstom, možemo, među ostalim, zabilježiti self-help jezik s Janinih boca, jezik fašističkih grafita i fragmentirani jezik migranata. Ili, gledano iz gornjeg rakursa, jezik konzumerizma, diskriminacije i izopćenosti. Jezik kao alat nesporazuma, nerazumijevanja. U svakom slučaju, on je u „Kukcima“ velika tema, nerijetko i ogledalo ljudskih odnosa i stanja. 

Pa kad se sve zbroji, "Kukci" su tekst koji obilježava kvalitativna krivulja, na razini priča i zbirke. Nakon prvog, kao i nakon trećeg čitanja, ostaje dojam da su obrazac zbirke trebale biti upravo priče istaknute kao najbolje. Obrazac, naravno, u smislu dobrog omjera, mehaniz(a)ma čija bi dosljedna upotreba „uštimala“ zbirku. Odnosno, nakon trećeg kao i nakon prvog čitanja ostaje blago žaljenje za tekstom koji je u cijelosti mogao ono što može u svojim najboljim, najposvećenijim dijelovima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Profil